|
zaboravila sam živjeti poeziju u očima odbijam ti se precinična za tvoju nijansu zelene, i itekako osjećaš kako se ljuljamo na rubovima pretanke, svaka na svojoj strani provalije, sa rukama stisnutim predebelo za prepuštanje silama gravitacije znamo da pripadamo svejedno na tu malu potankost da se volimo toliko da o tome visimo, hvala ti što me podsjećaš da odskočim o dno ambisa i sve je igra s tobom |