|
Problem je taj, što sam zaboravio. Imao sam ideju kamo idem sa ovime, mislim, išao sam negdje sa ovime, i onda sam zastao na trenutak, unutarnje moždane periferije obratile su sekundu predugo pažnju negdje drugdje, tamo lijevo gore, neki cirkularni šteker za multitasking nije mogao podnijeti teret još jedne izbjegle misli istovremeno, i preusmjerio sile fokusa sa originalne misli, učinivši je nestalom, trenutno, kao zaboravna prašina koja zaboravi pasti ili se igra dok nitko ne gleda. Ostao sam zabezveknutog pogleda u oči joj, što nije preloša destinacija zapeti pogledom u, mislim, lijepe su, čak i u ovoj gesti nestrpljivog iščekivanja. Aha. Čeka. Kužim. Stao sam na trenutak i trenutak je posato mrvicu predug za ikakvu sortu kontinuiteta i sada čeka da nastavim. Ali u čemu? Čekaj, što sam govorio? Ne smijem to pitati na glas jer na glas iziskuje da ona to čuje, te bi pomislila da ne shvaćam ovo dovoljno ozbiljno, da lutam, što je istina, i zato valja lagati. Laganje je korisno. U korist mi, također, ide što ne priznavanje unutarnje misli nije, zapravo, laganje, samo izbjegavanje istine, pa sam što se Boga i zapovjedi mu tiče sasvim čist, ma koliko mi savjest zapravo nije. K vragu, opet to radim, prošla je barem još sekunda, daj, k vragu, što si govorio, što ste pitala, gdje smo, u kurac, pogled lijevo, neki biciklist prolazi nalijevo mi, na stazi je, aha, staza, aha, cesta, na ulici smo, okej, HA! Imam te, na ulici smo! Noć je, i na ulici smo. I kao nisam u kontroli, pfft, totalno žongliram ovu situaciju, sofisticirano i zrelo, ne lutam, tu sam, i mada ne znam i dalje što se od mene očekuje od nje u ovom trenutku, to je samo privremeni raskorak sa nadolazećim mi shvaćanjem situacije, sad ću ja, uostalom, koliko izgubljen mogu biti, mobitel mi je u ruci, imam GPS na njemu i internet i sva vesela čuda tehnologije modernog li svijeta i... čekaj zašto imam mobitel u ruci, ona stoji nasuprot mi, gleda me, pogled joj je već otišao u blagu zabrinutost, držim mobitel u lijevoj ruci i sada se polako gasi ekran, ono, kada je dugo upaljen pa se stiša pa se ugasi, to se sada događa, u prijelomnom je periodu gašenja, ali zašto sam ga imao u ruci? I to bih ju pitao, nasuprot mi, ali ne mogu, poradi sličnih razloga kao što su gore navedeni, misliti će da, ono, nisam u kontroli, što totalno jesam, vidi me, stojim na svoje dvije noge, imam one smeđe polukožne cipele na stopalima, morati ću uskoro izvaditi one zimske, toplije, stiže zima, "jesi dobro?" Ha? Fak, predugo sam šutio, dostigla me uvriježena socio-psihološka norma, morao sam reći nešto do sada k vragu i očekivanja, zašto nemam vremena za sebe, za reći što imam u svoje neko vrijeme, svi očekujete previše od mene, a vidi kako mogu, vidi sada ovo; dižem glavu, pogledam je drito u oči joj, i dalje su lijepe, nije se ništa promijenilo, idem sa smiješkom od dvadeset do dvadeset i posto usne raširenosti, i kažem joj da sam dobro, a kako si ti? Vidiš, pokazujem interes, ne razmišljam samo o sebi, uvijek sam bio sofisticiran, ništa se nije promijenilo, ali kopka me nešto. I dalje me gleda, i dalje smo na cesti, ali pogled joj nije isti, nije više srdita, ne srdi se, jer rekao sam joj, daj se ne srdi, nisam znao, što, čekaj, da, došlo mi je, znaš kako dolaze stvari kada ih najmanje očekuješ, i ako gledaš u smjeru busa bus nikada neće iza ugla, moraš se zagledati negdje postrance i pustiti da ti mozak juri i samo će se stvoriti pred tobom, neočekivano, i odnijeti te, to se događa, dogodilo se, stiglo mi je, srdila se jer se nisam držao dogovora, nisam došao na mjesto gdje smo se dogovorili da ću doći na, niti, još gore, na vrijeme u koje smo se dogovorili da ću doći, ničeg od navedenog se nisam držao, i ljutila se, što ne bi, i ja bih se, i ovo sam joj napravio već par puta do sada, i zato se ljuti, i to je okej, i zato sam ju smirivao, rekao sam da mi je žao ali da se ništa nije promijenilo, tako je, i rekla je "ne, ali ne razumijem..." i onda je stala. Pa da, stala je, nije dovršila misao. I čekaj, onda sam kao ja u zaustatku sa reakcijama, jebemu pa stala je usred rečenice, nije se od mene očekivalo da nastavim nego od nje, pa tako je, čekao sam, nisam spustio pogled sa očiju joj, i dalje su lijepe, ništa se nije promijenilo, jer je bio grozan trenutak da ti mobitel zazvoni, jer kao, neodgovoran sam, pa želim pokazati da sam i dalje u razgovoru, ali idem samo ugasiti zvono ili nešto, ili javiti se, ne znam, "žao mi je." ha? Pa da, i meni je žao, ne znam zašto se svađamo, sve je okej, ništa se nije promijenilo, znaš "ajme žao mi je", pa da, dobro, što ti je sada, ruka mi na ramenu, smiri se, nije takva drama, nitko nije umro, nitko nije umro, ništa se nije promijenilo, sve je okej, eto vidi, grlim te na kratko ali gubim ravnotežu na kratko pa je šlampav zagrljaj, kao kada se nesigurne djevojke velikih grudi grle sa odmakom, jebote, bez veze, daj da, ono, osjetim nešto, bilo što, zašto ništa ne osjećam, ništa se nije promijenilo. Nitko nije umro. |
| < | rujan, 2015 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
