Marketing
Zadnji tekst o tebi, depro.
Imam blagi, ne skroz formiran dojam, da je gejmerima donekle jasnija predodžba suicida no ostalima. Imao sam, godinama ranije, to jest imam, upravo, rekolekciju, kada sam na stajalištu tramvaja u Savskoj kraj cibone, čekajući tramvaj, prvi put dobio tu boju, jer ga samo bojom mogu dočarati, taj osjećaj kada želiš "quitat" sebe i otvoriti nešto novo, nešto drugačije, ne sviđa mi se ovo više, dosadnjikavo je, nekako meh, nekako ne baš u skladu sa željama i prohtjevima, ako to nije ista stvar, i nadasve je lagano posegnuti za tom tipkom na desnom kutu tastature i stisnuti taj glagol kojemu toliko težim. Escape. Quit. Exit to Windows. Svi prozori ovoga svijeta. Izlazim. Padobranski. Plašt mi na leđima. Superheroj sam neke sorte. Quit-man. Kapetan Exit. Dr. Leave and never Come Back.
U zadnje sam vrijeme počeo koristiti taj trik, koji mi je došao dosta prirodno iz neke nejasne mi rupe primozga, da kada mi najmanje stvari počnu ići van ruke, ili ne baš osobito lagano, ili ako baš ode k vragu, ali u sitnim koracima, kao kada mi padne vrećica, ili netko promjeni kanal na radiju, ili mi bus pobjegne pred licem, takvo što, manje važnosti, barem naizgled, no dakle, trik je da počnem cviliti kao beba. Na glas. I očigled. Možda i lupim stopalom od pod. Napravim glupu grimasu. I cvilim. Pomaže, zbilja. Nisu bebe glupe. Kuže. Kuže, ako ne ništa, da cviljenjem i kreštavim ponašanjem sve negativne vibracije i okolnosti činiš benignima, smiješnima, za djecu, kmeee, nije me htjela poljubiti, buuu, nisam dobio onaj job, uuueeee, boli me tibica. I ne mislim to na onaj surovi, sivi i zimzelen, ohol i ironičan način podcjenjivanja nečijih, pa taman svojih, problema, jok, nego zbilja, filtriram svu količinu tuge i nesreće u cvilež oko najsitnijih pizdarija koje mi ne pođu od ruke, i vidi Vraga ( velkim slovom, valjda ) sve zaista gleda glupo za cviliti oko. Čak i ako umireš. Kmeee, umirem. Buuuu, ni pozdraviti se neću stići. Uuueeee, kuda prije.
Mislim, pisao sam o depri prije, stara mi je drugarica, mislim, kome nije, stari smo frendovi, sorrow found me, sorrow won. Bila bi od veće koristi da se ljubakamo, tu i tamo, usamljen kakav jesam, no ne, nema usne za ljubiti ili ramena za obaviti ruke preko. Stoga kada dosegne, kao danas, sa svom naraslom joj armijom ( kosom, masno dupe kosom skrila ), nemam baš niti jedan štit za dignuti, niti jednu barikadu pred noge joj za baciti, totalno me pregazi, i da, pisao sam o tome, i zapravo, ne da mi se opet, zaista, pošarao sam sve kutove tog zida, niti slovo nije ostalo, ali jebote, kad je tu, tu je stalno. I što da ja radim sada sa tobom, depro? Što hoćeš od mene? Zube i kosu? Osmijeh? Dušu? Godinu? Što, jebem te zimzelenu u oholo ti suho dupe smrti, što?
Imam tu prijateljicu. Usamljena je. Razumijem ju. Svi smo, više-manje. Zaista, vjerujem to. Ti, osobo koja čitaš, upravo, usamljena si. I kužiš mi demone, neke znaš na pamet. Znaš im imena i boju. Zato si tu, očima u ovom paragrafu, i sada si se blago nasmiješila, možda i zvučno, možda si i zidove iznenadila u iznenađenoj ti sobi, naviknutoj na tišinu. Znaš me, znam te. Stoga oboje znamo tu moju prijateljicu i znamo joj usamljenost. Znamo kako se osjeća kada baci pogled na Holivudski namještenu sekvencu uspjele ljubavi, možda samo na trailer, i poželjela to, ja bi to, kmeee, ja nemam to, hoću da me češka neko tako, hoću da smo tihi zajedno tako, hoću biti sretnija sa njime nego zadovoljna sama sa sobom. Znamo zašto sluša što sluša, i kakvo lice ima kada joj krene taj stih, klišejzirani, možda, i kada joj pogled padne na mokre tračnice tramvaja u deset i sitno navečer. Amateri bi ju zamislili sa suzom u oku ili takvom pizdarijom, ali rutineri znaju, znaju kako smo navikli i koliko suze više nisu iznenađene dovoljno da izađu. Ovo je neka sorta stagnacije u kojoj se nalazimo. Nema mjesta za nagle promjene. Stoga vam ne moram pisati niti o njoj, stari frendovi koji svi jesmo. Niti o depri koja vreba iz bušje. Niti, možda, o tom Escapeu kojega bi ponekada tako brzo, nepromišljeno stisnuo. Onako, uz kmeee. Ponekad nije dovoljno "dobro je, proći će". Ponekad se moramo valjati u tome. Ne znamo zašto. Ponekad, ako se ne predamo u potpunosti, ako ne damo ovako veliki zalogaj odjednom, pojest će na s gric po gric. It takes an ocean not to break.
Zadnji tekst o tebi, depro. Jer o tebi ne treba pisati. Sve je između redaka, ovako i onako. Vreba iz bušje. Ostaje samo da ju zagrlim, nju, prijateljicu mi. I vas. I da držimo taj zagrljaj dovoljno dugo da se naviknemo na nešto novo. I onda moža procmizdrim, onako iskreno, bez prisiljenih gesti. Procvilim, maestralno, sa guštom.
Pizda si, znaš? Jer nikada o sreći ne pišem istom potrebom. Drama si queen, depro.
Znaš me. Znam te.
Post je objavljen 04.09.2015. u 17:25 sati.