karantena
Gasim veze sa svijetom, Danas ionako Nemam što za reći, Osim kako ponovo pamtim Kako smijeh liječi sve I kako se zato smijem, Naglas, Jer dobro je Kad samo smijeh preostane. |
|
ništa išta šta ta a ? nikad to prije nisam primjetila. |
tržišna vrijednost zaborava netržišnih vrijednosti
|
hodam ulicama, otupljelih rubova, izlizane boje i izblijedjelog sjaja, kao stare ofucane igračke, sve rjeđe ih srećem - vrijednosti - one prave, ljudske, sve su češće enkriptirane u potrebe, zbunjene, zanemarene, deplasirane, devaluirane viđam ih posvuda devastirane u zvukovima grada, naličjima sela, zidovima ureda, bolnim grimasama masakriranih priroda, škljocanju robotiziranih usluga, u razgovorima bez ushita, sadržajima po natuknicama, u izrazima bez izraza, u frontalnim sudarima sa fanaticima materijalizma kao puta do iskonske sreće zbog pozitivne komparacije, a koji predano vjeruju da je imovinska ekspanzija njihova realna životna potreba, a ne izvana uvjetovana želja (nebulozna, op.a.), vrijednosti - sve ih rjeđe viđam onako kako ih zamišljam, na ulicama povorke šarenila nude ponešto za svakoga očajnicima vjeru u bezbolna instant-rješenja, lagodan život bez imalo truda, ranjenicima designerske flastere veselih uzoraka za sve simptome življenja, željnima doma tuđu lovu kao brz, ugodan i siguran put do vlastitog doma, iskompleksiranima samopoštovanje kao bonus-dar pri kupnji novog automobila, roditeljima mogućnost dara junior kreditne kartice za predpubertetsko dijete, kao idealan i neuništiv (-plastični!) dokaz beskompromisne ljubavi i predanosti, na ulicama povorke šarenila prodaju iskrenost kao funkciju mobilnog signala, ljubav kao matematičku varijablu direktno proporcionalnu broju karata, slobodnu volju kao izbor načina otplaćivanja kredita, društvenu svijest kao predanost slanju humanitarnih sms-ova, dodatno obrazovanje kao beneficiju zbog poreznih odbitaka, a stil života jednog suncobrana, otvorenog nad ležaljkom prepunom nauljenih oblina u mikro bikiniju sa crvenim koktelom u ruci, naravno na beskonačnoj plaži nekog pješčanog atola (kojeg će najvjerovatnije uskoro odnijeti tsunami) kao vrhunac samoaktualizacije prosječnog pojedinca danas. samoaktualizacija je, inače, 5. (peti) i najviši stupanje psiholoških potreba i ciljanog razvoja pojedinca po teoriji a. maslowa, a isti bi bez sumnje bio oduševljen da čuje kako je ono što je on smatrao «ne svima dostupnih vrhuncem» danas čisto funkcija individualne kreditne sposobnosti, odnosno posjedovanja nekog od bezbrojnih plastičnih sredstava plaćanja, ponajbolje revolving tipa (prolongira agoniju). Isto (platežno sredstvo) će više-manje svakome, više-manje bilo kada i više-manje svaka banka izdati uz sva potrebna objašnjenja, veliki smiješak i želju da svakako uživa dok je koristite. Ipak, jedina stvar koju sam primjetila da ipak često zaborave spomenuti jest ona stara narodna «tko se zadnji smije - najslađe se smije». pa do the logic: vi zadnji plaćate. platitelji se i inače manje smiju, ali zadnji – e to skoro pa nikako. jer nakon što zadnji plati – drugi zadnji primi pare. a to ne može da nije smješnije, ne može. to je, naravno, pod pretpostavkom da je plaćanje 15% kamata ikada uopće i bilo smiješno. na ulicama povorke šarenila prolaze, ne razmišljajući o vrijednosti njihovih koraka, ili mojih. |
diverzija stvarnosti
ne želim ti priznati da si crno-bijeli, svijete, ni onda kada se sasvim odlučno preoblačiš u noć koja traje, ni onda kada se samozatajno prekrivaš šalovima magle da ispuniš vrijeme između tebe i mene, ne želim ti priznati, svijete, da ne postoji prostor između krajnosti horizonta obrubljenog oko sivog neba, ja znam da moram znati da negdje se proteže duga, svijete, ne želim ti priznati da si crno-bijeli, ma šta ti mislio o tome. |
osjećaj zbivanja
visim o niti kao početnik na trapezu skačem zatvorenih očiju sanjam da sanjam bez gledanja nadolje ne razmišljam o greškama koje prihvaćam bez potrebe za opravdanjem dok prolazim posve je svejedno dopire li kroz prozore zrak ili noć bez predumišljaja ispunit ću ovu sobe sobom ili čimgod što povlači nit o kojoj visim do koraka na zemlji, visim i hodam, noćas, a možda i inače |
VT biggie
|
ne poznajem druge puteve osim ovih, a ti sačekuješ me u najskroviitijim momentima moje običnosti, negdje duboko u srcu meškoljiš se dok spavaš, baš onda kada mislim da sam posve budna i tumačim trezvenost osjećam te negdje duboko u sebi, entarzija |
ČIJA SU PRAVILA?
'sve je nečije' rekla sam, pritom znajući da ti misliš da si svoj, pritom znajući da ja ne znam što mislim čija sam, no na to sam ionako tek pomislila nakon što sam se čula kako to izgovaram naglas kao osobno okvirno stajalište za koje smatram da bi se općenito moglo primjeniti kao pravilo, osim, izgleda - na nas, mi mora da smo one iznimke koje potvrđuju da 'sve je nečije i :)))da sam ja u pravu :)) :)) didaskalija govor: ispod glasa, pomalo dječje razdragano, s prizvukom nestašno zločestog zadovoljstva; izraz lica: umorno treptanje kao da ima pijeska u očima, grickanje obraza i usnica u refleksni poluosmjeh, očito igranje jezikom u ustima, odustvo većine znakova prisutnosti duha u mjestu i vremenu položaj tijela: turski sjed lotus wannabe, u leđima svijena kao mostarski most laktovima se oslanja nisko u krilo, fokusiranog pogleda zgrbljena je sve do baš ovog trenutka kada ovo piše nakon čega podiže glavu u maniri rasne žirafe, i rukama prateći smjer kristalno budnog pogleda klika 'objavi') ponekad zaista razmišljam o pravilima, svakako: kao o osnovi modernog 'društva', kao o kondomima protiv anarhije, kao o okviru unutar kojeg se rasteže platno, kao o geometrijskom poretku linearnog svemira; ponekad ih samo uzimam zdravo za gotovo, tada bude brže gotovo. |
odlazak
|
ne osjecam paniku, necu biti sama, samnom ce biti ja |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.