|
Imao sam premalo godina za svoje dobro kada sam prvi put osjetio animozitet prema otvorenom gradu. Noć ja nekoć tajila mnogo bolje tajne. I mada su mnoge samo izgubile novitet, nekoć, dovoljan je bio trk doma da stigneš na vrijeme prije nego se starci zabrinu. Taj trk je bio dovoljan. I možda kao mali ne osjetimo mirise tim intenzitetom, ili nam organizmi prihvaćaju alkohol sa znatiželjom, mamurluk kao nisku cijenu za platiti. Možda sam ostario, a možda ne shvaćam što to znači. Probudim se prerano, svaki put. Sunce jutrima puca kroz male rupice na roleti u moju sobu, i možda je odlika te iste mladosti koje se često bojim da je otputovala za vremenom da me tijelo budi na prve zrake sunca, jer nekoć je i to bilo dovoljno. Mirise ne primjećujem odmah, treba mi da se vratim sa toaleta natrag u sobu, i tada me obujme ta kombinacija alkohola i dima. Za alkohol sam si sam kriv, mada u sve manjim količinima, zaista više ne volim biti mamuran, a ni pijan, zapravo, no dim – dim je tuđi. Tuđi dim iz tuđih pluća, tuđih usana, tuđih navika i tuđih noći, upijaju se u mene i sada ih nosim, postajem kamufliran nižim u većim očekivanjima, stojim kao tigar u đungli, trenutno pripadam. Stvar je, zapravo, nevjerojatno, u apsolutnoj averziji prema onom osjećaju, baš onom koji me sa sedamnaest toliko furao. Osjećaj potrebe. I to nisu potrebe kakvih ih prihvaćamo zdrave za gotove, glad, žeđ, požuda, mada ako i jesu, to je glad za još, žeđ za još, požuda za možeš ti još, ali u požudi ima još nešto. I tu su riječi koje su me otjerale; požuda je "nećeš valjda ne dobiti još?" Ajme kako mi fali priroda. Fali mi da zaboravim na stare navike. Fali mi da sam van ravnoteže. Da se ne bojim kiše. Da mi se nadiže na izlazak sunca. Miris drveća i trave. Zvuk vjetra na lišću, mora na vjetru.  |
| < | ožujak, 2014 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
