
|
Vani je počelo ljevat. Onako kao zna počet ljevat. Miris trave i kiše ušuljao se u sobu kao nepozvani gost na tulumu koji pritom kasni.To je sve što je izašlo iz mene u ovom trenutku. Sjećam se dsa sam već pisao o kiši i o njenom mirisu tamo negdje u starim danima. Ništa vam više nemam za reći. Možda je to bitno. Možda ne želim zatvorit taj venitl pa makar je ivać zakržljav. Možda se ponekad sjetim da bi trebao nešto napisati. Pa makar nešto. U ove dane imam dojam kao da gubim inspiraciju. A možda i ne. Da se vratim na onu staru temu. Želim se zaljubiti. Eto. Ništa se tu nije promjenilo. I dalje sviram, pa makar u novom bendu. I dalje sanjarim. I dalje se samo želim ljubiti – stalno. Ponekad sve to ima smisla, a ponekad ne. Ne želim stat pisati. To je bitno. I je bitno. Jebeš poruku dnevno djevojci koja me neće. Možda je na recu poruka sebi, koji se taji u mračnim sobama moje glave i želi natrag, o kako želi. Jedan post dnevno. Pa makar se srušio. A toj djevojci koja me neće – da sam ideja, sjao bi nad tvojom glavom ponekad, i evo veselja, da me pošalješ u eter putem smsa, i tih par riječi i pišljive kune bi bile dovoljne da lavina krene, al evo me tu lovim izguljenu praznu frekvenciju. |