|
Imao sam premalo godina za svoje dobro kada sam prvi put osjetio animozitet prema otvorenom gradu. Noć ja nekoć tajila mnogo bolje tajne. I mada su mnoge samo izgubile novitet, nekoć, dovoljan je bio trk doma da stigneš na vrijeme prije nego se starci zabrinu. Taj trk je bio dovoljan. I možda kao mali ne osjetimo mirise tim intenzitetom, ili nam organizmi prihvaćaju alkohol sa znatiželjom, mamurluk kao nisku cijenu za platiti. Možda sam ostario, a možda ne shvaćam što to znači. Probudim se prerano, svaki put. Sunce jutrima puca kroz male rupice na roleti u moju sobu, i možda je odlika te iste mladosti koje se često bojim da je otputovala za vremenom da me tijelo budi na prve zrake sunca, jer nekoć je i to bilo dovoljno. Mirise ne primjećujem odmah, treba mi da se vratim sa toaleta natrag u sobu, i tada me obujme ta kombinacija alkohola i dima. Za alkohol sam si sam kriv, mada u sve manjim količinima, zaista više ne volim biti mamuran, a ni pijan, zapravo, no dim – dim je tuđi. Tuđi dim iz tuđih pluća, tuđih usana, tuđih navika i tuđih noći, upijaju se u mene i sada ih nosim, postajem kamufliran nižim u većim očekivanjima, stojim kao tigar u đungli, trenutno pripadam. Stvar je, zapravo, nevjerojatno, u apsolutnoj averziji prema onom osjećaju, baš onom koji me sa sedamnaest toliko furao. Osjećaj potrebe. I to nisu potrebe kakvih ih prihvaćamo zdrave za gotove, glad, žeđ, požuda, mada ako i jesu, to je glad za još, žeđ za još, požuda za možeš ti još, ali u požudi ima još nešto. I tu su riječi koje su me otjerale; požuda je "nećeš valjda ne dobiti još?" Ajme kako mi fali priroda. Fali mi da zaboravim na stare navike. Fali mi da sam van ravnoteže. Da se ne bojim kiše. Da mi se nadiže na izlazak sunca. Miris drveća i trave. Zvuk vjetra na lišću, mora na vjetru.  |
|
Krenuli smo na planinu oko pola jedanaest. Nije naprikladnije vrijeme za krenuti na planinu, znam, ali nekako sam bio lijen krenuti na vrijeme. Imali smo neku svađu koja mi nije pretjerano jasna jučer, ima neke blage obrise nedorečenosti, kakva i je, i imam strahopoštovanje prema nedorečenim stvarima, jer te možda baš neizrečene stvari iznenade na kraju. No sa sjenom tih nekih pizdarija iza sebe, nakon jutarnjeg seksa koji je bio sasvim neočekivan, krenemo, autom, prema tamo negdje. I kad je prva proljetna kiša, onakva hladna brza, debelih kapljica, pala oko nas sa fantastičnim ozračjem sudbonosnih signala, vozikali smo se u tišini po gradu dok nisam došao natrag ovdje, gdje pišem za krevetom na tastaturi koja me čekala od kad sam izašao samo pola sata ranije. Ona je u dnevnom boravku. Nismo si rekli ni riječ od kad smo se vratili. Nemam ništa drugo za reći ovdje pa ću stati.  |
|
Ne želim govoriti o tome. Kada govoriš o tome, to postaje stvar o kojoj govoriš. Samim time joj pridonosiš neku dozu važnosti koja bi mogla biti, sada, u količini da ju više ne možeš ignorirati kasnije, kada prestanem govoriti o njoj. Sada ti se vraća kao naročito naporna misao koja ti se vraća jer gotovo uvijek ostavlja neku sjenku nedovršenosti, možda ju nisi zaorao dovoljno duboko, istražio potpuno, čeprkao po njoj dovoljno, ne, nikako. I onda, kada je to postala tvrdokorna, neizostavna stvar svih ti tokova misli, onda ostaje tamo dok, nekim kretenskim čudom serendipiteta, ne izbaviš je dobrom dozom problem-solvinga, ili joj nađeš zamjenu, neku mrvicu ali dovoljno crniju od originalne misli koja preuzme tron čega god te u mozgu tjera da si ne daš mira. Zato ne želim govoriti o tome. Ili o drugim stvarima. Mnogim stvarima, zapravo. Neka sorta mentalnog guranja glave u zemlju, ono što ne vidim ne može mi ništa. Ali nije li to zapravo istina? Nikakva sorta nevidljive utvore nikoga nije unakazila iz bušje, nikakvi duhovi po tavanima nisu dovoljno konkretni da ostave dovoljan trag u otiscima prašine kako bih ih registrirao kao pravima. Ne, nevidiljve pizdarije su bezopasne. Osim, naravno, ako je u pitanju zaljubljenost. Ili neka druga emocija. Te nevidljive pizde imaju kandže. Moj mozak skače. Kamenje ili što već služi kao odskočica. Ono što uzima skokovima je onaj dio svega po čemu skače što je najcrnije. Od tih fragmenata crnosti gradi svoje toteme. Totemi me prate po gradu, kompletno indiferentni prema uzemljenju i ukorijenjenosti u zemlji koju totemi najčešće imaju. Totemi sa našaranim grimasama, bojama koje bi posramile spektar, i bezobrazno se ne skrivaju kada se okrenem, tamo su, tamo i ponosni. I nije do novog društva koje sada imam, barem mi sjenu rade od sunca ili pokroz od kiše. Njihovo društvo me čini u osobu kakva ne želim bit. Skim si, takav si, rekli su. Crne misli iz centrifuge uma mi, jebeno je teško izbaciti van. To je kao val u moru koji te poklopi i dizorijentira. To je kao radio u tuđem autu, naštelan na najgoru stanicu koju ne možeš mjenjati. To je kao klopa kod bake koju moraš jesti do kraja. Loš seks za koji se oboje pretvaraju da je dobar. I ima svoj vlastiti um, i tvrdoglav je. Jer što ako, i ono, daj si vremena, što ako, što ako zapravo jesi ta osoba? Što ako si ta osoba koja pokušavaš ne biti? Što se onda događa? Hoćeš li forsati nekodrugost? Jer ne želim, jebem li količinu vulgarnosti koju sam ovdje htio iz afekta napisati saznavši naknadno da je ova sorta rečenice sposobnija prenjeti emociju mi zbunjenosti i čega god, jer da znam koja je našao bi recept – i to je, usputno, blesavo da ne postoji, neka sorta uputa za kontraefekt ičega ikad - , biti ta osoba, ili ikoja koja mislim da nisam. I okej, nije najspretnija sorta rečenice, ova maloprije, ali ako ju prođem još jednom smisao pokaže njušku il dvije. Čitav život sam milion raznih osoba iz dana u dan, da posudim lirike od Verva. I jednako čitavim životom nisam skužio ili dešifrirao iz kojeg izvora te osobe koje jesam iz dana u dan izviru, tko ih tesa i kakvim namjerama. Optuživao sam se da sam bezkičmenjak, unatoč boli u kičmi ponekad koja kontradiktira teoriji, da nisam dovoljno titanski isklesana osoba da ostanem postojan od vjetrova svih silnih tuđinaca koji me svojim ponašanjem tjeraju na korekciju. Jer to je ono što radim, redovito. I trebalo mi je vremena da skužim od kuda to seže. Klešem se o tuđih kalupa, Korigiram se tuđim tlocrtima. Da kliknem, razumijete. Da upadnem u rupu mojih dimenzija koj traži biti popunjena. Jer ja sam osoba koja piše ovaj tekst, možda više nego ikoja druga koja ću biti danas. I možda, ako ponesem tastaturu pod sobom, sa sobom, možda me podsjeti tko sam dovoljno dugo da napišem takvo što na papir mozga mi, onaj koji se nadopisuje sa vremenom, i možda će me zvuci onih pjesama koje me vesele podsjetiti na to, tu i tamo. Sve te sorte misli koje mi ne da ju mira, oni su put ka negdjedrugosti, gdje pokušavam ne biti, dovoljno dugo da ovdje, u prisutnosti, ostavim dovoljno koraka da me pjesak podsjeti od kud sam došao. Iz ovdje gdje sam sretan. Jer to je ono što jesam.  |
Svijet će, na jedan način ili drugi, biti spašen u posljednjem trenutku na neočekivan način, kojeg nitko neće očekivati. Ne, stajati će tamo u grupi, buljeću u nebo ili more ili jedni u druge ili od kuda god smak bude spreman stizati u tom datom trenutku, datom od strane distributera smakova planete li nam, i dok će stajati tamo u grupi, neće to očekivati. Biti će pomireni sa smakom koji stiže, i kada spasoje stigne i riješi stvar kao neočekivana sila koja se od nikuda pojavljuje i rešava stvar, uz divan sountrack, pritom, svijet će nastaviti svojim tokom. |
| < | ožujak, 2014 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
