|
"Volim te." Totalno sam lagao, nisam je volio. Ja sam lažov. Ja lažem za život. To radim. Imam tendenciju ne osjećati ni zrno srama, pritom. Jer sam dobar u tome. U laganju. I ne osjećanju. Jer ne osjećam puno. Samo ponekad. Kad me pukne. Emocije stoje iza ugla sa palicama, čekaju da prođem, udare me, ošamute, i onda prođe. Što sam ono osjećao? Čoham se po glavi. Izgledam zbunjeno. Ali uvijek izgledam zbunjeno. To pokriva laž. Lažem da sam zbunjen da ne kuže da lažem. Jer tad si kul. Kad si kad si zbunjen. Holivud tako nalaže. Lažem jer si ne vjerujem. Vidim si odraz u ogledalu i uvjeren sam, ili bar imam suptilan dojam da to ne mogu biti ja. Kako bi bio. Kao fusnotu koja ovdje ne pripada; ponekad kada se gledam u ogledalo zamišljam da je sa druge strane alternativna galaksija, u kojoj alternativan ja radi iste pokrete, tu se sinkroniziramo, u hodniku pred ogledalom, nakon čega odemo svojim smjerovima, koji god oni bili. U drugim vremenima, kada ne pratim gdje sam i što sam, gledam se i mislim si da kako ta osoba može biti osoba u kojoj sjedim ja, iza lica, i kuckam malim čekićem po zidu? Kako, zaboga? Lagao sam i njoj jer kako, pobogu, mogu ja znati što osjećam? Tko sam ja da utvrdim jesu li ili nisu emocije koje iz mene izviru stvarne i vjerodostojne. Jer zaista, kako bi? Nije da dijele mišljenje i stavove samnom, emocije, više me gledaju kao benignog promatrača, potrošaća, gledaju me kao kapitalizam masu, kao komarac vampira, kao naročito glasan biciklist škvadru na biciklističkoj mu stazi. Tko sam ja za emocije ako ne USB stick? Ja sam solid state drive koji nije tako solid. Ja sam compact dick koji nije tolko kompaktan. Ja sam sva sila tehnologije, prilagođena čovjeku kako bi se prilagodio tehnologiji. Sve što jesam je sve što jesam, nit dovrh nig pregršt. Ja sam po svojoj mjeri krojen za druge. Nemoj u sebe, nemoj na van. Nađi optimum i optimiziraj se, ekonomiziraj, nađi se u sredini i pofarbaj se u zlatno. Više ne znam kada serem, kada izmišljam i kada se preseravam. Ne znam mnogo dotičnih pizdarija, no možda i ne moram znati, ili si tako govorim da se, u slučaju da ih ne znam, ne osjećam zakinuto. A kada bih i znao da serem, preseravam i izmišljam, volio bih prihvatiti to i nekako nositi to sa stilom. Ili sa manje stila ali više, sutavno tome, samopouzdanja. Kada se isprazim ovako, ostavim prostora za ovo. I tada novo stigne. Rasporedim ga po foteljama, sprijateljimo se, pošaljem neke ća, neke ostavim još minutu, dve. Neke ostave utisak, neke ne. A ponekad, ako sreća lupi, pogledam se natrag i kažem; "Volim i ja tebe".  |
|
Došao sam doma i razbacao suze po sobi. Malo po prozoru, malo po stolu, malo po jastuku. Imam tragove po parketu kako sam hodao, kapljice kao mrvice kruha ako se izgubim. Pratio bi se unatrag do mjesta gdje sam počeo plakati, pred vratima si stana. Tamo je kolekcija fleka od suza sa datumima uklešenim u mramornom podu mog haustora, u kojem je, ispod stubišta, i razlog zašto sam ridao. Dječji plastičan autić, baš za vožnju, mislim, sjedenje i guranje nogama, plave boje sa žutim volanom, stoji sakriven od ulaza. Vidim ga kada izlazim ili ulazim iz stana, no tek taj dan sam primijetio taj detalj; bio je zavezan sivom špagom o rukohvat stubišta. Da ga ne ukradu. Nemam ni najblažu ideju zašto me to rasplakalo, jer mnoge stvari ne znam i sada su se navikle da to mogu, rasplakati me kada im dođe.  |
| < | studeni, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
