|
Bio je čvor na špagi mojih roleta. Zajebano zavezan još od neke daleke mladosti. Špaga koju povučeš da se dignu, koju spustiš da se spuste. Vire iz rupe na vrhu, iza drvene kutije koja skriva tajnovitu mehaniku prekrivenu, zamišljam, paučinom i larvama. Okvir mog prozora pun je paukovih gnijezda. Ostavljam ih jer mi ne smetaju. Gotovo nikad ne ulaze u sobu. Ostavljam ih također jer, navodno, jedu komarce. Komarci su razlog, ujedno, poradi kojega nikada u raj neću nogom stupiti bez svoje količine suza ili opekotina. Ako ikad. Zamišljam se kako stojim pred klišejzirano zlatnim kapijama Raja, u redu koji steže do nedogleda, mirnih, spokojnih, blago nasmiješenih ljudi koji nigdje ne žure, odvojeni kakvi jesu od nervoznih hormona otpuštenih im tijela negdje ispod. Dolazim pred Svetog Petra, nasmiješim mu se. Uvijek sam bio pristojan prema ljudima iza pultova. Pravilo mi je užitak biti pristojan. To je jedan od razloga zašto se uopće vidim u tom redu za Raj. Jer sam bio pristojan čovjek, u životu. I dolazim pred Petra, pristojno mu se nasmiješim, smiješak mi vraća neospornim reciprocitetom i ljubavlju, pita me tko sam, kažem taj i taj, njegova mnogo premala knjiga za sva imena koja skriva pada na slovo moga prezimena, Petar lista zahvalan za ljudski izum abecede i birotehnike, nalazi mi ime, i veli nešto u stilu, parafraziram; pa, bio si častan, blag čovjek koji se trudio voditi nepokvareni život, bezopasan za njegovu okolinu i ljude koji oko njega kruže, jest da nisi bio vjernik od ikakve kvalitete, ali praštao si kao što Bog prašta, i ja bih te pustio unutra, zbilja bih, dobar si tip, ali ubio si dvije tisuće tristo čertdeset i četiri komaraca u svom životu i za tebe naprosto nema mjesta. Zato ostavljam pauke. Da me oslobode pakla, ili čistilišta. I ne smetaju me pretjerano, zbilja. Ne ubijam ih, stavljam ih u čašolike konstrukcije i eskortiram ih napolje, gdje ih puštam njihovim komarcojedućim navikama. Ne ubijam ni moljce koji su ustanovili neku sortu kvarta u sobi mi, u zadnje vrijeme. Nekako su mi simpatični, koliko god mi košulje najednom izgledaju kao od vlasnika nespretnog pušaća. Sve će to pauci, zamišljam. Kako Rajski red izgleda, za pauke? No bio je čvor na prozoru mi. Visio je sa paukovih nastamba skroz do metalne kvačice koja ga je držala u mirnom klinču između sutona i zore. Bio je tamo, čvor, još od nebrojivo daleke mladosti mi, kada ga je sestra tamo začvorila kako bi... što? Mislim, to je učinila sa svojim štrikom svojih roleta na svome prozoru u svojoj sobi, zavezala je taj štrik u čvor tako da, kada ga spusti, metalna kvačica zaustavi rolete taman onoliko da one male crtice između roletnih rebaraca ostanu otvorene i puštaju kroz njih svoju količinu sunca, jutrima kada joj je valjda pasalo da ju bude. Iz nekog razloga predalekoga za ikakvu sortu rekolekcije, zamolio sam ju da od mojeg štrika učini isto, i od tada je, od najdalje mi mladosti, čvor mirovao sa mog prozora. Ta je količina vremena, između nastanka čvora i danas, o kojem govorim već od prvog paragrafa, veličina vremena dovoljno velika da u nju stane sva moja tuga i sve suze koje mogu bez razumijevanja u nju isplakati, i kako taj razmak između tada i sada biva veći to više osjećam da ju treba popuniti, te ju punim jedinom emocijom koja se na spomen joj javlja. Bio sam sretno dijete. Možda sam sretan i sada. Ta tuga nije rezultat nesnosivosti toga perioda, ili nesretne usporedbe sa ovim periodom danas. Ona je impulzivni rezultat osjeta tog vakuma između tada i onda. Samo raste. I sa njime, rastem i ja. I samnom, raste moja tuga. Tuga, valjda, za veličinom vremena između nastanka tog čvora i mene, danas. Ne mogu pretjerano uspješno spavati ovih dana. Nisam, opet, pretjerano siguran koji bi se razlog skrivao kao neki oblik krivca za tu oholu neugodu nespavanja mi, koliko god spavati obožavam, depresivna neka tiha osoba koja jesam. No, ne spavam najuspješnije, i pomislio sam okriviti te rupe u roletama mi, i svijetlo koje kroz njih putuje od jutarnjeg raspoloženja i kuta sunca. Mislim da sam stvorio žulj ili dva, raspetljavajući taj čvor, kretenski, prije spavanja, kako bi rolete prvi put nakon mnogo godina sjele punom težinom na dno pauko-ljubljenog okvira moga prozora, i kako bi se rupice zatvorile snagom gravitacije i ljudske inovativnosti, i kako bi u mojoj sobi jutrima stanovao samo mrak. Učinio sam to sa nekom sortom instinktivnoga nerazmišljanja o djelovanju mojih prstiju, dok sam mješao u kombiniranim položajima da čvor popusti svoje. Uspio sam, na kraju. Soba mi poznaje mrak dok u njoj spavam. To je sve što imam za napisati o ovome. Možda poradi muzike koja svira dok pišem, ili atmosfere koja se sada ustanovila oko tastature mi na koljenima, ili emocije koja mi se javila negdje beznajavno oko pluća mi, ovo mi sve nekako izgleda tužno. Ne želim da tako izgleda. Raspisao bih se kretenski sada u potrazi za onom odgovornom emocijom koja na tugu odgovara, utopi me u antitijelima, tetoši me emotivnim imunitetom i vrati me na neku sortu veselja ovog refrena koji me inspirirao da pišem, danas. Htio bih upisati neki zagrljaj među redove, ovdje, kako bi ona uzrečica čitanja između redova po prvi put pobila negativnu konotaciju i stvorila nešto pozitivno, kako bi taj zagrljaj iskočio kada u njega malo bolje pogledate i ostavi vas u onoj emociji da će sve, kao što i hoće, biti u redu. I da nikakva količina mraka u sobi mi, nikakva udaljenost vremena i nikakva neobjašnjiva tuga koju ne razumijem, ne može napraviti puno previše oko toga. Jer, to je onaj dio koji stvara to nerazumijevanje; zašto pobodu ta tuga i nostalgija i suze i pauci i komarci i navike da nas jedu, zašto sve to izgleda tako prirodno? Tako normalno? Tako za očekivati? Možda je sve to za ljude. Možda je sve to za pauke. Možda je sve to za komarce. Možda je sve to za sve to, i sve nas, i smiješak koji se krije u mraku ne skriva mnogo više nego istinu da je i dalje tamo, kada bi samo rolete bile dovoljno podignute, da ga vidimo. Sretni sad? Dobro. Htio sam da budemo.  |
|
To su mi uvijek govorili. "Neće ti podalje biti ništa bolje nego ovdje." Nisu koristili riječ "podalje". Sada sam ju izvukao iz kojegdjebitne podsvijesti. Majka je znala ponavljati istu misao. Znala je, pa i dalje zna reći, da "svoje probleme nosiš sa sobom, gdje god išao". Volim se igrati sa tom rečenicom. Volim probleme zamijeniti sa demonima, kao što to često radim. "Problemi" nekako napola semantički sugeriraju da na njima treba raditi, te da je solucija iza ugla, što inertnom psihičkom mi imunitetu nikako ne odgovara. Raditi na sebi iziskuje rad. Trud nikada nije bila moja furka. Stoga se igram sa tom rečenicom. Zamišljam te demone kao priljepke nekih vrečastih, šarenih, hipijevskih ruksaka na ramenima mi, stvari u njima koje nosim podalje sa sobom kako ih ne bi trebao ostaviti za sobom. To je apsolutno jedini razlog. Nošenje nošenja radi. Zamišljam svoj skromni karavan, u pratnji svih mojih prijatelja, koji se trude ne biti nadrkani brzinom našeg gnjiljenja po zemlji, koji bi svakako mogao biti brži kada ne bi trebali vući samnom sav taj oklop. Jer to je zapravo to, što nije? Rutinirani sam vitez, starih navika i sijedih brkova, koji bez svog oklopa ne kroči. Kako bi? Po čemu bi ga prepoznali? Na koju bi karakteristiku prstima uperili, opisujući me? Rašpam svoj mač kao nokte pri udaju. No navikao sam. To je ono što radim. Navikavam se na stvari. Osjećam navike u nastajanju, kada nastaju, mlatim se sa mislima, kada ih mislim, došuljam se u krišu sam do vlastitih leđa i optužujem se za stvari. Mnogo odustajanja, mnogo blesavih smiješaka. Stoga kada me optužila da bježim, nekako sam imao na umu da, pa, da, ima pravo. Bježim. Dobro je to uočila, nema što. Stoga nisam imao previše toga za reći u obranu si, osim "ne znaš o čemu govoriš" što nekako dođe refleksno. Gledala me kako se izvlačim, u mudroj šutnji na kojoj sam strašno zavidan jer ne znam šutjeti, pogotovo mudro, dok sam tenisicama koje sam jedva dočekao strugao po pločniku. Radilo je onaj frrrr zvuk koji može biti baš bilo što. I dalje sam govorio, neke blesave ad hominem gluposti no u potpunoj sigurnosti u njih, i gledao si usta, kao spektator, kako ne žele prestati. Oči mi gledaju u križ pa dolje, preko nosa, u usta koja toliko volim koristiti. U ovo su me uvukle, poljupcima, iz ovoga me izvlače, riječima. Grozna sam kukavica. Bilo bi mnogo zanimljivije da je obratno. Moja zabava u toj opciji valjda podcrtava propusnost mog karaktera. Sama si je kriva što se u njega zatreskala. Nije li? Mogu li oprati ruke od svojih čini i za potpunu odgovornost držati samo nju? Bilo bi dobro, ne bi li? Odšetati čiste glave. Ali ne mogu. Prezreo bih se. Kao guilt trip nakon prenaglenjog seksa kad hormoni bace koplja u govna. Stoga stojim tamo i pokušavam, ne znam za čiju korist, sumnjam da je za njenu, riješiti ovo. Ovaj problem. Volio bih ga i u ovoj okolnosti nazvati demonom. Tako bi i ovdje izgledalo kao nešto izvanjsko, van moje kontrole, protiv kojeg se viteški mlatim, kada zatreba. Nećeš ništa riješiti odlaskom. Uvijek ćeš se naći ovdje, na pola puta između zajeba i ega, gledajući si u ruke kao da su tuđe, riješi ovo, riješi ovo. I ponekad ona hladna, racionalna obrazloženja i argumenti, stoički ( što znači stoički? Sad mi je došla riječ ) odnesu pobjedu, kao što će i ovaj put. Stoga puštam stvari da odu ća, ohlade se, i nestanu. I tu sam naviku utesao. Gledam joj leđa, lijepa su, kako klipsaju podalje od mene, i nekako se sada anti-herojski, kao strip junak na zadnjoj stranici, u crno bijelom tetošim kako sam baš uvijek ja taj od kojeg odlaze, nisam li tužanj, svjestan koliko jesam da trk prvi potegnem baš ja. I baš kao sa stripom, zatvaram kartonsku poleđinu i hvatam se za novu. Ovoga puta Alana Forda. Zaista se pitam koliko će dugo biti ovdje, i koliko će proći dok si ne dopustim gledati joj leđa dok ide.  |
| < | lipanj, 2015 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
