|
Ajme, pa diram ju. Ono, ruke su mi na njoj. Gledam si ruku, u blagoj nevjerici, kako ide od mog ramena, tvrdoglavo zapečaćenog na ostatak tijela mi, do lakta i zgloba i prstiju koji se nesigurno odmaraju na njenom struku. Teško mi je to povjerovati, da sada imam u-ikojem-trenutku-opozivo pravo na dodir, nje, jebote, dodir njenog tijela. Mislim, zanemari što se događa ovdje gore, sa tim usnama i sve to, to je dosta fora, okej, da, i ne znam na koji je način to ušlo u soft fokus prihvaćanja nadležne situacije, i kako je moja ruka na njenom struku prihvatila toliku dozu poštovanja. Možda je poljubac postao neka sorta klišeja, uvriježena navika, nekako zdravo za gotovo očekivana radnja dvaju ljudi, bez obzira na spol i, ponekad, međusobnu atrakciju. Znam, također, da je moja ruka na njenom struku, struku koji je predivno stisnut i definiran, samo produžena stavka gornje spomenutog poljupca, samo povezana, gotovo instinkta reakcija, produžena ruka, ako baš moram tako, te da je taj dodir zapravo samo sastavni dio bez kojeg taj gore poljubac ne bi bio potpun, i razumijem to, i osjećam to, ali sam i dalje zabezveknut; moja ruka je na njenon struku. I sad sam znatiželjan. Mislim, struk je struk, trbuh je trbuh, bedro je bedro, mičem ruku, gledam ju kao kompletno nevažni, neodgovorni spektator kako se giba od struka na njen vrat – mislim, ljubimo se, stoga je logično da joj dotaknem vrat tu i tamo, približm joj glavu nježno bliže, i sada, paraaaam, diram joj vrat. I sada rame. I sada lopaticu. Diram njeno tijelo. Kako se zaboga to uspjelo dogoditi? Prije samo pet minuta, ništa od ovoga nije bilo moguće. Zapravo, i van konteksta tog poljupca ili bilo kojeg poljupca koji slijedi, moj se dodir njenog tijela ne može ponoviti bez unaprijed dobrano tesanoga sociološkoga predloška. Ne mogu, bez neke sorte instinktivne reakcije, iz neba pa u rebra, dotaknuti ta njena rebra, out of the blue, dok stojimo na semaforu čekajući da se, kako to obično biva ako gledaš dovoljno dugo, crveno ugasi i upali ono zeleno ispod, pa nemamo što pametnoje raditi do li stajati tamo u kratkoj životnoj stagnaciji, u nekom alternativnom no možda mnogo više konkretnom petit mortu. Čekanje zelenog je mala smrt. Čekanje ičega je mala smrt. Ubijaš vrijeme koje bi sasvim lagodno mogao iskoristiti za nešto drugo. Kao diranje rebara joj. Ili guza. I evo, sada ulazimo u taj seksualni dio ovih golih situacija o kojima ponekad volim pisati ako ne naći se u. Pišem o njenom tijelu, sada. Ono ima stopala, koljena, pelvis, pleća, vrag, ćelo i sve između. To su dijelovi tijela u svojim funkcijama koji obavljaju svoje funkcije u tvorničkom setapu majke li prirode ili Oca Gospodina, imaju svoja imena, svoju boju i oblik, no to je zapravo sve dio iste osobe, njeno tijelo je njeno tijelo, i ako ili kada sada krenem micati ruke sa leđa joj na guzu, ovaj tekst, kao svaki tekst o, recimo, seksu, kidnapira dojam čitatelja da autor ovog teksta sve ovo piše sa jednom slobodnom rukom. Da se zavlači u vlastite interese i imaginacije koje formira u interesu djelovanja unutar vlastitih obruča sigurnosti i ostvaruje nekakve fetiše čiji rezultati ne nose nikakve konzekvence, vidi, smijem joj dirati što god hoću u ovom tekstu na križanju zelenog vala i Gundulićeve pa pohlepno to i radim, egzibicionistički pritom pred očima sviju vas, gledajući kako mogu, ako želim, zaustaviti prvi auto, položiti ju na haubu, skinuti i raditi ama baš što mi god pasalo u datom trenutku, ili trenutku onom drugom, tko će ga znati, neka sorta, dakle, mentalne masturbacije upisane u tekst koje je između redaka čim ja, kao muškarac, pišem o diranju imaginarnog tijela jedne žene. Tako se barem osjećam ja, dok takve tekstove čitam. Rijetki su se od toga izvukli. Houellebecq uspijeva jer ubacuje sve sorte socio-političkog komentara između svih tih čini o kojima piše, i autori njemu slični, ali je nekako teško. Pazi, i ja sam, kao šatro kontrolor svih ovih misli i dirigent čitavog ovog teksta, primamljen preokrenuti sve ovo ka detaljima našeg imaginarnog snošaja, ali se zaista ne radi o tome. Radi se o njenom tijelu. I mojem pravu, pazi, ne znam je li to prava riječ ovdje, mojoj dopuštenosti da ga diram. Što malo prije nisam mogao. I da, mogao sam istu poantu prebaciti bazirajući se na poljubac, ali poljubac nije to. Poljubac je norma, poljubac, čak i kad je strastven i iskren i dubok i senzualan, leži u kalupu svojih pravila i strukture, čak i kada je loš, on je definiran glagolima u svom opisu, dva para usana u dodiru, bam, poljubac. Dodir, oslobođen očekivanja ili ikakvih sorata pravilnosti, ne nosi nikakvu simboliku, sam po sebi. Ima toliki spektar mogućnosti da ga je nemoguće staviti u kut i zalijepiti ga imenom i značenjem. I možda baš u odsustvu kalupiranih pravila i zdravo-za-gotovo navika, on je slobodan da nas iznenadi, preplaši i zavede. Mislim, ako ju primim za ruku, tu na semaforu, simbolika je postojana, držimo se za ruke, nježan, topao, čist simbol, univerzalno prevedljiv kao nevina simpatija. No da joj dotaknem zapešće? Lakat? Biceps? Ne znate što radim, onda. Ne zna ni ona. Ne znam ni ja. Samo znamo da je, za sad, dopušteno, da joj diram tijelo na semaforu. Zbog sveta toga, nisam išao na spomenuti guz. Mada sam htio. Ne zato što je to guz nego zašto što strahujem da ni ona ni ja ne bi smo znali izbaciti ga iz okvira svoga značenja. Stoga mi ruka padne mrvicu iznad, kaj su to, leđa? Da. Diram joj doljni dio leđa. Štoviše, idem joj pod majicu, koja je do nedavno bila zataškana u suknju joj, izvadio sam ju, i stavio joj ruku na gola leđa. Diram joj čvorove kralježnice, diram joj koji je god dio tijela pod lopaticom joj. I sasvim uskoro, sve se to umanevrira u predigru, njene ruke na meni, moje ruke na njoj, i moja fascinacija onoga što mogu postaje nešto drugo, postaje fascinacija onoga što želim, no stojimo na cesti i moramo se smiriti jer, zapravo, nismo u intimnom okruženju, jer, zapravo, koliko god si to dopuštamo, dopušteno nam zapravo nije. I zabezveknut sam. Do malo prije nisam smio dirati joj tijelo, do malo prije sam imao savršeno jasno dopuštenje, do malo prije se očekuje da prestanem. Ja sam joj samo htio dotaknuti tijelo. Nisam ju htio uzeti tamo na cesti, dodir ne bih brojao sekunde do vaginalnog brežuljka i nadalje, ne, nego jebote, pazi što ja mogu. Kao klaun pred trik, kaskader pred kaskadu, pazi što ja, jebote, mogu. Ljubim joj kožu tik ispod pazuha. Prije ili kasije, hormoni zahtijevaju svoj udio, i prije ili kasnije, od njih se to očekuje, i prije ili kasnije, sve ima svoje ime i svoju boju i svoj oblik, stoga smo se poljubili još jednom i nastavili hodati, obećanje u zraku u tišini naših koraka, ali sam i dalje zabezveknut. Primijetio sam da mi je ugodno ljudima zaželjeti dobar dan, na ulici. U dućanu. U tramvaju. Nekome pridržati vrata, pomoći sa stvarima, samo ponuditi smiješak. Godi mi biti pristojan prema ljudima, zaista je nevjerojatno koliko uljepša dan, učini da se osjećaš dobro, u tim sitnim gestama naizgled nepotrebne pristojnosti. No osim toga, ima još nešto. Ona je, barem u mom gradu, mahom neočekivana. I godi mi vidjeti iznenađeno, često sramežljivo lice i reakciju na istom kada mu poželim ugodan dan. Ovo je naizgled nepovezano ali neki dio izgubljenog mi uma kuži da možda i smije biti.  |
| < | srpanj, 2015 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
