|
Postajem druga osoba iz dana u dan. Svakim korakom imam dojam da koračam u drugu osobnost, drugo ime, drugo prezime. Svaki put kada progovorim imam dojam da koristim riječi neke sasvim nove, kompletno mi nepoznate osobe. Imam obrise osobnosti koje priljepljujem na sebe gotovo automatski ovisno o okolnostima. Ali to zapravo jesam? Neka konzistentna linija koja služi kao neka sorta uporišta? Tko će ga znati. Ja sigurno ne. Volio bih imati neki udio kontrole nas svim tim mjenama, ali nitko kao da me ne želi pitati. Neki double-checking bio bi divan. Samo neki backup podsjetnik. Ej. Buraz. Danas si ovo. Sutra si ovo. Samo kažem. Da se ne pogubiš. Ako postoji uporište, a nisam siguran da postoji, to su ljudi oko mene. Oni me, mahom, uspiju natjerati da se sjetim, ako ne ništa onim automatskim korekcijama u ponašanju, tko sam i tko bi trebao biti, barem sa njima. Ponekad kada se vratim u stari stan, kod majke, i provedem samo prolaznu količinu vremena u kupaoni, sjetim se starih dana, starih emocija, samo stanem tamo, perem ruke mrvicu duže, pogledam pločice na podu i majčine kremice i pudere i pincete i što sve ne, shvatim da je sve to dio bio mog života do samo nedavno, i zamrznem se. Ili se barem želim zamrznuti. Ostati u mjestu. Možda prevarim vrijeme da pomisli da se ništa nije dogodilo, da sam i dalje tamo, da sam i dalje onaj klinac taman u dvadesetima sa svim svijetom nesigurnosti pred nogama mi. Kada sam otišao, i napustio svoju sobu i majku tamo gdje jesu ( a ja više nisam ), imali smo oboje svoj ples nostalgije i prilagodbe, ona sa svoje majčinske strane, ja sa svoje "vrijeme je no prestravljen sam potajno" strane. Sada smo oboje sami, i mislim da je to dio problema koji je nju nekako jače mlatio no mene – od mene se želja za samoćom nekako očekuje. I, jednako tako se očekuje sa njene strane da se te samoće boji. Ili tuguje oko. Ne znam. Tek smo malo razgovarali o tome, strahom sa moje strane da ne potekne sve sorte suza oko tog razgovora kojega nismo htjeli voditi praveći se da nas ništa sve to ne muči, stoga ne znam kako se ona osjećala. Znam da joj je sada lakše. Rekla je tako. Vjerujem joj. I vidi se, donekle. Sa moje strane, zaista ne znam. Sad mi je sinulo dok pišem. Čekaj, otvara se. Ček. Nikada nisam bio ovako usamljen bez da uopće kužim što ta usamljenost je i gdje se krije. Razumijem u potpunosti zašto samci uporno imaju potrebu puniti krevet sa bilo kakvim toplim tijelom koje u njega uspije zalutati. Kriste, jesu li to moja uporišta? ( je li ovo prvi put da Krista spominjem u teksovima? Ne znam, zabavilo me što sam primijetio ) Je li moja seksualna frustracija vezana ne toliko za seks koliko za bilo kakav uteg konkretnosti, jao ne znam se izraziti, nešto taktilno, nešto tjelesno i neosporivo pored mene što potvrđuje moje postojanje? Postojanje moga tijela? Mog ega? Mojih kvaliteta? Zašto ni masturbacija ne pomaže potkrijepiti samoga sebe u svijetu gdje jesam? Zašto tijelo luči serotonin samo u seksu a ne u masturbaciji? Kako sam sada na masturbaciji završio? Jer, brate. Jer si usamljen. Jer skačeš po hemoku introvertnosti. Što sad, buraz? Što? Bog? Ljubav? Gdje sam? Možda se i okrenem crkvi. Tko će ga znati, možda pomogne. Znaš što ne želim biti? Ono što mi malicioznost lijepi na ljude oko sebe. Na stare prijatelje koji izgledaju staro. U sretno zaljubljene prijatelje kojima negiram mogućnost sreće, jebite se, niste sretni. Nemojte biti. Ne bez mene. ( Nije tako strašno, sada sam se samo zapisao pa izlazi polu-logično što god izlazi ) Na lijepe djevojke koje, zamišljam, nikada nisu usamljene ili ikada propitkuju vlastite živote. Kako mogu? Lijepe su. Svi su im odgovori dani. Na sve te osamljene ljude koji su, mučki se nadam, jednako pogubljeni kao i ja. Da mogu reći, ponosno, kako sam u dobrom društvu. Mada ništa od toga zapravo ne želim. Želim da budu sretni, svi ti ljudi. Želim biti dobra osoba. Voljeti i boljeti i biti sretan i biti tužan. Želim da mi svi prijatelji dođu ovdje sada i daju mi pažnju. Zagrle me. Pojebu me. Skuhaju mi nešto. Smiju se samnom. Uvjere me da nisam izgubljen. Da je sve, ako i nije bilo do sada, okej, i da nejde nigdje nego prema boljem. Ali iskreno? Želim to moći napraviti sam. Kupio sam si novu odjeću danas. Sivu majicu koja lići na Sigur Ros, i maslinaste hlače sa remenom. Oboje ću danas obući na sebe. Nisam siguran želim li da se osjetim drugačije. Samo svoje.  |
|
Htio bi imati više samokontrole. Imam ju u zavidnim količinama za svoje neke godine i okolnosti, ali fali mi onaj mrav viška koji pređe prag u čedne neke, fikcijske vode gdje se osjećam kao da mogu pogledati stvari, kao cigaretu, ekran ili frižider, i odšetati, znajući da sam mogao odšetati. Htio bi da me tjeskoba ne tjeskobi, da me strah zaobiđe u najširem luku kao da sam mu naporan pa ne želi započeti konverzaciju. Htio bih biti sretan kada imam razloge za biti sretan, i ne biti tužan kada imam razloge biti tužan.  |
| < | veljača, 2016 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | ||||||
