|
Ne želim govoriti o tome. Kada govoriš o tome, to postaje stvar o kojoj govoriš. Samim time joj pridonosiš neku dozu važnosti koja bi mogla biti, sada, u količini da ju više ne možeš ignorirati kasnije, kada prestanem govoriti o njoj. Sada ti se vraća kao naročito naporna misao koja ti se vraća jer gotovo uvijek ostavlja neku sjenku nedovršenosti, možda ju nisi zaorao dovoljno duboko, istražio potpuno, čeprkao po njoj dovoljno, ne, nikako. I onda, kada je to postala tvrdokorna, neizostavna stvar svih ti tokova misli, onda ostaje tamo dok, nekim kretenskim čudom serendipiteta, ne izbaviš je dobrom dozom problem-solvinga, ili joj nađeš zamjenu, neku mrvicu ali dovoljno crniju od originalne misli koja preuzme tron čega god te u mozgu tjera da si ne daš mira. Zato ne želim govoriti o tome. Ili o drugim stvarima. Mnogim stvarima, zapravo. Neka sorta mentalnog guranja glave u zemlju, ono što ne vidim ne može mi ništa. Ali nije li to zapravo istina? Nikakva sorta nevidljive utvore nikoga nije unakazila iz bušje, nikakvi duhovi po tavanima nisu dovoljno konkretni da ostave dovoljan trag u otiscima prašine kako bih ih registrirao kao pravima. Ne, nevidiljve pizdarije su bezopasne. Osim, naravno, ako je u pitanju zaljubljenost. Ili neka druga emocija. Te nevidljive pizde imaju kandže. Moj mozak skače. Kamenje ili što već služi kao odskočica. Ono što uzima skokovima je onaj dio svega po čemu skače što je najcrnije. Od tih fragmenata crnosti gradi svoje toteme. Totemi me prate po gradu, kompletno indiferentni prema uzemljenju i ukorijenjenosti u zemlji koju totemi najčešće imaju. Totemi sa našaranim grimasama, bojama koje bi posramile spektar, i bezobrazno se ne skrivaju kada se okrenem, tamo su, tamo i ponosni. I nije do novog društva koje sada imam, barem mi sjenu rade od sunca ili pokroz od kiše. Njihovo društvo me čini u osobu kakva ne želim bit. Skim si, takav si, rekli su. Crne misli iz centrifuge uma mi, jebeno je teško izbaciti van. To je kao val u moru koji te poklopi i dizorijentira. To je kao radio u tuđem autu, naštelan na najgoru stanicu koju ne možeš mjenjati. To je kao klopa kod bake koju moraš jesti do kraja. Loš seks za koji se oboje pretvaraju da je dobar. I ima svoj vlastiti um, i tvrdoglav je. Jer što ako, i ono, daj si vremena, što ako, što ako zapravo jesi ta osoba? Što ako si ta osoba koja pokušavaš ne biti? Što se onda događa? Hoćeš li forsati nekodrugost? Jer ne želim, jebem li količinu vulgarnosti koju sam ovdje htio iz afekta napisati saznavši naknadno da je ova sorta rečenice sposobnija prenjeti emociju mi zbunjenosti i čega god, jer da znam koja je našao bi recept – i to je, usputno, blesavo da ne postoji, neka sorta uputa za kontraefekt ičega ikad - , biti ta osoba, ili ikoja koja mislim da nisam. I okej, nije najspretnija sorta rečenice, ova maloprije, ali ako ju prođem još jednom smisao pokaže njušku il dvije. Čitav život sam milion raznih osoba iz dana u dan, da posudim lirike od Verva. I jednako čitavim životom nisam skužio ili dešifrirao iz kojeg izvora te osobe koje jesam iz dana u dan izviru, tko ih tesa i kakvim namjerama. Optuživao sam se da sam bezkičmenjak, unatoč boli u kičmi ponekad koja kontradiktira teoriji, da nisam dovoljno titanski isklesana osoba da ostanem postojan od vjetrova svih silnih tuđinaca koji me svojim ponašanjem tjeraju na korekciju. Jer to je ono što radim, redovito. I trebalo mi je vremena da skužim od kuda to seže. Klešem se o tuđih kalupa, Korigiram se tuđim tlocrtima. Da kliknem, razumijete. Da upadnem u rupu mojih dimenzija koj traži biti popunjena. Jer ja sam osoba koja piše ovaj tekst, možda više nego ikoja druga koja ću biti danas. I možda, ako ponesem tastaturu pod sobom, sa sobom, možda me podsjeti tko sam dovoljno dugo da napišem takvo što na papir mozga mi, onaj koji se nadopisuje sa vremenom, i možda će me zvuci onih pjesama koje me vesele podsjetiti na to, tu i tamo. Sve te sorte misli koje mi ne da ju mira, oni su put ka negdjedrugosti, gdje pokušavam ne biti, dovoljno dugo da ovdje, u prisutnosti, ostavim dovoljno koraka da me pjesak podsjeti od kud sam došao. Iz ovdje gdje sam sretan. Jer to je ono što jesam.  |
| < | ožujak, 2014 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
