hodam ulicama,
otupljelih rubova, izlizane boje i izblijedjelog sjaja, kao stare ofucane igračke,
sve rjeđe ih srećem - vrijednosti - one prave, ljudske,
sve su češće enkriptirane u potrebe,
zbunjene, zanemarene, deplasirane, devaluirane
viđam ih posvuda
devastirane
u zvukovima grada, naličjima sela, zidovima ureda, bolnim grimasama masakriranih priroda, škljocanju robotiziranih usluga,
u razgovorima bez ushita, sadržajima po natuknicama,
u izrazima bez izraza,
u frontalnim sudarima sa fanaticima materijalizma kao puta do iskonske sreće zbog pozitivne komparacije, a koji predano vjeruju da je imovinska ekspanzija njihova realna životna potreba, a ne izvana uvjetovana želja (nebulozna, op.a.),
vrijednosti - sve ih rjeđe viđam onako kako ih zamišljam,
na ulicama povorke šarenila nude ponešto za svakoga
očajnicima vjeru u bezbolna instant-rješenja, lagodan život bez imalo truda,
ranjenicima designerske flastere veselih uzoraka za sve simptome življenja,
željnima doma tuđu lovu kao brz, ugodan i siguran put do vlastitog doma,
iskompleksiranima samopoštovanje kao bonus-dar pri kupnji novog automobila,
roditeljima mogućnost dara junior kreditne kartice za predpubertetsko dijete, kao idealan i neuništiv (-plastični!) dokaz beskompromisne ljubavi i predanosti,
na ulicama povorke šarenila prodaju
iskrenost kao funkciju mobilnog signala,
ljubav kao matematičku varijablu direktno proporcionalnu broju karata,
slobodnu volju kao izbor načina otplaćivanja kredita,
društvenu svijest kao predanost slanju humanitarnih sms-ova,
dodatno obrazovanje kao beneficiju zbog poreznih odbitaka,
a stil života jednog suncobrana, otvorenog nad ležaljkom prepunom nauljenih oblina u mikro bikiniju sa crvenim koktelom u ruci, naravno na beskonačnoj plaži nekog pješčanog atola (kojeg će najvjerovatnije uskoro odnijeti tsunami) kao vrhunac samoaktualizacije prosječnog pojedinca danas. samoaktualizacija je, inače, 5. (peti) i najviši stupanje psiholoških potreba i ciljanog razvoja pojedinca po teoriji a. maslowa, a isti bi bez sumnje bio oduševljen da čuje kako je ono što je on smatrao «ne svima dostupnih vrhuncem» danas čisto funkcija individualne kreditne sposobnosti, odnosno posjedovanja nekog od bezbrojnih plastičnih sredstava plaćanja, ponajbolje revolving tipa (prolongira agoniju). Isto (platežno sredstvo) će više-manje svakome, više-manje bilo kada i više-manje svaka banka izdati uz sva potrebna objašnjenja, veliki smiješak i želju da svakako uživa dok je koristite.
Ipak, jedina stvar koju sam primjetila da ipak često zaborave spomenuti jest ona stara narodna «tko se zadnji smije - najslađe se smije».
pa do the logic: vi zadnji plaćate. platitelji se i inače manje smiju, ali zadnji – e to skoro pa nikako. jer nakon što zadnji plati – drugi zadnji primi pare. a to ne može da nije smješnije, ne može.
to je, naravno, pod pretpostavkom da je plaćanje 15% kamata ikada uopće i bilo smiješno.
na ulicama povorke šarenila prolaze,
ne razmišljajući o vrijednosti njihovih koraka,
ili mojih.
Post je objavljen 18.02.2007. u 19:18 sati.