|
Grozno je što ne mogu pisati o što sam radio ovo ljeto. Nemam tu naviku. Kada me majka pita što sam radio, noćas ili preko ljeta ili što već, jedva izađe iz mene. Iskreno, moram se prisiliti prepričati joj u kratkim crtama što god se je ili nije uspjelo dogoditi u proteklih par dana ili što već, jer znam da joj je stalo do toga i da bi joj bilo drago, ali strano mi je to kao što su mi strana sva događanja koja mi se nisu dogodila stoga nemam što znati o njima. Ne znam od kuda ta averzija prema prepričavanju, stavljanju na papir ili vokalne balončiće u okolici, bivših mi događaja. Meni su savršeno jasni svi događaji i svi trenutci i sve slike u glavi koje imam i dalje pritisnute mi uz nepce i kapke kada zašutim ili zažmirim, nekako mi se čini kao da ih i svi ostali moraju imati uz sebe, te moje doživljaje, kada su meni tako jasni. Imam dojam kao da učim ljude disati, "i ono, udahneš, pa izdahneš, pa sam podigao šator na iglicama i mekoj zemlji pod drvećem uz more, izlaz okrenut prema obali kako bi bila prvo što vidim kada iz njega izađem jutrima, pa udahneš, pa se ljubiš sa djevojkom na plaži na kojoj si mislio spavati uz blagu ideju da bi se mogao i ljubiti ali ne želiš spekulirati neopipljive ti događaje u strahu da ako ih opipaš unaprijed da bi mogli ne biti pipani za zbilja kasnije, pa izdahneš, pa si palcem u zraku uz cesticu na putu za koju god uvalu si odredio da ideš za toga dana, pogledom za zvukom iza leđa ti za autima potajno u nadi da neće brzo stati kako bi mogao šetati po zraku još minutu dve, pa udahneš, pa izdahneš, pa spavaš na trajektu sa krivicom da zasigurno nećeš imati prilike vidjeti što god iz mora iskoči ( nadaš se da su delfini ) ako budeš nastavio spavati, ali je tako ugodno, jebemu, spavati sa zvukom motora i valova, pa udahneš, pa ležiš na podu autobusa jer su sva ostala mjesta zauzeta, pa skačeš nesuvislo na muzike i filmove, pa se nađeš na putu za kući sa idejom da ćeš nositi ovo ljeto sa sobom u sebi do uvijek jer se bojiš pustiti, nagovorivši se ipak znajući da je ljepota posvuda ne samo ljeti, pa izdahneš, eto, kak ne kužiš?" Nosim ga. Mislim, nosim ga kada ga se sjetim, i idem tako gdje ljeto ide, u glavi mi i gdje god imam mjesta za njega. Ali kada ga izvadim van i krenem pisati o njemu; evo, gle, ovak, naletio sam na žabicu u šumi neki dan. Bila je mala i ljigava, i viknuo sam jao vidi žabica, i djevojka sa kojom sam se penjao po šumi ( momak joj je bio malo ispred, čisto da izbacim vam iz glava da je djevojka bila više nego ) digla ju je u ruke, i kada sam ju htio fotografirati, zatvorila ju je rukama da ne pobjegne, i kada sam izvadio mobitel da ju fotkam otvorila je ruke, i iskočila je. Na fotki, koju sam nafotkao u panici kako je iskočila, imaš nju sa zbunjeno iznenađenim licem sa blago raširenim rukama, i malo što drugo. Da je žaba baba, otišla bi sa kolačima. Ono što ostaje u glavi mi kako pišem ovo je da je očigledno rekolekciji mi da je ovo ljeto bilo dobro za mene, i ne dobro u kategoriji kvalitete, nego ljekovito za dušu mi. Nosim si to sa sobom i sretan sam.  |
| < | rujan, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
