|
Problem sa mnogim stvarima je sam čin razmišljanja o «kaj dalje»? Zato su svi oni zaposleni ljudi sretni i samozadovoljni barem u paketu života, imaju posao, djecu, jedgva vremena za razmišljanje o svojem životu i «što dalje». Stoga, popuni si vrijeme i vidjet ćeš svoje razspoloženja kako raste iz dana u dan. Suprotno, međutim, za mene. Ja ne mogu raditi istu stvar predugo, biti u istoj vezi predugo, pa čak ni tijesto sa tunom ne može bit moj izbor više nego četri puta tjedno. U tom duhu promjene smatram da je jedan satipo vremenski razgovor vrijedan spomena u pitanju «što se zanimljivo dogodilo tebi u tvom životu u zadnje vrijeme?». Ne zato što je trajao tako dugo već zato što vrši promjenu na mom pitanju spomenutom gore. Mogao bi sada pokušit telefon i nazvat natrag ali imam dojam da neću, a razlozi su očiti. Za one kojima nisu očiti nema nade. Najverojatnije nikada nečete znati. Buah.  |
|
Teško mi je priznati za bend. Što sa bendom? Pa evo, nejde mu. Na svojedivje noge je vće neko vrijeme ali previše sliči meni i možda zbog te sličnosti ništa ne radi. Ne trudi se. Momci sa kojima sviram su odvojeni, nesložni. Ja sa njima također. Možda su naše stvari, stvari koje taj bend govori, dobre samo njemu i nama. Možda smo mu mi jedina publika. Bilo bi lijepo kada bi nešto bilo ali nitko od noa ne radi dovoljno oko toga, ili si to samo govorim kako bi mi bilo lakše, jer ako je kriv naš nerad možda naša nekvaliteta nema veze sa time. Da kažem da nije fer zvučao bi kao dijete koje ne može dobiti što želi, nelogićno i infantilno. Ali da kažem da nije fer opet se lišim svih nedostupnosti koju je moj nerad stvorio. Možda i nije. Modžda to što si govorim, da smo si sami krivi, nije istina. Možda smo zaista loši. Tužan sam. Moj bend je uvijek bio tu. U noćima kada me prala paranoja i napadi panike, nekako sam se uvijek sjetio da imam bed, i što god bilo sa njime uviejk ću barem ja uživati u njemu. Nadam se da je to istina. Moj bend je kao djevojka koju tražim čitav život. Vrijedna truda. Ne znam koliko sam ja tom bendu važan ili koliko on bdije bez mene ali evo, dajem ti svoje ruke i pitam te za pomoć, bendu. Dids, pitam te za pomoć. Izgubljen sam i tužan a želim dobro za nas oboje. Želim da budeš dio men kao ja dio tebe, i želim da širimo dobrotu. Trebam te da me podigneš sada, bende, jer sam tužan. Tužan sam radi nas. Ovo je jedna veza od koje ne odustajem. Želim da uspijemo ja i ti. Želim da budemo zajedno do kasnih godina, zajedno dok nas smrt ne rastavi, pa barem u srcu i duši. Nedostaje mi tvoj glas, tvoje gitare i basevi. Želim te primiti za ruku i želim da ti mene primiš za ruku i odvedeš me. Bilogdje. Znaj da te volim i da sam tu za tebe, i da te u ovom trenutku trebam sa sobom. Ajmo nešto napraviti ti i ja....  |
|
Kao što se neki od vas sjećaju, neki dan sam bio svjedok reakcija mojih susjeda na požar koji je izbio nasuprot mojeg ulaza. Oni su se smješili i fotkali mobitelima i natjecali se tko će prodati slike prvi. Kao što je veća večina vas svijesna, došlo je do masovnog klanja studenata u Američkom fakultetu Virginia Tech. Neki su plakali, neki su bili ubijeni, neki ranjeni, a ostatak je stajao u redovima i fotografirao incident, izdavao ih na blogovima, prodavali CNNu i registrirali domene sa imenom događaja i nudili ih na Ebayu, ali da ovaj post ne postane kompletan plegijat - da linkam na - The First Post. Pa eto - postali smo samosvjesno dokumentirajuće zlo. Neki su se fotografi ubijali nakon prodavanja njihovih materijala na kojima su zarađivali na tuđoj nesreći. Danas to ljudi rade za besplatno, i nitko ni ne trepne okom. Jer strava i užas je iza ugla, a ljepota je svugdje oko nas. Strava i užas su logićan izbor... |
|
Ironija je u tome što sjedim na nekoj vrsti stranputnice. Ne po filmu, ne. To je vrlo dobar film, inače. Hm. Daleko od topika bježim da ne pišem o tome. Mislim, u svakom slučaju postoji ovdje dva faktora jedan sa obje strane i jedan od njih sluša pjesme o tome o čemu on razmišlja. Wow, koincidencija. Kaže da postoji, elem, drugi. Netko drugi vozi, netko joj drugi priča. I dobivam instint dići se iz kreveta i pisati, i onda me lupi – kretino. Momak, it's the way of the world. Štoš sad? Razmišljat o tome? Elem, ovaj blog ima tendenciju samo meni biti jasan. Ponekad naiđem na post koji ni meni nije jasnan, o čemu sam pisao i tko je u pitanju i slično. I onda se pitam koliko je to bilo važno tada? Uf, ogromna važnost blijedi kroz godine jerbo mi je sada to sve totalna enigma. Štoviše, kaj me bitga? Bilo pa prošlo! I vežem se na prvi paragraf – bilo pa prošlo... Hoću li se ovoga sjetit za par desetljeća? I, zapravo, kaj me briga? Štoš sad? Razmišljat o tome? Stvari se mjenjaju kao stilovi u albumima bendova koje sam prije slušao.- Valjda zato što se toliko stil mijenja – mijenjaju li sve stvari stil? Ono, kava mi se pila tada, sada ne. Što to reći meni želi? Da je kava promjenila stil? Ili sam ga ja promjeio? Mrzim pitanja , ima ih previše. Ne da mi se pitati nova jer imam dojam da ih nitko neće odgovoriti... Da ne stanem na pitanju, evo konstatacije.  |
| < | travanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
