Marketing
The Third Man.
Danas mi je rođendan. Dočekao sam ga znojeći se i dobrim dijelom cvileći i tresući se u prehladi na starom madracu u novoj sobi u novom stanu kojega sam krstio brže nego što sam mogao očekivati, krstio tom prehladom prije nego seksom, kako se sobe obično krste, zamišljam. Masturbirao sam unatoč prehladi, doduše, to je nešto napola, nije li? Ako se soba i ja nismo poznavali do tada, sada sam dobrano slomio led. Sada se sve zna. Nema više tajni. Neobično je, ušao sam u tu sobu, zapravo bez pitanja, stvari su bile dogovorene, raspoređene i dotjerane da ja u nju uselim, ali sve od strane ljudskih ruku, sama soba, koja je do sada navikla na dijete bivših okupanata, sitnih godina, koje je po njoj puzalo, nije bila pitana želi li sada mene u njoj, i eto me sada tu, farbam joj zidove i urešavam podove i donosim police i komode i kompjutere. Spavam na mnogo preskupom madracu kojega sam stavio u kut sobe na pod, madrac za kojega su dvije žene u mom životu imale vrlo različite poglede. Najdražoj mi prijateljici bio je jedan pogled dovoljan da pita "a gdje će ti djevojke spavati", dok je sestra samo rekla da je to grozno da spavam na podu kao izbjeglica. Meni se ne čini tako. Meni je nekako fora, još od kada je madrac bivše ljubavi bio na podu, još od tada mi je nekako divno sve to. Možda vežem ideju uz tu djevojku, o kojoj i dalje previše mislim, pa čak i kada mi se ovako došulja. Nije bila moja ideja. Sjetio sam se madraca na podu i ona se došuljala.
No da, velike promjene. I rođendan mi je danas. Prvi u kojega sam ušao prehlađen, jer je prehlađen bolja riječ nego bolestan. Ne znam najavljuje li ta specifičnost nešto na horizontu, ali učim takve strahove baciti postranu gdje i pripadaju. ( Postranu? Postrance? Postrani? ) Mnoge velike promjene posvuda, zapravo, no neke su stvari više-manje iste. Ove sam dane, u starom stilu, proveo buljeći u ekrane neke sorte radeći malošto drugo. Možda je to neka sorta kozmičnog poklona da se malo odmorim, ali tješi me da se neke stvari nikada neće promijeniti. Uvijek ću voljeti buljiti u ekrane neke sorte, pogotovo kada za to imam izgovor. Prehlađen sam. Što drugo da radim?
No navika mi je imati rođendanski post ovdje na blogu, što je navika koja me prati od kada je blog tu, dovoljno godina da se ne sjećam ne pisati u njemu. Volio bih to raditi češće, doduše. Neka bude obilježeno, dakle, da sam preseljen, nakon silnih najava, te da mi je lijepo, te da sam prehlađen, te da mi je majka poklonila rođendanski toster a sestra veliku lijepu drvenu dasku za kuhinju, da se i dalje mlatim sa strahom ali da osjećam da će sve i dalje biti okej, te da su panike praznovjernosti dok sam tipkao te riječi bile spretno podmetene postranu. Postrance. Što god.
Hvala na čitanju. To ide vama, i meni, zapravo. Hvala za blog. Hvala za komentare dolje. Hvala za tastature i prazne a4 stranice. Hvala za muzike koje u pozadini sviraju. Hvala za stan i sobu i madrac. Hvala za poljubac kojega ću primiti večeras. Hvala za cimera koji je stan i našao. Hvala za neizvjesnu budućnost jer su izvjesne dosadne. Hvala za ruke u zraku kada se predajem nebesima. Hvala strahu što me uči prepoznati ga. Hvala riječima koje ovdje pišem. Riječima uopće. Riječi su super.
Hvala.
Post je objavljen 09.12.2015. u 18:17 sati.