|
Sve stvari se događaju sa razlogom. To je uvjet da se dogode. Imaju razlog sa sobom. Svi ostali događaji čekaju u redu za distribuciju razloga kako bi se mogli dogoditi. Znam to. To je neka ideja akcija i posljedica koja stvara lokomociju svega toga. Neki razlozi djeluju retroaktvino, neki čekaju pak svoj red, ali svi su razlozi na broju, jedan način ili drugi, kada ih dovedeš na evidenciju, sve su karte na stolu i veselje je svo. Stvari koje se nisu dogodile nisu se dogodile sa razlogom, stoga su ostale nedogođene, što je riječ koju sam upravo izmislio kako bi svojim riječima ponovio što sam već rekao u prošlom paragrafu. Ponavljam to kako bi vas kolektivno uvjerio u takvo što, prouzročivši tajne pukotine u konsenzusu realnosti oko nas, kroz koje bi curile novonastale okolnosti razložnosti događaja pod pritiskom naših novonastalih kolektivnih uvjerenja. Da smo u demokraciji, skupljao bi potpise za veselje, tražio promjenu ustava za promjenu Zagrebačkih vibracija iz nesigurno kurčevitih u slobodno opuštenih, u kojemu bi razlozi svakako našli put do događaja u pokretu, te bi kolona krenula, i svi događaji bi itekakno suprotno od "ničim izazvani" kretali u dogodavštine. U tim bi okolnostima moja novonastala pizdarija od situacije koja me zadeslila u protekih dan dva izgledala gotovo simpatično; Jer iskreno, svim bi se promjenama u životu trebali veseliti; somethings happening, ili je u provesu događanja, ili se već dogodilo a da nismo primjetili. Palo mi je na pamet neočekivano kao mnoge druge svari koje padaju na pamet, da ne postoje "zajebi" i pogreške. Postoje događaji. Jer, mislim, što događaj zna je li pogreška ili ne? Koji to kurac njemu ili njoj znači? On je lanac konzekvenci, ni više ni manje, sa striktno definiranim redosljedom obligacija. Što, dakle, događaju znači da je zajeb, pogreška, pizdarija ili ne? Nije njemu da sudi, on će se dogoditi, sa razlogom pod miškom. I možemo to nazvati životnom filozofijom, ali kakve veze ona ima sa događajima oko nas? Titule, kao i u vezama, ne koriste nikome ništa. Možemo mnogo toga nazvati mnogim imenima te kasnije ne zvati ih svojim pravim imenom kao što samo mi znamo činiti, no nije kao da znamo kako se doista stvari zovu, mislim, mi smo im dali imena, koji kurac mi znamo? Nije kao da smo nadasve kompetentni u ičemu, mi ovdje, sigurno ne u mnogo čemu drugom do li slati ljude u Svemir što bi smo stvarno trebali raditi češće. Možda tamo, sa druge strane atmosfere, netko objelodani astronaute čemu sve ovo, ili kako prepoznati razloge kada dolaze, kao šamar u zamahu ili poljubac kada te gledaju u usne predugo. Jer znaš što slijedi kada te gledaju u usne. Sigurno ne zbor herpesa tamo. Stoga ajmo završit ovu konferenciju u glavi mi, gdje mi demoni debatiraju o koji će me tješit u skorije vrijeme kada fulam primjetiti što sam upravo napisao i uvjeriti samoga sebe u nepostojanje ljepote oko nas, jer to, i samo to, je pogreška koja i sama za što je.  |
|
Imam tu fotku u sobi sa ljubavi mi života na njoj. Ja sam također na slici, i spomenuta ljubav me ljubi. Pa, ljubim i ja nju ali to je nekako manje bitno. Ne želimo ljubiti ljude koliko želimo da ljudi ljube nas, u životu. Što nije to tako? Mora bit. Inače sam u krivu. Ne da je nešto krivo sa tim da sam u krivu, samo nitko tamo ne želi biti. Što ne znači da je tamo loše, u krivu. Nešto mora da je zanimljivo tamo kada tolko ljudi tamo ide svako malo. Češće nego inače, uvjeravaju me cinici. Ali zato su cinici. Cinik je onaj koji sa guštom ide u krivo. Krivo nije kolekcija cinika, doduše, krivo je kada skreneš sa priče. Jer nejdeš ravno koliko u krivo. Priča je oko te fotografije, ona i ja, ljubimo se. Fotka je u drvenom okviru, izgleda kao kora sa naročito veselog drveta, mada je manje veselo sada kada mu je kora na mojem okviru dok je mogla komotno ostati na drvetu. Ljudi su okrutni. Fotografija je nastala kada sam imao sedamnaest, što mi je lakše napisati nego godinu jer sam loš sa matematikom. Fotografija je nastala kada smo se ljubili, očito, mada se nikako ne mogu sjetiti tko je stajao iza fotoaparata. Možda iza spomenute fotografije i dalje stoji ta osoba, ali se ne vidi jer nije na fotografiji. Kada je izašla iz fotoaparata krivca koji je fotkao, pronašla je svoj put kroz razvijač, fiksir i ostale mehanike proizvodnje opipljive fotografije na opipljivom papiru čija je tehnologija znatno izgubila na dobiti otkako je digiralni oblik preuzeo komande. Tada ju je spomenuta ljubav sakrila od očiju mi, kako bi ju u spomenutom okviru poklonila meni, za neku okolnost, rođendan ili takvo što. Možda mjesečnica. Što, znam, više vuče na menstruaciju, koju tada sa toliko godina nismo imali potrebe slaviti. To dođe sa godinama. Ali sve dođe sa godinama, kada razmisliš o tome. Godine nose stvari. Godine su ko baka sa kolačima koja zna i ostat. Jer neke stvari nam ostanu. Ta fotografija sa tim okvirom, recimo. Sada mi stoji na stolu, ispod ekrana, na očigled mi kada sjednem za njega. Rijetko ju pogledam, ali znam je pogledati. Znam se zadubiti u te figure sa druge strane, ajme koliko davno ranije. Deset godina. Baka odnese ljubav, baka ostavi fotku. Kolače, kurva, nikad ne ostavi. Jer su ju tendencije blesavih uzrečica uvjerile da sa kolačima mora otići. Da nismo toliko ponavljali da odlazi, možda ne bi otišla. To su ti cinici u krivu. Zajebu te kad ne gledaš. A i kad gledaš. Baka ode, druge ljubavi stignu. Majka me često upozoravala da okvir moram sakriti, spremiti, da nije dobro za mene, a ni za djevojke koje mi dolaze u sobu, pune interesa kakve jesu. Ugledavši ju, valjda smatraju da emocije i dalje dišu za tu djevojku, i nisu potpuno u krivu sa cinicima, jer malo je emocije ostalo, taman toliko, taj jedan posto kojega drži ta forografija na mom stolu. Nisam siguran bi li izgubio išta izgubivši tu fotografiju – možda se ne bi promijenilo baš ništa. Možda, doduše, rekolekcije ostaju sa razlogom, koji god je. Kada sam se zagledao u tu fotku danas imao sam dojam da je razlog taj kako bi pisao o tome, i ostavio pokoju riječ ovdje, i u glavi si, i vama, i svim koji me znaju a prave se da ne čitaju. Kasnije, kada me vide, nitko ne kaže ništa. Zašto bi? Šutnja je zlato. Ne znam tko bi dao zlato za šutnju, ili za dobar izgovor, ali to su one blesave uzrečice koje ih tjeraju da se bacaju pred rudo. Koje jebeno rudo?! Što je rudo uopće? Moj otac, kojeg volim, koji je jedina osoba na svijetu koju volim a da mu nikada to nisam izgovorio, nejde na groblja. Naprosto nejde. Znam da mu se ne da, kužim i taj dio, ali sam ga pitao svejedno, i objasnio mi je za taj drugi razlog, koji je ako ne ništa mnogo više romantičan. Ne, kada mu netko nedostaje, on sjedne u birtuju. Sam. Zatim naruči pivo, nasmješi se u nebesa, i pozdravi. Ne znam je li to ikada napravio ili ne, ali vjerujem mu da i bi, kada bi mu netko falio. I možda nije birtija potrebna koliko je to tako izgledalo u mojoj glavi kada mi je o tome govorio. Možda je i spomenuo birtiju, nisam siguran. Moja majka, sa druge strane, jer takve su druge strane – drugačije - ima ladicu punu fotografija i pisama iz tog prošlog braka, ispod kreveta u spavaćoj sobi. Ta je ladica, nekog stola kojeg odavno nismo sigurni gdje je, sadrži njenu priču, ili priče, u malom, na hrpi. To su objekti koje ne možeš diskreditirati kada ih primiš u ruke, njihove su energije mirne i vibrirajuće, tople, čak i ako naletiš na njih spontano u tuđim okolnostima, nabasjaš na njih dok kradeš po kućama, to su stvari koje ostaju tu gdje jesu, hvala. Moja majka na groblja itekako ide, na obljetnice, rođendane, kada joj zafale. Ide sama. Zamišljam ju kako se popne, uredi što se na grobu urediti ima ( svijeća u kavez, cvijeće u kamene vaze, promijeniti vodu, pomesti lišće rukom, u rukavici ako je zima ), kako stane tamo i gleda, u tišini. Ne znam plače li, ili mi je teško zamisliti ju takvom jer mi suze volonterno krenu bez previše dopusta, ali znam da ostane koliko treba. Nisam siguran koliko su nam potrebne te stvari, i nisam siguran koliko su nam nepotrebne. Spomenuta bivša ljubav života je, kako mi je jednom rekla, citiram, "a phone call away", mada je to tada podrazumijevalo da me samo treba pozvati da dođem, ali ona je itekako samo skype call away. Nisam siguran hoću li je ikada vidjeti uživo opet, ili moram li. Siguran sam, doduše, da negdje u njenoj sobi, ili barem ladici, stoji moja fotografija. Siguran sam također, da kada sjednem sam u birtije sa pivom u ruci, misli znaju odlutati ka njoj. Siguran sam da babe kradu kolače i odlaze kako nam ne bi bilo preteško pustiti ih samima. I uostalom, tko bi se zapravo htio prejesti kolačima? Kome je to zabavno? Kolači debljaju. No fotografija i dalje stoji na stolu, pod ekranom mi. I siguran sam ( kolko sam samo siguran brate kada ne treba ) da ću je nositi sa sobom posvuda, čak i kada neka druga ljubav nabasja, kao što samo ljubavi nabasjati znaju. Sjedit ću sa njom i reći joj riječ dvije o njoj, ako će htjet, ili ne, ako neće. Nisam siguran zašto, doduše, i nisam siguran u mnoge stvari. Ovo sam ljeto proveo sa knjigom poezije koju mi je poklonila zadnja bivša. Nisam ju čitao mnogo. Ali bila je samnom. Na mp3ju sam slušao pjesme koje su me sjećale na bivše prijatelje. Hodao sam sam prijateljima koje se prisjećam sada, dok ovo pišem. Putovao sam sam sa sobom, u brodovima, autobusima, automobilima i fotografijama. Izgubit ću se u ovim mislima kao što bi se mogao izgubiti na putu – ali putovanja su lijepa.  |
|
Grozno je što ne mogu pisati o što sam radio ovo ljeto. Nemam tu naviku. Kada me majka pita što sam radio, noćas ili preko ljeta ili što već, jedva izađe iz mene. Iskreno, moram se prisiliti prepričati joj u kratkim crtama što god se je ili nije uspjelo dogoditi u proteklih par dana ili što već, jer znam da joj je stalo do toga i da bi joj bilo drago, ali strano mi je to kao što su mi strana sva događanja koja mi se nisu dogodila stoga nemam što znati o njima. Ne znam od kuda ta averzija prema prepričavanju, stavljanju na papir ili vokalne balončiće u okolici, bivših mi događaja. Meni su savršeno jasni svi događaji i svi trenutci i sve slike u glavi koje imam i dalje pritisnute mi uz nepce i kapke kada zašutim ili zažmirim, nekako mi se čini kao da ih i svi ostali moraju imati uz sebe, te moje doživljaje, kada su meni tako jasni. Imam dojam kao da učim ljude disati, "i ono, udahneš, pa izdahneš, pa sam podigao šator na iglicama i mekoj zemlji pod drvećem uz more, izlaz okrenut prema obali kako bi bila prvo što vidim kada iz njega izađem jutrima, pa udahneš, pa se ljubiš sa djevojkom na plaži na kojoj si mislio spavati uz blagu ideju da bi se mogao i ljubiti ali ne želiš spekulirati neopipljive ti događaje u strahu da ako ih opipaš unaprijed da bi mogli ne biti pipani za zbilja kasnije, pa izdahneš, pa si palcem u zraku uz cesticu na putu za koju god uvalu si odredio da ideš za toga dana, pogledom za zvukom iza leđa ti za autima potajno u nadi da neće brzo stati kako bi mogao šetati po zraku još minutu dve, pa udahneš, pa izdahneš, pa spavaš na trajektu sa krivicom da zasigurno nećeš imati prilike vidjeti što god iz mora iskoči ( nadaš se da su delfini ) ako budeš nastavio spavati, ali je tako ugodno, jebemu, spavati sa zvukom motora i valova, pa udahneš, pa ležiš na podu autobusa jer su sva ostala mjesta zauzeta, pa skačeš nesuvislo na muzike i filmove, pa se nađeš na putu za kući sa idejom da ćeš nositi ovo ljeto sa sobom u sebi do uvijek jer se bojiš pustiti, nagovorivši se ipak znajući da je ljepota posvuda ne samo ljeti, pa izdahneš, eto, kak ne kužiš?" Nosim ga. Mislim, nosim ga kada ga se sjetim, i idem tako gdje ljeto ide, u glavi mi i gdje god imam mjesta za njega. Ali kada ga izvadim van i krenem pisati o njemu; evo, gle, ovak, naletio sam na žabicu u šumi neki dan. Bila je mala i ljigava, i viknuo sam jao vidi žabica, i djevojka sa kojom sam se penjao po šumi ( momak joj je bio malo ispred, čisto da izbacim vam iz glava da je djevojka bila više nego ) digla ju je u ruke, i kada sam ju htio fotografirati, zatvorila ju je rukama da ne pobjegne, i kada sam izvadio mobitel da ju fotkam otvorila je ruke, i iskočila je. Na fotki, koju sam nafotkao u panici kako je iskočila, imaš nju sa zbunjeno iznenađenim licem sa blago raširenim rukama, i malo što drugo. Da je žaba baba, otišla bi sa kolačima. Ono što ostaje u glavi mi kako pišem ovo je da je očigledno rekolekciji mi da je ovo ljeto bilo dobro za mene, i ne dobro u kategoriji kvalitete, nego ljekovito za dušu mi. Nosim si to sa sobom i sretan sam.  |
| < | rujan, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
