|
"I što bi ja sad trebao" kažem samouvjereno prema njoj ne gledajući ju, uvjeren da je to najbolja rečenica koju sam mogao izgovoriti u zadanom trenutku, što nikako nije bio slučaj, no retrospektiva ima nedostatak kašnjenja. Osim toga, ima tendenciju soliti ti pamet, pametovati, a mene su učili, ili se barem trudili, da poslije bitke koplja idu u govna. Retrospektiva je kontra ideje da se u prošlosti ne smije živjeti, okrenimo se budućnosti, i tako to. Osim i toga, opet, razmatrati o prošlim problemima ne služi čemu više do li bacanju nafte na vatru, ono, kopaš po grobovima dok nešto ne izađe. I to su neke misli koje sam pokušao prebaciti tako vješto u toj rečenici, "što bi ja sad trebao", uz nepostojeći dodatak kolekcije prijedloga; "ići na terapiju, zapit se, pojebati te" što mi se nekako podrazumijevalo u mojoj glavi uz spomenutu rečenicu, što, naravno, nije bilo očito sa njene strane. "Otvori se, pričaj samnom!" kaže, klišej, morala je dodati "pričaj samnom" sa nekom redundantnom gestom rukama samo da se ne osjeća glupo. Što je blesavo, pomislih, neka se osjeća glupo, jebemu, što ćemo drugo nego osjećati se kako se osjećamo u zadanom trenutku? NE osjećati se tako? Mlatiti se sa nadolazećim emocijama? Vraga, imaš emociju, neka te opere i ode ća. Ako ode ća. Zna otić ća. Nekada ne. Nekada ostaje. Nekada ne pere. Nekada samo stoji tamo kao naročito poslušan pas. Gladan pas. Grize ruku koja ga hrani jer ga ruka hrani. Gledaš psa, pas gleda tebe, i pustiš ga da gricka. Sladak je. Možda kada mi odrubi ruku možemo igrati fetch zajedno. "Prestani se zatvarati u sebe!", dodaje ubrzo, i tu se osmjehnem, što nije bila najbolja ideja poradi dva razloga, oba od kojih slijede tek nakon što mi prođe taj smijeh. Ne možeš se "zatvoriti u sebe" više nego što jesi – mislim, mi jesmo u sebi, živimo u sebi, nije da možemo van iz sebe, tu smo i ostajemo tu, htjeli ne htjeli, jedini način da izađem iz sebe je da odem na wc prije nego što završim ovaj paragraf, i evo, evo hoću. * Jutro je, nije ni deset, dižem se rano jer sam si organizam naviknuo na rano buđenje i nemrem više van toga, faks je krenuo, bem mu sve. Ima par pluseva tog jutarnjeg đira; moja je soba orijentirana tako da mi sunce mlati drito posred prozora i kroz njega i u sobu mi, te mi farba zidove u fantastično zlatnu uz artefakte sjena drveća sa druge strane prozora, izgleda kao interaktvini screensaver. Ako su rolete spuštene mlati kroz one male sitne crtice i ostavlja male zlatne crtice na zidu mi, jednako fora i treperujuće. Stoga, jutro je, dižem se, pozdravljam majku sa kojom još uvijek živim unatoč godinama ( dala mi je do tridesete da se izgubim, blesavo, misleći da ću i ranije umjesto u pet do ponoći zbrisat vanka ), pita me hoću li palačinke. I ne, stvarno me pitala za palačinke, jer sam jučer imao grozan dan i imao mali breakdown kada sam se vratio doma pa me sad tješi kolesterolom. Mamina kuhinja, i sve to. Kažem ne hvala jer mi se ne da emotivno iskorištavati situaciju, a i osjećam se bolje jutros, velim da ću spohat kruh, što i hoću. Prođem kroz hodnik do wc'a i bacam pogled na zrcalo, to sam ja, imam škembicu i komplekse oko iste, spuštam si bokserice da si gledam kurac u hodniku na zrcalu jer je apsurdno a apsurdnosti me vesele, uđem u wc, dižem dasku, piškim, puštam vodu al do pola jer troši previše vode pa me peče grižnja savjesti, ekološki emotivan koliko jesam, perem ruke, skomentiram da sam zgodniji sa bradom, idem natrag, mama je već upalila radio i radi kavu, vraćam se u sobu, sjedam na sedam tisuća vrijedan madrac sa memori pjenama i želatinskim jastučićima, laptop natrag na koljena mi, pišem. * Evo, je li pomoglo? Pa i je. Ali biti u sebi nije nimalo loše. Biti u sebi je inovativno, kreativno, toplo i, najvažnije, svoje. "U sebi" je birc u kojem ti svi znaju ime, i uvijek im je drago da si došao, i uvijek svira ona pjesma iz one serije sličnih likira. U sebi ništa ne nedostaje. U sebi je kao u krevetu na zimu kada moraš vanka a radijatori nisu ni upola efektni koliko obećaju biti. Tko će na taj tuš, tko će na tu presvlaku, tko će uopće dići poplon sa sebe? I sve ovo mi stavi spomenuti smiješak na lice, jer mi se čini da je to misao koju ne mogu samo tako prenijeti bez grozne digresije koja bi pokvarila njen "momentum", a i ne voli digresije. Ona je od "sada i ovdje" postrojbe. I naravno da ju taj smješak razspizdi, što je razlog broj jedan, i naravno da je ovo dodalo masti na razgovor, produljilo fitilj, razlog broj dva. To su razlozi zašto je smiješak trebao ostati u meni, gdje je sve i onako bolje. "Je li tebi sve ovo smiješno?!" Pita me, mada me ne pita koliko samo pređe preko vlastitog pitanja, rešetira dalje, navinuta je, nemre stat, ne zna ni sama kamo ide, samo baca u mene dok ne posustanem, što je šteta jer da je ostavila prostora bacio bi joj odgovor. Da, jebote, smiješno mi je sve ovo. Kako ne bi bilo? Ja stojim u kadi a ti si nisi ni kaput skinula. Ni cipele. U cipelama si u stanu, ej! U kupaoni, k tome! Da sam ja to napravio, popizdila bi. Možda, da si mi dala prostora, sada bi se nasmijali zajedno. Ne otprve, prvo bi ti pobjegao smješak kojega bi pokušala skriti jer je situacija krajnje ozbiljna, što te samo nasmješi jače pa bi se oboje nasmijali, i možda bi ti sve ovo tada imalo više smisla. Kao, dvoje ljudi se smije. Što nije to lijepo? "Daj, spusti to". I sjeti me. Totalno sam zaboravio. Mislim, nisam zaboravio, tu smo jer smo tu, ali na tren sam smetnuo sa uma. I ovo je prvi put da je dovela u pitanje stvarnu situaciju, prvi put da je spomenula nešto trenutno, opipljivo, mislim, imam dojam da već petnaestak minuta urla o totalno nebitnim pizdarijama za trenutnu situaciju, o što smo mi sve prošli, o kako možeš ovako meni, kakav sam dan imala, o; "Ne znaš koliko je ovo teško. Teško mi je sa tobom. Da, teško. Teško mi je buditi se sa tobom, a do nedavno sam se tome toliko veselila, ej, obožavala sam to, obožavala sam buditi te pušenjem, obožavala sam čekati da me natjeraš da se dignem, odem na posao. Bez toga mi se nije dalo. Sada te danima, tjedima već, dižem ja. Gledam te kako buljiš u strop, gledam te kako ti se ne da, i prvo sam mislila da sam ja kriva, da me ne voliš više, da veza propada, i znaš što bi dala da je to tako? Da je baš tako? Jebote, prebolila bi te za tjedan, dva. Dobro, mjesec, dva. Ali prebolila bi te. Ali ne ovako. Onaj jebeni krevet miriši na tebe, smrdi na tebe, bacila bi ga da mogu. I ne znam kako je došlo do ovoga, ne znam što se događa u tebi. Kad je krenulo, mislila sam da je samo loš dan, loš tjedan, ma ajde loših mjesec dva. Ali išlo je dulje i dulje, i bila sam glupa, nisam htjela suočiti se sa time, i suočiti tebe sa time, i mogla sam predvidjeti da ide ovdje ali se nisam usudila, nisam htjela misliti tako. I mislila sam si, okej, dosta mi je, neka mu je teško ali neka se bori sa time! Digni se sa dupeta i napravi nešto! Misliš da je tebi teško?! I meni je teško! Teško mi je gledati kao se uništavaš, kako se grizeš, kako osoba koju ja volim, da, jebote, volim, nestaje. Nestaje!" Ima točku između obrva kada me pokušava uvjeriti u nešto. Nije ni aerodinamična, malo je nalijevo pa gore, smješna je za popizdit. I kako je rekla da nestajem, palo mi je na pamet da sam transparentan, tada. Da postajem nevidljiv. Kako bi to bilo dobro. To have a vanishing act. Kada su me pitali, kada sam bio mali, koju supermoć bi imao, kada bi ju imao i mogao birati, htio sam nevidljivost, što je prvi znak depresije, navodno, po nekom self-help portalu na kojeg sam nabasjao na netu. Što je totalna pizdarija, pomislio sam tada, i mislim i sada. Ideja je da možeš ići i sim i tam, biti nevidljiv i vidljiv, ovisno o volji. To je supermoć, ne superdefekt. No možda je depresija moja supermoć. Možda bi bila, da mogu sim tam. Da sam junak u stripu i da me ugrizao radioaktivni pauk, stovrio bi se neprobojni štit oko aure svaki put kada sam tužan. Vojska bi me zaplijenila i radila eksperimente na meni, dok ne bi izbio zid deprom i presjekao ga štitom na pola, zbrisao van, metci mi ne bi mogli ništa, bio bi nepobjediv ofenzivac. I mrzim kada me vlastita maštovitost dovede u kut. Znam da ovo nije supermoć. Nemrem depresiju gasit i palit. Ostaje superdefekt. Ja sam defektan. Istekao mi rok trajanja. Vodi me na garanciju. Skupa sa peglom u ruci mi, trebao bi joj popravak nakon ovoga, ako ih uspiješ uvjeriti da je rikla sama od sebe. I dosta smo slični, pegla i ja. I na njoj piše gorenje. "Spusti to..." Ponovila je. Gledam oko sebe, uska jebena kupaona, nije onako fora kakva mi je bila kada smo je renovirali. Seksali smo se posvuda. Veš mašina, pod, ova kada. Puna je do koljena mi. "Gdje?"  |
| < | listopad, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
