Svega par minuta ranije, depresija, moj stari arch neprijatelj, infiltrirao je u domene moga uma i pokušao se ustanoviti na mjesto koje sam odvojio od ostatka uma i zaljepio ga «ne prelazi» trakom. Tamo pripada fotelja, stara, pohabana i prljava. Na njoj su otisci guzice depresije, odmarajući na hladnoj površini koju nitko nije grijao svojim prisustvom već par godina. To nekada sasvim svojeodržavajuće mjesto preuzimalo je ostale djelove kao korporacija zla nekog vrlog američkog financijskog trilera. I u danima njene najsnažnije djelatnosti nije bilo puno toga što nije mogla pričiniti tužnim i tamnim, i mogu vam reći da su mnogi kalendari pripadali njenoj domeni. Ali, kada je vidjela svo svoje carstvo, plakala je, jer nije više bilo svijetova za osvojiti. Tada u tom trenutku njene žalosti izbacio sam je van pritiskom «padobran» gumba, i odletjela je tako zbunjena te ostala vioriti iznad moje glave, čekajući dan kada će se ustanoviti prilika da huf puf i odpuše moja vrata od čeličnih bodlji kojima čuvam svoj svijet od straha, mojeg drugog arch neprijatelja. Prilika se pokazala sve par minuta ranije, o i depresija je dala sve od sebe. Međutim hormoni ošli, pubertet prošao, Nirvana odlušana i depresija izgubila volju na pol puta. Nije ni čudo, zaboga, kada je i kod mene volja negdje u podrumu gdje se igra sa kreativnošću i sa ljubavi, nema vremena za druge stvari osim ako je za noge ne izvučem van. A možda je taj zid koji sam stvorio oko sebe spriječio povratak depresije, kao što vjerno drži sve ostale koji ga pokušaju prjeći. Prozor je otvoren, doduše. Ljubav ga ostavila otvorenog. |
|
U ovim prehlađenim majskim danima imam vremena pitati se zašto nejde bolje. Ta ista pitanja sam se toliko puta pitao da već znam odgovor pa ih vrijedno izbjegavam kao ništa drugo, i onda nađem neka druga pitanja tipa zašto nije lošije, i o tome, barem, volim razmišljati. Tu negjde tu tom sklopu pitanja računam da nisam ni čovjek ni od pola pune ni od pola prazne čaše, nego da sam čovjek od prepune čaše koja preljeva i stvara nered i poplave. Nije problem imati pola punu ili polu praznu, bar onda nemaš puno za baratati sa. Ono sa čime se ja zabavljam su faktori onoga što sam htio prije. Neke i dalje želim a neke ne. Ideja je izbacivanju onoga što ne želiš da tako ostane, da stvoriš barijeru između neželjenih i željenih stvari, no međutim problem je znati koje stvari su koje. Zamišljam o tome kao na red mojih želja pred vratima mog života i ja, ili moja podsvijest, stoji tamo sa tablom i legitimira potencijalne ulaze. Dolazi želja «bend» i smješi se. «ime?» «bend» «godine?» «4» «izdržljivost?» «jaka» I onda moj ego izštampa vizu na koliko godina vidi da je potrebno i pošalje ju unutra. Dolazi «ljubav» «ime?» «ljubav» «godine?» «od prve erekcije» «izdržljivost?» «neizmjerna» Viza od 3 mjeseca. Na taj način nebi bilo problema oko mnogih stvari jer su mnoge stvari one koje ne želimo, i imam poteškoća sa sobom kada shvatim da, hej, to je zbilja moguće. Možda da promjenim stav prema svakoj novoj stvari i osobi na taj granični način. Ali ono što mi imamo ovdje je neuspjeh u komunikaciji.  rijetko kad postam sliku koja nema veze sa postom ali ovaj put nisam mogao odoljeti. Uostalom, možda ima veze sa postom - i nju bi u tom redu želja. Zelena karta. Doživotna. |
| < | svibanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
