|
Božić je prošao ća, i ostala je škemba kao tiha potvrda. Tiha i pokrivena, neugodno koliko mi jest u svom tijelu kada se krivo pomaknem i osjetim ju, kao suptilnog frenda u pozadini, pa ej ti, kako si, dugo se nismo vidjeli. Djevojka sa kojom se ljubim ovih dana, jer je to jedina rečenica kojom ju mogu opisati bez da to postane a thing, a taj thing ima naročitu naviku natjerati me da najednom gledam taj thing drugačije kao da se nešto stanovito i važno promijenilo mada ništa nije, kaže ( vratio sam se na djevojku i što kaže ) da joj je ta škembica slatka, i da ne voli nabildane tipove, što nikada nisam bio u strahu postati, pa sam siguran. Sve je to dio kobnog plana, tesati škembu sezonu po sezonu, kolač po kolač, u svrhu sofisticiranog, diaboličnog zavođenja te nasumične djevojke koja se pojavila u životu mi bez pretjeranih fanfara i upozorenja. Nikakve konferencije nisu bile sazvane. Nikakva spontana okupljanja. Samo je ušetala taman na vrijeme da mi škemba postane opravdana. Sada, nakon Božića, nastupa onaj krhki no blagoslovljeni magloviti period do nove godine, koja se lunja iza ugla sa malo kakvim obećanjima osim onog imperativa da u nju treba uči u pomno isplaniranoj noći koja nikako ne smije biti zaboravljena, kao što će naposljetku, sudbonosno, i biti. Zaboravljena, ne pomno isplanirana. Svi planovi i rezolucije prije ili kasnije bivaju pogurnuti "kasnije". Nisam valjda jedini? Nisam. Klimaš glavom. Razumiješ me. I onda dođe, i onda se baci posljednji broj sa svjetleće numere na trgu Bana Jelačića prije no što ostatak bude spremljen, i onda se pitamo kako je brzo stavljen natrag. U među ćemo vremenu biti, uz malo sreće ili prilike, biti okupani u slanim, planktonskim vodama Jadrana, i ja ću se negdje pronaći kako i o tome pišem da je stiglo mrvicu brže nego što pamtim da dolazi, kao što Ljeto, Zima, Sisvete ili rođendan mi imaju tendenciju doći. I tada će me oprati ta blaga vesela panika koja me po ramenu tapša i sada, da gubim tlo pod nogama ili da ću ga svakako izgubiti u skorije vrijeme i potpuno izgubiti kontrolu ili sebe ili nekoga koga volim i da neće biti puno toga što mogu napraviti kako bi išta od toga spriječio. Donio sam dobru odluku kada su me prvoga puta pitali koju bi, da mogu, supermoć odabrao, jer se takvi odgovori pamte te su nam dodjelene kada umremo, uvjeren sam, kada sam im rekao da želim kontrolu nad vremenom. Time-man. Dr. Clock. Happy Hour. Mogu pauzirati vrijeme i kretati se među prašinama zaustavljenosti neprimjetno. Vratiti ga unazad kada sam naravno zajebao. Unaprijed kada čekam bus. Mogućnosti su neizmjerne. Osobito ne sekundama i satima i danima. Malo se što promijenilo od mog odabira. I nemam ih, rezolucije. Ne želim davati univerzumu ideje. Bolje ga iznenaditi, ako je to uopće moguće. Dočekati ću ju sa novim si starim prijateljem, koji se, nešto kao i ona djevojka, ušuljao natrag u moj život sa stanovitim stilom, smiješkom i iskrenošću. Sada smo opet dobri. Do malo prije nismo bili. Izgleda da se stvari ipak mijenjaju. Ili ostaju iste, ako trepćeš dovoljno sporo. U tome je trik. Trepkati sporije nego što percepcija negativnosti propušta. Nojevi imaju pravu ideju. Glavama u tlo, ne kroz zidove. Odbrojati ćemo svoje, zagrliti ćemo se, svi skupa zajedno, i biti sretni. Dignuti ću nešto u zrak, ako ne ništa pogled, i nebrojeni put zahvaliti zvijezdama. Zato se nova godina slavi na ponoć. Da, uz malo meteoroloških mogućnosti, vidimo svjetlosnim godinama unazad, i skužimo da nam tragovi putuju puno dalje nego ikada možemo znati.  |
|
Danas mi je rođendan. Dočekao sam ga znojeći se i dobrim dijelom cvileći i tresući se u prehladi na starom madracu u novoj sobi u novom stanu kojega sam krstio brže nego što sam mogao očekivati, krstio tom prehladom prije nego seksom, kako se sobe obično krste, zamišljam. Masturbirao sam unatoč prehladi, doduše, to je nešto napola, nije li? Ako se soba i ja nismo poznavali do tada, sada sam dobrano slomio led. Sada se sve zna. Nema više tajni. Neobično je, ušao sam u tu sobu, zapravo bez pitanja, stvari su bile dogovorene, raspoređene i dotjerane da ja u nju uselim, ali sve od strane ljudskih ruku, sama soba, koja je do sada navikla na dijete bivših okupanata, sitnih godina, koje je po njoj puzalo, nije bila pitana želi li sada mene u njoj, i eto me sada tu, farbam joj zidove i urešavam podove i donosim police i komode i kompjutere. Spavam na mnogo preskupom madracu kojega sam stavio u kut sobe na pod, madrac za kojega su dvije žene u mom životu imale vrlo različite poglede. Najdražoj mi prijateljici bio je jedan pogled dovoljan da pita "a gdje će ti djevojke spavati", dok je sestra samo rekla da je to grozno da spavam na podu kao izbjeglica. Meni se ne čini tako. Meni je nekako fora, još od kada je madrac bivše ljubavi bio na podu, još od tada mi je nekako divno sve to. Možda vežem ideju uz tu djevojku, o kojoj i dalje previše mislim, pa čak i kada mi se ovako došulja. Nije bila moja ideja. Sjetio sam se madraca na podu i ona se došuljala. No da, velike promjene. I rođendan mi je danas. Prvi u kojega sam ušao prehlađen, jer je prehlađen bolja riječ nego bolestan. Ne znam najavljuje li ta specifičnost nešto na horizontu, ali učim takve strahove baciti postranu gdje i pripadaju. ( Postranu? Postrance? Postrani? ) Mnoge velike promjene posvuda, zapravo, no neke su stvari više-manje iste. Ove sam dane, u starom stilu, proveo buljeći u ekrane neke sorte radeći malošto drugo. Možda je to neka sorta kozmičnog poklona da se malo odmorim, ali tješi me da se neke stvari nikada neće promijeniti. Uvijek ću voljeti buljiti u ekrane neke sorte, pogotovo kada za to imam izgovor. Prehlađen sam. Što drugo da radim? No navika mi je imati rođendanski post ovdje na blogu, što je navika koja me prati od kada je blog tu, dovoljno godina da se ne sjećam ne pisati u njemu. Volio bih to raditi češće, doduše. Neka bude obilježeno, dakle, da sam preseljen, nakon silnih najava, te da mi je lijepo, te da sam prehlađen, te da mi je majka poklonila rođendanski toster a sestra veliku lijepu drvenu dasku za kuhinju, da se i dalje mlatim sa strahom ali da osjećam da će sve i dalje biti okej, te da su panike praznovjernosti dok sam tipkao te riječi bile spretno podmetene postranu. Postrance. Što god. Hvala na čitanju. To ide vama, i meni, zapravo. Hvala za blog. Hvala za komentare dolje. Hvala za tastature i prazne a4 stranice. Hvala za muzike koje u pozadini sviraju. Hvala za stan i sobu i madrac. Hvala za poljubac kojega ću primiti večeras. Hvala za cimera koji je stan i našao. Hvala za neizvjesnu budućnost jer su izvjesne dosadne. Hvala za ruke u zraku kada se predajem nebesima. Hvala strahu što me uči prepoznati ga. Hvala riječima koje ovdje pišem. Riječima uopće. Riječi su super. Hvala.  |
| < | prosinac, 2015 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
