|
na nekoj razini, hodanje po žici mora biti zanimljivo, napeto. adrenalin, i on ti prestane biti zanimljiv ako ga je previše, ili prečesto, ili preredovito. tako uvjetovana s(a)vjest osuđena je na stranputice i onako. skači na desnoj ili lijevoj nozi. |
|
ako su ti zeleni zidovi, možda na nebu bude mir i niknu ljubičice među stranicama papirusa osmijesi na mumijama možda poremete ritam odumiranja, u ovo vrijeme navikli smo nestajati iz vlastite svestranosti, a sat je isti (ako su ti pogledi zeleni možda ti u očima nikne cvijeće) |
|
samo da ti kažem: mogu nas vidjeti kako blijedimo zajedno. mrvimo se pod dodirom penkale, pomalo nestajemo u pepeo. znaš koja je naša tajna? kada se ponovo privijemo uz zemlju, kiša će natopiti naš blud i ponovo ćemo htjeti biti šuma i rasti prema nebu. samo da ti kažem, mogu nas vidjeti kao pepeo, zajedno. |
|
zaboravila sam živjeti poeziju u očima odbijam ti se precinična za tvoju nijansu zelene, i itekako osjećaš kako se ljuljamo na rubovima pretanke, svaka na svojoj strani provalije, sa rukama stisnutim predebelo za prepuštanje silama gravitacije znamo da pripadamo svejedno na tu malu potankost da se volimo toliko da o tome visimo, hvala ti što me podsjećaš da odskočim o dno ambisa i sve je igra s tobom |