|
"I što bi ja sad trebao" kažem samouvjereno prema njoj ne gledajući ju, uvjeren da je to najbolja rečenica koju sam mogao izgovoriti u zadanom trenutku, što nikako nije bio slučaj, no retrospektiva ima nedostatak kašnjenja. Osim toga, ima tendenciju soliti ti pamet, pametovati, a mene su učili, ili se barem trudili, da poslije bitke koplja idu u govna. Retrospektiva je kontra ideje da se u prošlosti ne smije živjeti, okrenimo se budućnosti, i tako to. Osim i toga, opet, razmatrati o prošlim problemima ne služi čemu više do li bacanju nafte na vatru, ono, kopaš po grobovima dok nešto ne izađe. I to su neke misli koje sam pokušao prebaciti tako vješto u toj rečenici, "što bi ja sad trebao", uz nepostojeći dodatak kolekcije prijedloga; "ići na terapiju, zapit se, pojebati te" što mi se nekako podrazumijevalo u mojoj glavi uz spomenutu rečenicu, što, naravno, nije bilo očito sa njene strane. "Otvori se, pričaj samnom!" kaže, klišej, morala je dodati "pričaj samnom" sa nekom redundantnom gestom rukama samo da se ne osjeća glupo. Što je blesavo, pomislih, neka se osjeća glupo, jebemu, što ćemo drugo nego osjećati se kako se osjećamo u zadanom trenutku? NE osjećati se tako? Mlatiti se sa nadolazećim emocijama? Vraga, imaš emociju, neka te opere i ode ća. Ako ode ća. Zna otić ća. Nekada ne. Nekada ostaje. Nekada ne pere. Nekada samo stoji tamo kao naročito poslušan pas. Gladan pas. Grize ruku koja ga hrani jer ga ruka hrani. Gledaš psa, pas gleda tebe, i pustiš ga da gricka. Sladak je. Možda kada mi odrubi ruku možemo igrati fetch zajedno. "Prestani se zatvarati u sebe!", dodaje ubrzo, i tu se osmjehnem, što nije bila najbolja ideja poradi dva razloga, oba od kojih slijede tek nakon što mi prođe taj smijeh. Ne možeš se "zatvoriti u sebe" više nego što jesi – mislim, mi jesmo u sebi, živimo u sebi, nije da možemo van iz sebe, tu smo i ostajemo tu, htjeli ne htjeli, jedini način da izađem iz sebe je da odem na wc prije nego što završim ovaj paragraf, i evo, evo hoću. * Jutro je, nije ni deset, dižem se rano jer sam si organizam naviknuo na rano buđenje i nemrem više van toga, faks je krenuo, bem mu sve. Ima par pluseva tog jutarnjeg đira; moja je soba orijentirana tako da mi sunce mlati drito posred prozora i kroz njega i u sobu mi, te mi farba zidove u fantastično zlatnu uz artefakte sjena drveća sa druge strane prozora, izgleda kao interaktvini screensaver. Ako su rolete spuštene mlati kroz one male sitne crtice i ostavlja male zlatne crtice na zidu mi, jednako fora i treperujuće. Stoga, jutro je, dižem se, pozdravljam majku sa kojom još uvijek živim unatoč godinama ( dala mi je do tridesete da se izgubim, blesavo, misleći da ću i ranije umjesto u pet do ponoći zbrisat vanka ), pita me hoću li palačinke. I ne, stvarno me pitala za palačinke, jer sam jučer imao grozan dan i imao mali breakdown kada sam se vratio doma pa me sad tješi kolesterolom. Mamina kuhinja, i sve to. Kažem ne hvala jer mi se ne da emotivno iskorištavati situaciju, a i osjećam se bolje jutros, velim da ću spohat kruh, što i hoću. Prođem kroz hodnik do wc'a i bacam pogled na zrcalo, to sam ja, imam škembicu i komplekse oko iste, spuštam si bokserice da si gledam kurac u hodniku na zrcalu jer je apsurdno a apsurdnosti me vesele, uđem u wc, dižem dasku, piškim, puštam vodu al do pola jer troši previše vode pa me peče grižnja savjesti, ekološki emotivan koliko jesam, perem ruke, skomentiram da sam zgodniji sa bradom, idem natrag, mama je već upalila radio i radi kavu, vraćam se u sobu, sjedam na sedam tisuća vrijedan madrac sa memori pjenama i želatinskim jastučićima, laptop natrag na koljena mi, pišem. * Evo, je li pomoglo? Pa i je. Ali biti u sebi nije nimalo loše. Biti u sebi je inovativno, kreativno, toplo i, najvažnije, svoje. "U sebi" je birc u kojem ti svi znaju ime, i uvijek im je drago da si došao, i uvijek svira ona pjesma iz one serije sličnih likira. U sebi ništa ne nedostaje. U sebi je kao u krevetu na zimu kada moraš vanka a radijatori nisu ni upola efektni koliko obećaju biti. Tko će na taj tuš, tko će na tu presvlaku, tko će uopće dići poplon sa sebe? I sve ovo mi stavi spomenuti smiješak na lice, jer mi se čini da je to misao koju ne mogu samo tako prenijeti bez grozne digresije koja bi pokvarila njen "momentum", a i ne voli digresije. Ona je od "sada i ovdje" postrojbe. I naravno da ju taj smješak razspizdi, što je razlog broj jedan, i naravno da je ovo dodalo masti na razgovor, produljilo fitilj, razlog broj dva. To su razlozi zašto je smiješak trebao ostati u meni, gdje je sve i onako bolje. "Je li tebi sve ovo smiješno?!" Pita me, mada me ne pita koliko samo pređe preko vlastitog pitanja, rešetira dalje, navinuta je, nemre stat, ne zna ni sama kamo ide, samo baca u mene dok ne posustanem, što je šteta jer da je ostavila prostora bacio bi joj odgovor. Da, jebote, smiješno mi je sve ovo. Kako ne bi bilo? Ja stojim u kadi a ti si nisi ni kaput skinula. Ni cipele. U cipelama si u stanu, ej! U kupaoni, k tome! Da sam ja to napravio, popizdila bi. Možda, da si mi dala prostora, sada bi se nasmijali zajedno. Ne otprve, prvo bi ti pobjegao smješak kojega bi pokušala skriti jer je situacija krajnje ozbiljna, što te samo nasmješi jače pa bi se oboje nasmijali, i možda bi ti sve ovo tada imalo više smisla. Kao, dvoje ljudi se smije. Što nije to lijepo? "Daj, spusti to". I sjeti me. Totalno sam zaboravio. Mislim, nisam zaboravio, tu smo jer smo tu, ali na tren sam smetnuo sa uma. I ovo je prvi put da je dovela u pitanje stvarnu situaciju, prvi put da je spomenula nešto trenutno, opipljivo, mislim, imam dojam da već petnaestak minuta urla o totalno nebitnim pizdarijama za trenutnu situaciju, o što smo mi sve prošli, o kako možeš ovako meni, kakav sam dan imala, o; "Ne znaš koliko je ovo teško. Teško mi je sa tobom. Da, teško. Teško mi je buditi se sa tobom, a do nedavno sam se tome toliko veselila, ej, obožavala sam to, obožavala sam buditi te pušenjem, obožavala sam čekati da me natjeraš da se dignem, odem na posao. Bez toga mi se nije dalo. Sada te danima, tjedima već, dižem ja. Gledam te kako buljiš u strop, gledam te kako ti se ne da, i prvo sam mislila da sam ja kriva, da me ne voliš više, da veza propada, i znaš što bi dala da je to tako? Da je baš tako? Jebote, prebolila bi te za tjedan, dva. Dobro, mjesec, dva. Ali prebolila bi te. Ali ne ovako. Onaj jebeni krevet miriši na tebe, smrdi na tebe, bacila bi ga da mogu. I ne znam kako je došlo do ovoga, ne znam što se događa u tebi. Kad je krenulo, mislila sam da je samo loš dan, loš tjedan, ma ajde loših mjesec dva. Ali išlo je dulje i dulje, i bila sam glupa, nisam htjela suočiti se sa time, i suočiti tebe sa time, i mogla sam predvidjeti da ide ovdje ali se nisam usudila, nisam htjela misliti tako. I mislila sam si, okej, dosta mi je, neka mu je teško ali neka se bori sa time! Digni se sa dupeta i napravi nešto! Misliš da je tebi teško?! I meni je teško! Teško mi je gledati kao se uništavaš, kako se grizeš, kako osoba koju ja volim, da, jebote, volim, nestaje. Nestaje!" Ima točku između obrva kada me pokušava uvjeriti u nešto. Nije ni aerodinamična, malo je nalijevo pa gore, smješna je za popizdit. I kako je rekla da nestajem, palo mi je na pamet da sam transparentan, tada. Da postajem nevidljiv. Kako bi to bilo dobro. To have a vanishing act. Kada su me pitali, kada sam bio mali, koju supermoć bi imao, kada bi ju imao i mogao birati, htio sam nevidljivost, što je prvi znak depresije, navodno, po nekom self-help portalu na kojeg sam nabasjao na netu. Što je totalna pizdarija, pomislio sam tada, i mislim i sada. Ideja je da možeš ići i sim i tam, biti nevidljiv i vidljiv, ovisno o volji. To je supermoć, ne superdefekt. No možda je depresija moja supermoć. Možda bi bila, da mogu sim tam. Da sam junak u stripu i da me ugrizao radioaktivni pauk, stovrio bi se neprobojni štit oko aure svaki put kada sam tužan. Vojska bi me zaplijenila i radila eksperimente na meni, dok ne bi izbio zid deprom i presjekao ga štitom na pola, zbrisao van, metci mi ne bi mogli ništa, bio bi nepobjediv ofenzivac. I mrzim kada me vlastita maštovitost dovede u kut. Znam da ovo nije supermoć. Nemrem depresiju gasit i palit. Ostaje superdefekt. Ja sam defektan. Istekao mi rok trajanja. Vodi me na garanciju. Skupa sa peglom u ruci mi, trebao bi joj popravak nakon ovoga, ako ih uspiješ uvjeriti da je rikla sama od sebe. I dosta smo slični, pegla i ja. I na njoj piše gorenje. "Spusti to..." Ponovila je. Gledam oko sebe, uska jebena kupaona, nije onako fora kakva mi je bila kada smo je renovirali. Seksali smo se posvuda. Veš mašina, pod, ova kada. Puna je do koljena mi. "Gdje?"  |
|
Postoji opipljiv trenutak vremena između orgazma i svih sila konfuzije i srama koji strpljivo čekaju da hormoni odu ća. To je kao onaj trenutak kada dijete zvekne na pod svom silom djetinjstva i namjesti onu facu blaženog neznanja i čeka da vidi kakve će mu posljedice tijelo narediti. Ono je mirno, niti uplašeno, svi senzori popaljeni, buffer između plača i smijeha. Ako mu upadneš u sred tog trenutka sa smiješnom facom i malim plesom, ono će zaboraviti na pad, samo će najuporniji primijetiti bol za ono što jest te time biti predodređeni za plač čitav život. Nisam i dalje siguran, jer sigurnost je dosadna, je li u pitanju tjelesna priprema za što god slijedi, ili se sam univerzum iznenadio, aha, čekaj, sad ću. No kada svršiš, iznenađenje je samo u tebi. Imam nekako dojam da svi sve znaju već, uigrani koliko jesu, te tijelo itekako zna tko ide, gotovo da priprema konfuziju i sram u malim dozama ko u piksu ajvara tijekom seksa samo da ju otvori i pusti leptire da pobjegnu i rade svoje, što god svoje bilo, u trenutku kada svršim po licu ove djevojke ispod sebe. U ovom se trenutku priča razvezuje posvuda stoga pokušavam biti dosljedan. Stojiš tako, kurac u ruci, gledaš što si napravio, uvjeren u fantomsku ekstazu koja ti pleše po umu, koja misteriozno no jednako uvjereno krene nestajati u nedostatku prostora za ono što primjećuješ da se gomila i stiže u kutku ti uma, kao mutan horizont na moru koji postaje veći i mutniji sa vremenom koje prolazi. Nešto stiže, kažeš si, i ostaneš tamo kao spomenuto dijete nakon pada i čekaš, hajd, dođi. Dvije sekunde kasnije ono stiže, obavije te samouvjerenim rukama i ostavlja bez previše alternativa no plutati na mjestu dok se, da iskoristim zgodan izraz za okolnosti, "vadiš". Jer ja sam frend sa svojim demonima, i znam neugodu kada ju vidim, mada nikad nismo razgovarali ono i ja temeljito koliko bi htio, vidim da ulazi, o, gospođo, izvolite stolac. Ne pada mi na pamet mlatit se sa emocijama koje stižu, kao maškara kojoj stariji kradu teško zarađene slatkiše – brži su od tebe i riskiraš batine, pa ostaneš tamo dok ti kopaju po vrećici. Ili si barem tako govoriš, kukavica koja jesi. No val konfuzije i neugode udari me vješto, i zamazano bijelo lice djevojke ispod mene više nije rame uz rame sa slikom ekstaze čija silueta prašine i dalje stoji u umu mi, neupoznato sa saznanjem da je ekstaza već odavno zbrisala u strahu vala koji stiže, već gledaš zamazanu djevojku pod sobom, kurcem u ruci, kao pred ubojstvom sa pištoljem ili praznim trezorom sa vrećom, uvjeren da si napravio nešto, nešto, k vragu što?! Gledam, djevojka se briše sa čudnim smiješkom, diže se, ide do kupaone, ja i dalje stojim ukopan, tražim riječi, i bacam pogled dolje, i počnem se kretenski smijati na sliku erektiranog penisa koji nakon orgazma izgleda, eto, glupo ko kurac. Ne, ozbiljno, sve seksualno nakon orgazma izgleda drugačije, miris seksa postaje zagušljiva soba, znoj postaje vlaga, sve riječi koje smo si izgovorili zvuče u jeci sobe kao njemački pornić. Dižem pogled da podijelim misao i vidim joj obrise u kupaoni, umiva se, i prolazi mi kroz glavu koliko uigrano izgleda, kao da je ovo napravila dovoljno puta da nema mjesta za iznenađenje, barem ono moje koje me ostavilo paf, opet, nakon one dvije sekunde čekanja. Tražim si bokserice, ne želim biti gol, legnem natrag, ona se vraća, gola, legne kraj mene i krene neki razgovor o čemu god smo se pravili da nismo razmišljali o dok smo se seksali. Okrećem se prema njoj, prekidam joj neki trač kojega je toliko spremno izvadila nakon seksa jer sada očekuje potpunu potporu mada mi se ne sviđa sama ideja tračanja a kamoli ono što o svojoj kolegici govori, i kažem joj da mi je neugodno nakon seksa. Zašto, pita me. I tu zastanem, jer imam tri do četiri unutarnja monologa u glavi koji mi ne daju do konsenzusa dok mi svaka od njih svako malo mahne rukom, ček ček sad ćemo mi. Jer naravno da, krene monolog broj jedan, nema potrebe za neugodu, seks je najprirodnija stvar na svijetu, i sve što smo radili u seksu nije ništa više nego ljudski, kadli upadne monolog broj dva sa gomilon kontraargumenata. Prirodno, Monolog broj jedan? Prirodno? Je li evolucija predvidjela svršavanje po faci? Je li, zbilja? Koliko sam ja upoznat ideja je u razmnožavanju, ne u razbacivanju sjemena, stoga sve do li penetracije u misionarskom položaju ne prolazi kao prirodom predviđena akcija. Zašto isključivo u misionarskom položaju? Jer, kaže Monolog broj tri, je Bog tako rekao. I to nakon braka. Ali ja nisam katolik, Monolog broj tri, koji ti je kurac? Eeee, ali upoznati si sa Gospodinom i pravilima mu, i ovo su trenutci kada se nadaš, ono, nadaš da će ti entitet kojeg nisi sigran da vjeruješ u, oprostiti za čin za koji nisi siguran smiješ li ga raditi. Vi ste svi glupi, kaže Monolog broj četiri, jebote mlad si i seksaj se, što filozofiraš? Vidio sam to stotinu puta. Čuješ riječi na njemačkom za koje si jedine siguran od spomenutog jezika što znače, kadar se spušta na nju, razjapljenih ustiju, jezikom vani, kadar na njega koji žmrika u loše odglumljenoj ekstazi, kadar natrag dolje, događa se što god se događa, te gasiš pornić. Ti ljudi trenutno nestaju. Nema ona se pere u kupaoni, nema on ostaje sa smiješno nadignutim, zbunjenim no uvjerenim penisom u sobi, nema oni leže u krevetu i razgovaraju, nema neugode, oni ne postoje, netko vikne rez i podjeli dnevnice. Stoga, kažem ja, u pornićima moraju snimiti nastavak, tih par minuta nakon, samo da, kada su me već uvjerili da je svršavanje po licu dobra ideja i navikli me na trenutku prirodnost iste, da me uvjere i u savršenu prirodnost posljedica. To su dva svijeta, dva u koje toliko opipljivo kliziš kroz ekran i natrag, gotovo da si tip sa kamerom, gotovo da si tamo, doživljavaš najintimnije radnje dvaju ljudi ( koje nimalo ne poznaš niti si to zaslužio, kao dodatni bonus ), dok oni to rade, jednim djelom, za tebe, čitava konstrukcija pornografije namijenjena je gledatelju, kadrirano je za tebe, izrežirano za tebe, oni su u tvom svijetu gotovo jednako koliko ti u njihovom, a jedino što stoji između vas je ekran, i ono što ostaje, prekrasno, je apsolutno ništa nakon gašenja spomenutog ekrana. Ostaješ samo ti sa mokrim gaćama, što je gotovo nikakva posljedica za ono što si upravo doživio. Ljudi izlaze vanka, troše novac, trud i vrijeme da nekoga ulove, možda unajmljuju hotelsku sobu, troše na kondome, pa čitava ona priča sa raspakiravanjem kondoma, pa navlačenja ga na sebe, možda ga i nemaju, možda prenose spolno prenosive bolesti, možda začnu fetus, sve za ono za što si ti napravio goli kurac, utipkao si "free porn" na google i preko reda, džabe, dobio sve, ali sve na pladnju. Ti ne znaš tu djevojku, nisi joj rekao bok, kupio sok, plesao sa njom, nisi slušao njene priče, nije ti plakala na ramenu, niste imali nit romantičan prohod ni katastorfalan prekid. Ne zaslužuješ je vidjeti golu, to tako ne funkcionira! Ali vidiš je golu, i masturbiraš na slike njenog nagog tijela u radnjama za koje sa stvarnim ljudima daješ spomenare sa pitanjima "jesi li ikad to i to" jer nemaš blage jebene veze, jer i ne moraš imati, that's not the way it works! Reproducirati sve to uživo nikad ne funkcionira jednako dobro. Jer nitko nam ne kaže što nakon seksa, to je kompletno neistražen teritorij. Frajeri si ne govore "i onda su se išli otuširati zajedno" po parkićima, šaputom u grupici. Nitko ti ne kaže "ja sam ju taaaako dobro izmasirao nakon seksa". Ne! To nisu stvari sa kojima se hvališ, ili govoriš o. To je kompletno tebi na izbor, na improvizaciju. I ja itekako nemam dojam da sam nešto "obavio" pa sada je sve u zraku. Čin seksa ne završava pri orgazmu. Jok, sada slijedi sve ono o čemu nisi htio razmišljati dok si se seksao. Sada stiže "je li ona svršila?", "sviđa li joj se moje tijelo", "je li ovo zadnji put da smo ovo napravili". I taj nedefinirani osjećaj neugode i konfuzije sigurno nije prirodan, ali mi je jasniji nakon sva četiri monologa, barem pomalo – Jer nitko od nas nema ni najblažu ideju što radi. Ne "nitko od nas nema pojma kako se seksati dobro", ne, nego zaista, nitko od nas ne može sa sigurnošću reći zašto se seksa. Ne radimo to radi reprodukcije, jok, malo kada zaista koristimo seks za ono što je namijenjen, radimo to jer nam godi. Zašto? Zašto nam godi? Može li itko definirati senzaciju? Jer nije samo mehanička senzacija u spolovilima, jok, 80% seksa nam je u glavama; Zašto je meni svršiti po licu tako uzbudljivo? Zašto neki muškarci vole druge muškarce? Zašto neke djevojke plaču nakon seksa? Nitko nema ni najblažu ideju što to zaista sve je, muškarci mahom rade ono što žele iz pornića, djevojke mahom rade sve da zadovolje tog glupog, zbunjenog frajera, i što ostaje? Uviđam da sve ovo možda govorim jer sam ne znam što je dobar seks ili ga nisam doživio, okej, možda je to, ali imao sam par dobrih seksova i osjećao sam se jednako izgubljeno nakon. I lupi me. Ljubav. Nikad ju nisi volio. I sve doze tuge kaskadiraju po meni kao tuš koji me odlučio pratiti. Da sam znao da tekst ovdje vodi ne bi ga napisao. I prekine me ona, kojoj sve ovo pokušavam objasniti dok mi oči idu posvuda pa tako i na njene sise koje su manje savršene no koliko sam navikao po reklamama na cesti ili spomenutim pornićima, da joj se ful spava i da možemo o tome ujutro, okreće se i ode spavati, gotovo trenutno, i ostajem ja sa idejom da možda nitko ne razmišlja o tome jer sam ja jebeno psihotičan. Svima je jasno, očito, osim meni. Okrenem se na leđa, što je pozicija u kojoj ne mogu spavati jer je pozicija za spavanje na trbuhu sa rukama pod jastukom, stoga znam da ću ostati budam, i gledam u strop. Razmišljam o svemu tome, razmišljam o što sve to znači, vračam si slike svršavanja da rekonstruiram što mi je tako privlačno, i dok razmišljam o tome primijetim, suptilno, da sam napaljen opet. I onda se dogodi apsolutna pizdarija – svaka misao, svaki kutak, svaki konsenzus, a pogotovo ono sa ljubavi, kompletno gubi značaj, postaju šuplje riječi. Sva četiri monologa utihnu kao smanjene volumna na liniji. Okrećem se i budim ju.  |
| < | listopad, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
