24.09.2015., četvrtak


Digresiranjem kroz cirkularne vrtnje po životu mi.

Postoji trenutak u mojoj sobi. Ista je soba u pitanju kroz sve ove godine, koliko god imam suptilan no ništa manje točan dojam da ću već sljedeći put kada budem pisao o njoj pisati o nekoj novoj, mada još uvojek "mojoj" sobi, negdje drugdje, u nekom drugom stanu, u nekoj drugoj zgradi, sa sasvim drugim pogledom kroz prozor mi. To se, do sada barem, nije dogodilo. Ne znam pokazuje li namjeru. Ja svakako ne pokazujem promijeniti ju. Pokušao sam razmišljati o tome, ranije, prije godinu dana, od prilike. Nisam razmišljao dovoljno dugo, izgleda, ili mi od razmišljanja nije bilo od mnoge neke opipljive koristi. Zidovi koje pipam, pod prstima mi kada se budim, i dalje su isti. Stolica na kojoj sjedim, ofucanih kožnih rubova sa spužvom koja viri pod guzovima mi, i dalje je na istom mjestu, koliko god majka predlagala da ju zamjenim nekom novom, pa sramota je sine, kakva ti je to stolica. Sramota pred kime, majko? Mislim, kada i nekoga dovedem do ovdje, mrvicu je kasno alterirati outcome na temelju stanja moje stolice. Mislim, stolica se nalazi u sobi stana moje majke - ako pokušavam impresionirati nekoga, materijalno stanje stolice sekundarno je njenom okruženju. Mislim, tu je plakat koji visi od kada sam ga tamo stavio. Piše Motovun na njemu sa godinom ispod. Dvije tisuće i šesta, kaže. Do njega je još jedan, samo što na njemu piše Sarajevo, sa dvije tisuće i sedmom. Misliš da je to bilo davno, čekaj sad; do njega, plakat System of a Down slušaonice u Močvari, dvije tisuće i četvrta. Trebalo bi mi da stanem na tren, jer nisam nikada bio najvještiji tip u kalkulacijama, ako se mislim sjetiti koliko sam godina imao tada. Ne želim. Postoji blaga mogućnost da bi emocija koju bi računicom proizveo bila manje blaga nego mogućnost u pitanju. Nisam i dalje prešao to. Taj osjećaj, ili taj dojam da bih trebao imati taj osjećaj jer se, šatro ili manje šatro, od mene to očekuje - taj osjećaj da sam možda, ali samo možda, star sada. Star, star, star. Zaista ne znam što ta riječ znači. Kao kada ponavljaš nešto dovoljno puta da rastaviš značenje na foneme, slova i slogove, totalni điberiš, što znači to, star? Na engleskom je nešto sasvim drugo. To se ne bih bunio biti. Zašto bih se bunio na domaći star? Zašto se to očekuje od mene? Malo što razumijem. Ostalo mi promakne.

Čekaj, ba, nisam gotov. Svjedodžba studija za strane jezike, tisuću devetsto devedeset i peta. Šesta, pored nje. Diploma škole skijanja, negdje poviše, devedeset i sedma. Ovo je moja soba. Ovo je, na mnoge načine, moj život. Sa parkićem kroz prozor mi u kojem se koje-što mijenja osim drveća. I dalje je tu. Možda malo mršavije ali ništa manje tu nego kad im je snijeg grane znao saviti skroz do tla, pretvoriti ih u šator, ili kostur jednog, pod teretom snijega koji pokazuje sve manje interesa za posjetit ga, parkić, mislim, zadnjih par godina. Padne, da, naravno da padne, tu i tamo. Samo si nismo više toliko dobri. Smisli neki izgovor i pokupi se. Naučio je štošta od nas.

Nema intenciju doći još par mjeseci, mislim. Nije mu još pripremljen teren, mislim, Jesen nije ni raspakirala kofere, evo, danas sam prvi mokri list na šajbi ugledao – univerzalni simbol Jeseni koja stiže. Meni barem. To, i taj trenutak koji postoji, u mojoj sobi, prema kojoj sam odlutao maloprije sa vrlo konkretnom intencijom pokloniti joj tek rečenicu dvije, ali zajebe te i namami te nekim plahim obećanjima i odvede te do kraja paragrafa, rečenice kakve jesu. Postoji taj trenutak, koji, sada kada razmislim o tome, nije toliko magičan koliko možda mislim da je, mislim, nije sva magija u boji, kao što nisu sva čudovišta monstrumi, kao kompletno nepovezana usporedba. Trenutak, dakle, kada... aha, čekaj, da krenem od veličine sobe. Soba je mala. Eto, riješilo smo taj dio. Ima jedan radijator, kojega su majstori što su gurali nove ventile proglasili idiotski namontiranim kada su zadnji put bili, mada mislim da je to više u ime kolege što ga je montirao nego samog radijatora, jer ga ne bih htio uvrijediti. Sladak je. Ljetos je skakavac uletio u sobu i pozirao na njemu dok mu nije dojadilo. Nije mu dojadilo, stero sam ga. Ne znam zašto. Skakavci su kul. Bio je među mahunama u škarniclu, gotovo jednake boje kao mahune. Skakavac, ne škarnicl. No, taj mali radijator dosta dobro zagrije sobu, kada toplana pusti svoje i kada iz onog dimnjaka na horizontu naraste Sauron. Taj dimnjak i dim mu iz njega simboli su pak te Zime. Znaš da je Vrag odnio šalu, ako je Jesen šala, kada to proradi. Sa istog se bacio frendov brat kada smo bili mali. Rekli su nam da je pomislio da može letjeri poradi droge koju je uzimao. Ne znam kako su to mogli znati, doduše. Razloge mu. Možda je samo bio tužan, i to im je nekako bilo manje neugodno za priznati, ili djeci teže za objasniti no poradi lošeg tripa. Jer to je ono što se dogodilo, rekli su. Spotaknuo se. Frend je došao u školu dan kasnije. Nije plakao. Sve je zapravo bilo okej. Ili ga nije volio ili nije htio govoriti o tome, pokazivati emocije među vršnjacima, kako to zna biti pičkasto, dno od empatije koju smo imali. Ne znam više gdje je taj tip. Zapravo ne znam gdje su svi oni. Majka je pronašla dvije fotografije, razreda iz osnovne, drugi i treći, ili četvrti, tko će ga znati. Gledao sam ih neki dan, buljio kretenski u lice si, dozivao se neuspjelo i pomalo kontraproduktivno da se upozorim kaj slijedi, ali nisam se čuo, mislim, sve je i dalje isto oko mene pa mora da ta forma vremoplovstva baš i ne drži vodu. Nisam, osim sebe, mogao razaznati više od tri lica, ostalo su mogle biti narančaste fleke beskorisnosti koliko su pomogle, jer nisu. To ti ljudi i jesu danas, mutne distorzirane fleke sa tijelima na sebi. Ne bih ih znao prstima uperiti na ulici kada bi i htio.

Sviđa mi se ova rečenica. Ne bih ih znao prstima uperiti.

Nije kao da prsto-upiranje ima nekakve nadnaravne koristi i za mene, ne bih mogao odabrati destinaciju ili identificirati što prstima perim u bez ikakve sorte konfuzije, pritom. Kako sam došao do ovdje danas je beyond me, nekakva sorta koincidalne sreće poradi koje mi je zapravo drago da se nisam čuo kada sam urlao na sebe na fotki razreda prije toliko, jebote plače mi se opet, godina. Imam tog kolegu, jer mi je malo što drugo, koji mi je otrkio tu mantru, i užasno mi se svidjela. Razgovarali smo o tome, o što bi mijenjali da možemo, i rekao je da ne bi mijenjao ništa, jeste normalni, toliko je sreće imao da dođe tamo gdje je da ne bih uzdrmao ni centimetar svojih prošlih putanja, ne bi li slučajno ne došao do gdje je, sada gdje je. Svidjelo mi se to. Svidjela mi se ta nezahvalnost ka prošlim putanjama koju gajim. Ni centimetar, rekao je. Nije to rekao, parafraziram, ali tako nekako je rekao pa ponavljam da podcrtam misao. Moram naučiti biti okej sa time svime.

Neki sam dan, mada znam da je to bilo jučer, nespretno prozvao frendicu "psihološki anoreksičnom". Njoj se, pak, svidjelo i to, koliko je god naočigled uvredljivo. Nisam imao namjeru da bude. Možda je osjetila da je tako. No, ono što sam mislio, zapravo, reći joj, je da ne mogu nastaviti tješiti ju kada je loše, jer ako me tjera da joj ponavljam koliko je divna te će riječi izgubiti smisao, pretvoriti se u foneme, slova i slogove, svakim novim ponavljanjem. Steknemo imunitet ka lijepim riječima. Kao i sve drugo, nove doze moraju biti jače da bi imale jednaki učinak. Zato, valjda, nastavljam sa ovim krugom pisanja o starenju i depri i sobi mi i nepostojećim ili barem nevidljivim promjenama u životu mi. Kao prkosni junky, pucam se riječima dok ne prođe, opet i opet, skupa sa njom, pa mi zapravo možda i paše tješiti ju, stalno. Tješenjem stvaram neku, nadam se stvarnu, sigurnost u sebe. Kako nesiguran mogu tješiti nekog drugog? Zato se ljudi mlate, mislim ja. Udarac iziskuje ruku, ruka tijelo, tijelo noge, tlo pod nogama, tlo i sve povezano sa njime, i znaš gdje si, odjednom. Možda i tko si. Svi udaramo na svoje načine, valjda.

No, onaj trenutak. Digresije su pornografija, zbilja jesu – profesorica mi je prije par godina rekla da "ne smiješ ti masturbirati na sceni, to smijem ja koja gledam", i kad smo kod izraza koji nam se sviđaju, ta mi je pri vrhu, i to je ono što radim upravo, drkam na tastaturu, mlatim kurcem po tipkama umjesto prstima, jer volim to i godi mi, i misao ode od tebe, no da, onaj trekutak, o kojem se tekst, navodno, radi:

Osim radijatora, u sobi imam i kompjuter. Računalo je bolja riječ ali je arhaična pa ju izbjegavam koliko god je "kompjuter" nezgrapna. E sad, kompjuter služi kao neka sorta radijatora, i ako se njih dvoje, kompjuter i radijator, mlate za veličinu toplinske aure što emitiraju, tu su negdje. I zato mi je u sobi u toplije dane toplije no vani na suncu u parkiću kroz prozor mi, jer kompjuter stalno gori i stalno je vruće, ovdje. Do jednog trenutka – kada se temperatura spusti, ali nedovoljno da toplana, kakvih se god oni pravila i tablica pridržavaju, pusti Mordor iz onog dimnjaka, gore. Neka granica koju ne bih nazvao zlatnom, već sivom, ako je sivo boja hlada, mada ne znam – nije li plava? Bijela? No, plava granica između radećih radijatora i Jeseni na odlasku, kada je u cijelom stanu hladnjikavo, osim ovdje, u sobi mi. Jer kompjuter računalo uvijek gori. Ne mogu se golicati u boksericama ko mulac, nije "toplo", ali je ugodno. Kasnije, kada Zima naredi svoje, radijator proradi i onda je mrvicu overkill, ali za sada je baš divno.

No, taj je trenutak opet došao, i danas sam se našao kako na putu prema doma, u autu kojeg vozim samo kada kiša pada ili nemam razumnog izbora, kojega sam u tom trenutku vozio jedva dvadeset kako bih mogao nastaviti razgovarati sa sobom što van njega ne mogu bez svoje doze upita jesam li, zapravo, normalan, kako razmišljam o Ljetu i navici mu da ide ća prebrzo, i ovom Ljetu i što mi je omogućilo ovoga puta i što sam sve radio i gdje sam sve bio, i opet sam se pogubio, malo. Opet sam izgubio ikakvu rekolekciju tko zapravo jesam i što radim ovdje, kakvo lice imam i kako izgleda kada se smiješi. Kakve korake radim i kakve otiske iza njih ostavljam. Jer to je ono što me uhvati kada sve stavim u taj cirkularni oblik i vizualiziram tu kružnu putanju planete i vremena nam, zavrti mi se.

Nekoć sam, u parkiću kojeg previše spominjem, bio prozvan kraljem vrtuljka. Vrtio sam brže od drugih i na njemu bio duže no ostali. Nabasjao sam na post od prije ohoho u kojem pretpostavljam da u tom trenutku, kada ti se zavrti tako, u glavi, ili se zapravo svijet vrti ali ti svi lažu da si samo ti u pitanju jer im je neugodno da ti imaš supermoći a oni nemaju, možda u tom trenutku vrtoglavice izgubiš sinkronizitet sa sudbinom ti, postaneš odključan u vremenu i namjenama im. Postaneš slobodan, ali je Majka Priroda evolucijom ugradila taj alarm, kao sigurnost da u tim trenucima potpune slobode kurca ne možeš napraviti jer nemreš ni korak napraviti u ikojem smjeru bez da se strmopizdiš ka podu ti, i gravitacija je uvijek tamo da te podsjeti gdje si.

Možda je to taj trenutak, taj kada razmišljam o vremenu i sebi i kada zaboravim tko sam. Trenutak potpune slobode. Jer ako ne znaš tko si, mogao bi biti bilo tko. Nadam se, o kako se nadam, da će to uvijek biti netko dobar, i da neću biti nezahvalan za vrtnju koja me do te osobe donijela.



- 19:49 - Komentari (4) - Isprintaj - #

22.09.2015., utorak


Brejk.

Problem je taj, što sam zaboravio. Imao sam ideju kamo idem sa ovime, mislim, išao sam negdje sa ovime, i onda sam zastao na trenutak, unutarnje moždane periferije obratile su sekundu predugo pažnju negdje drugdje, tamo lijevo gore, neki cirkularni šteker za multitasking nije mogao podnijeti teret još jedne izbjegle misli istovremeno, i preusmjerio sile fokusa sa originalne misli, učinivši je nestalom, trenutno, kao zaboravna prašina koja zaboravi pasti ili se igra dok nitko ne gleda. Ostao sam zabezveknutog pogleda u oči joj, što nije preloša destinacija zapeti pogledom u, mislim, lijepe su, čak i u ovoj gesti nestrpljivog iščekivanja. Aha. Čeka. Kužim. Stao sam na trenutak i trenutak je posato mrvicu predug za ikakvu sortu kontinuiteta i sada čeka da nastavim. Ali u čemu? Čekaj, što sam govorio? Ne smijem to pitati na glas jer na glas iziskuje da ona to čuje, te bi pomislila da ne shvaćam ovo dovoljno ozbiljno, da lutam, što je istina, i zato valja lagati. Laganje je korisno. U korist mi, također, ide što ne priznavanje unutarnje misli nije, zapravo, laganje, samo izbjegavanje istine, pa sam što se Boga i zapovjedi mu tiče sasvim čist, ma koliko mi savjest zapravo nije. K vragu, opet to radim, prošla je barem još sekunda, daj, k vragu, što si govorio, što ste pitala, gdje smo, u kurac, pogled lijevo, neki biciklist prolazi nalijevo mi, na stazi je, aha, staza, aha, cesta, na ulici smo, okej, HA! Imam te, na ulici smo! Noć je, i na ulici smo. I kao nisam u kontroli, pfft, totalno žongliram ovu situaciju, sofisticirano i zrelo, ne lutam, tu sam, i mada ne znam i dalje što se od mene očekuje od nje u ovom trenutku, to je samo privremeni raskorak sa nadolazećim mi shvaćanjem situacije, sad ću ja, uostalom, koliko izgubljen mogu biti, mobitel mi je u ruci, imam GPS na njemu i internet i sva vesela čuda tehnologije modernog li svijeta i... čekaj zašto imam mobitel u ruci, ona stoji nasuprot mi, gleda me, pogled joj je već otišao u blagu zabrinutost, držim mobitel u lijevoj ruci i sada se polako gasi ekran, ono, kada je dugo upaljen pa se stiša pa se ugasi, to se sada događa, u prijelomnom je periodu gašenja, ali zašto sam ga imao u ruci? I to bih ju pitao, nasuprot mi, ali ne mogu, poradi sličnih razloga kao što su gore navedeni, misliti će da, ono, nisam u kontroli, što totalno jesam, vidi me, stojim na svoje dvije noge, imam one smeđe polukožne cipele na stopalima, morati ću uskoro izvaditi one zimske, toplije, stiže zima, "jesi dobro?" Ha? Fak, predugo sam šutio, dostigla me uvriježena socio-psihološka norma, morao sam reći nešto do sada k vragu i očekivanja, zašto nemam vremena za sebe, za reći što imam u svoje neko vrijeme, svi očekujete previše od mene, a vidi kako mogu, vidi sada ovo; dižem glavu, pogledam je drito u oči joj, i dalje su lijepe, nije se ništa promijenilo, idem sa smiješkom od dvadeset do dvadeset i posto usne raširenosti, i kažem joj da sam dobro, a kako si ti? Vidiš, pokazujem interes, ne razmišljam samo o sebi, uvijek sam bio sofisticiran, ništa se nije promijenilo, ali kopka me nešto. I dalje me gleda, i dalje smo na cesti, ali pogled joj nije isti, nije više srdita, ne srdi se, jer rekao sam joj, daj se ne srdi, nisam znao, što, čekaj, da, došlo mi je, znaš kako dolaze stvari kada ih najmanje očekuješ, i ako gledaš u smjeru busa bus nikada neće iza ugla, moraš se zagledati negdje postrance i pustiti da ti mozak juri i samo će se stvoriti pred tobom, neočekivano, i odnijeti te, to se događa, dogodilo se, stiglo mi je, srdila se jer se nisam držao dogovora, nisam došao na mjesto gdje smo se dogovorili da ću doći na, niti, još gore, na vrijeme u koje smo se dogovorili da ću doći, ničeg od navedenog se nisam držao, i ljutila se, što ne bi, i ja bih se, i ovo sam joj napravio već par puta do sada, i zato se ljuti, i to je okej, i zato sam ju smirivao, rekao sam da mi je žao ali da se ništa nije promijenilo, tako je, i rekla je "ne, ali ne razumijem..." i onda je stala. Pa da, stala je, nije dovršila misao. I čekaj, onda sam kao ja u zaustatku sa reakcijama, jebemu pa stala je usred rečenice, nije se od mene očekivalo da nastavim nego od nje, pa tako je, čekao sam, nisam spustio pogled sa očiju joj, i dalje su lijepe, ništa se nije promijenilo, jer je bio grozan trenutak da ti mobitel zazvoni, jer kao, neodgovoran sam, pa želim pokazati da sam i dalje u razgovoru, ali idem samo ugasiti zvono ili nešto, ili javiti se, ne znam, "žao mi je." ha? Pa da, i meni je žao, ne znam zašto se svađamo, sve je okej, ništa se nije promijenilo, znaš "ajme žao mi je", pa da, dobro, što ti je sada, ruka mi na ramenu, smiri se, nije takva drama, nitko nije umro, nitko nije umro, ništa se nije promijenilo, sve je okej, eto vidi, grlim te na kratko ali gubim ravnotežu na kratko pa je šlampav zagrljaj, kao kada se nesigurne djevojke velikih grudi grle sa odmakom, jebote, bez veze, daj da, ono, osjetim nešto, bilo što, zašto ništa ne osjećam, ništa se nije promijenilo. Nitko nije umro.






- 12:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

04.09.2015., petak


Zadnji tekst o tebi, depro.

Imam blagi, ne skroz formiran dojam, da je gejmerima donekle jasnija predodžba suicida no ostalima. Imao sam, godinama ranije, to jest imam, upravo, rekolekciju, kada sam na stajalištu tramvaja u Savskoj kraj cibone, čekajući tramvaj, prvi put dobio tu boju, jer ga samo bojom mogu dočarati, taj osjećaj kada želiš "quitat" sebe i otvoriti nešto novo, nešto drugačije, ne sviđa mi se ovo više, dosadnjikavo je, nekako meh, nekako ne baš u skladu sa željama i prohtjevima, ako to nije ista stvar, i nadasve je lagano posegnuti za tom tipkom na desnom kutu tastature i stisnuti taj glagol kojemu toliko težim. Escape. Quit. Exit to Windows. Svi prozori ovoga svijeta. Izlazim. Padobranski. Plašt mi na leđima. Superheroj sam neke sorte. Quit-man. Kapetan Exit. Dr. Leave and never Come Back.

U zadnje sam vrijeme počeo koristiti taj trik, koji mi je došao dosta prirodno iz neke nejasne mi rupe primozga, da kada mi najmanje stvari počnu ići van ruke, ili ne baš osobito lagano, ili ako baš ode k vragu, ali u sitnim koracima, kao kada mi padne vrećica, ili netko promjeni kanal na radiju, ili mi bus pobjegne pred licem, takvo što, manje važnosti, barem naizgled, no dakle, trik je da počnem cviliti kao beba. Na glas. I očigled. Možda i lupim stopalom od pod. Napravim glupu grimasu. I cvilim. Pomaže, zbilja. Nisu bebe glupe. Kuže. Kuže, ako ne ništa, da cviljenjem i kreštavim ponašanjem sve negativne vibracije i okolnosti činiš benignima, smiješnima, za djecu, kmeee, nije me htjela poljubiti, buuu, nisam dobio onaj job, uuueeee, boli me tibica. I ne mislim to na onaj surovi, sivi i zimzelen, ohol i ironičan način podcjenjivanja nečijih, pa taman svojih, problema, jok, nego zbilja, filtriram svu količinu tuge i nesreće u cvilež oko najsitnijih pizdarija koje mi ne pođu od ruke, i vidi Vraga ( velkim slovom, valjda ) sve zaista gleda glupo za cviliti oko. Čak i ako umireš. Kmeee, umirem. Buuuu, ni pozdraviti se neću stići. Uuueeee, kuda prije.

Mislim, pisao sam o depri prije, stara mi je drugarica, mislim, kome nije, stari smo frendovi, sorrow found me, sorrow won. Bila bi od veće koristi da se ljubakamo, tu i tamo, usamljen kakav jesam, no ne, nema usne za ljubiti ili ramena za obaviti ruke preko. Stoga kada dosegne, kao danas, sa svom naraslom joj armijom ( kosom, masno dupe kosom skrila ), nemam baš niti jedan štit za dignuti, niti jednu barikadu pred noge joj za baciti, totalno me pregazi, i da, pisao sam o tome, i zapravo, ne da mi se opet, zaista, pošarao sam sve kutove tog zida, niti slovo nije ostalo, ali jebote, kad je tu, tu je stalno. I što da ja radim sada sa tobom, depro? Što hoćeš od mene? Zube i kosu? Osmijeh? Dušu? Godinu? Što, jebem te zimzelenu u oholo ti suho dupe smrti, što?

Imam tu prijateljicu. Usamljena je. Razumijem ju. Svi smo, više-manje. Zaista, vjerujem to. Ti, osobo koja čitaš, upravo, usamljena si. I kužiš mi demone, neke znaš na pamet. Znaš im imena i boju. Zato si tu, očima u ovom paragrafu, i sada si se blago nasmiješila, možda i zvučno, možda si i zidove iznenadila u iznenađenoj ti sobi, naviknutoj na tišinu. Znaš me, znam te. Stoga oboje znamo tu moju prijateljicu i znamo joj usamljenost. Znamo kako se osjeća kada baci pogled na Holivudski namještenu sekvencu uspjele ljubavi, možda samo na trailer, i poželjela to, ja bi to, kmeee, ja nemam to, hoću da me češka neko tako, hoću da smo tihi zajedno tako, hoću biti sretnija sa njime nego zadovoljna sama sa sobom. Znamo zašto sluša što sluša, i kakvo lice ima kada joj krene taj stih, klišejzirani, možda, i kada joj pogled padne na mokre tračnice tramvaja u deset i sitno navečer. Amateri bi ju zamislili sa suzom u oku ili takvom pizdarijom, ali rutineri znaju, znaju kako smo navikli i koliko suze više nisu iznenađene dovoljno da izađu. Ovo je neka sorta stagnacije u kojoj se nalazimo. Nema mjesta za nagle promjene. Stoga vam ne moram pisati niti o njoj, stari frendovi koji svi jesmo. Niti o depri koja vreba iz bušje. Niti, možda, o tom Escapeu kojega bi ponekada tako brzo, nepromišljeno stisnuo. Onako, uz kmeee. Ponekad nije dovoljno "dobro je, proći će". Ponekad se moramo valjati u tome. Ne znamo zašto. Ponekad, ako se ne predamo u potpunosti, ako ne damo ovako veliki zalogaj odjednom, pojest će na s gric po gric. It takes an ocean not to break.

Zadnji tekst o tebi, depro. Jer o tebi ne treba pisati. Sve je između redaka, ovako i onako. Vreba iz bušje. Ostaje samo da ju zagrlim, nju, prijateljicu mi. I vas. I da držimo taj zagrljaj dovoljno dugo da se naviknemo na nešto novo. I onda moža procmizdrim, onako iskreno, bez prisiljenih gesti. Procvilim, maestralno, sa guštom.

Pizda si, znaš? Jer nikada o sreći ne pišem istom potrebom. Drama si queen, depro.

Znaš me. Znam te.





- 17:25 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>