Marketing
the inevitable return of
Svega par minuta ranije, depresija, moj stari arch neprijatelj, infiltrirao je u domene moga uma i pokušao se ustanoviti na mjesto koje sam odvojio od ostatka uma i zaljepio ga «ne prelazi» trakom. Tamo pripada fotelja, stara, pohabana i prljava. Na njoj su otisci guzice depresije, odmarajući na hladnoj površini koju nitko nije grijao svojim prisustvom već par godina. To nekada sasvim svojeodržavajuće mjesto preuzimalo je ostale djelove kao korporacija zla nekog vrlog američkog financijskog trilera. I u danima njene najsnažnije djelatnosti nije bilo puno toga što nije mogla pričiniti tužnim i tamnim, i mogu vam reći da su mnogi kalendari pripadali njenoj domeni. Ali, kada je vidjela svo svoje carstvo, plakala je, jer nije više bilo svijetova za osvojiti. Tada u tom trenutku njene žalosti izbacio sam je van pritiskom «padobran» gumba, i odletjela je tako zbunjena te ostala vioriti iznad moje glave, čekajući dan kada će se ustanoviti prilika da huf puf i odpuše moja vrata od čeličnih bodlji kojima čuvam svoj svijet od straha, mojeg drugog arch neprijatelja. Prilika se pokazala sve par minuta ranije, o i depresija je dala sve od sebe. Međutim hormoni ošli, pubertet prošao, Nirvana odlušana i depresija izgubila volju na pol puta. Nije ni čudo, zaboga, kada je i kod mene volja negdje u podrumu gdje se igra sa kreativnošću i sa ljubavi, nema vremena za druge stvari osim ako je za noge ne izvučem van. A možda je taj zid koji sam stvorio oko sebe spriječio povratak depresije, kao što vjerno drži sve ostale koji ga pokušaju prjeći. Prozor je otvoren, doduše. Ljubav ga ostavila otvorenog.
Post je objavljen 13.05.2007. u 20:47 sati.