*KAO OBALA, KAO MORE,KAO SOL*
koračam obalom, gluhonijemih misli i raspuštenog pogleda,
potapam otoke i sve na njima
i tako nestaje ženska figura
koja je živjela nešto drugo osim mirisa zraka zadržanog u plućima,
sada utapa se bezračna,
a njena pudrasta lica blijede kao maglica
između vrha i dna
(.alter ego odlazi do dna. ostaješ sam.)
ponad bonace sjajne poput njene kože odjekuje glas koji govori Suncu,
o svježini lica ispod rastopljene maske, o slobodi tijela odbjeglog od zima,
o nevinosti koju osjeća uvijek kada je ovako preodjevena u more, kao
da sve će početi ispočetka, kao
da možda ne treba više do morske pjene, žala i pučinskog beskraja
(.poznaješ li svoju golotinju i straši li te nijemost ogledala?)
jednom, žena utopljene maske-slobodnog lica biti će ljetna i iskoračiti na ulicu,
tad grad-svijet dodirivat će ju nehotice, a ona mislit će na more,
lizati svoju slanu kožu kao da liže zgrudvano vrijeme
i vjerovat će žarno
da u suši vlastitih kristalnih usana negdje krije poneku kapljicu vode,
sol da postane ponovo more,
sol kao more kao vrijeme kao sad
(.sloboda nije pojam definiranog trajanja. nema garancija.)