četvrtak, 19.10.2017. u 21:50
Posljednja šetnja ili kako smo na groblju pisali domaći
U nedostatku zabavnih priča iz razreda, dijelim s vama današnju šetnju nepoznatim dijelom Münchena.
Kako je listopad čudnovato topao i kako je na nebu sunce čije pojavljivanje nisam očekivala do lipnja, pozvala sam kolegu koji živi u susjednom kvartu da nakon škole odemo sat vremena sunčati se u park, pisati domaći ili (što je bilo najizglednije) čakulati.
Odlučili smo se na park koji nam je relativno blizu. U njega ni ja on nikad nismo zašli. Ali krenuli smo tražiti ulaz u park. Kako sam ja svakako otvorenija osoba nego što je to moj kolega Grk/Rus, priupitala sam na ulicu prvu stariju ženu koja nam se našla na putu. "Oprostite", rekla sam ja na jadnom njemačkom, "možete li nam reći gdje je ovdje park?". Nisam htjela komplicirati sa "ulaz u park", bilo mi je sasvim dovoljno saznati gdje je park (da, toliko smo bili izgubljeni i zbunjeni), a ulaz ćemo već nekako naći. Ona je samo počela polako ubrzavati (već nakon riječi "oprostite") dok nije uhvatila korak na kojem bi joj i Bolt zavidio. Naravno, nije čula pitanje pa je tako umjesto odgovora ostala samo prašinu koju je podigla svojim hodom koji je nalikovao na lagano trčanje.
Počeo me hvatati smijeh...
Poučeni ovim neuspjehom, potražili smo još stariju osobu, ona koja ne može tako lako uteći. Ispred nas je bio pravi školski primjer jedne takve osobe: Jedna baba od kojih 80 godina, koja se jedva kreće. Odmah sam je zaskočila i pitala gdje je park. Pokazala nam je prstom. Njezin prst pokazivao je ulaz od groblja. "Je li baba povezala groblje sa posljednjom šetnjom?"
I tako smo mi ušli i završili na groblju u nadi da će prvo naići na groblje a onda park (ne znam doduše ko bi smislio takvu konstrukciju, ali ajde). I hodamo mi, a groblju se ne nalazi kraja. Mene je već počeo hvatati histerični smijeh - onaj kad je zabranjeno se smijati, a ti ne samo što se ne možeš prestati smijati, nego to činiš tako glasno da jecaš i zapravo zvučiš ko da plačeš. Pokrivala sam lice sa kacigom za biciklu, s jaketom i sa svime što mi je došlo pod ruku, jer jednostavno taj smijeh nije prestajao. Još više kad sam vidila kako i sam kolega ubrzava korak.
Kolega Grk je išao metar-dva ispred mene. Samo mu je falila tabla oko vrata na kojoj piše "Ja nisam s njom." ili "Ovu osobu u životu nisam vidio." Svaki put kad sam pomislila da sam se skulirala - došao je novi nalet smijeha.
Kolega Grk je umjesto ulaza u park počeo tražiti izlaz iz groblja. Nije ni to bilo lako, jer je groblje ogromno.
Na groblju je bilo ponešto ljudi, svi stariji. Kao da čiste grob za sebe, a ne za osobu koja je već unutra. Jednom nogom u grobu. Ovajput doslovno i preneseno.
Našli smo izlaz iz groblje i ja sam mu rekla da ja jednostavno moram pitati još ljudi di je ulaz u park jer nam je tako dobro krenulo. Ali nisam mogla. Zašto? Jer se nisam mogla prestati smijati. Krenula bih prema potencijalnim žrtvama i putem bih se rasula od smijeha. Nije zgorega spomenuti da su svi ti ljudi zapravo išli na groblje i da im sigurno nije do smijeha.
Preko puta Friedhof-a iliti Groblja, vidjeli smo livadu na kojoj se igrao jedan pas. Kolega Grk je samo krenuo prema livadi. Radije bi da ga pas razdere nego da je sa mnom. Hodali smo po livadi i naišli (usred ničega) Biergarten. Na suncu, na terasi, sunčali su se penzioneri. Opet me uhvatio napad smijeha. Trebalo mi je pola sata da kažem kolegi da smo upravo smanjili prosječnu starost u Biergartenu za kojih 5 godina i sada u prosjeku imamo 65. Penzići su jeli, pili pivu i oblizivali se ususret svakom zalogaju.
Popili smo pivo. Nismo pisali domaći. Nismo čitali knjigu (iako smo je oboje nadobudno donijeli). Pričali smo, smijali se (ok, ja sam se smijala, on je samo strahovao da će se nas izbaciti) i planirali novu potragu za parkom.
Doduše, sad malo gledam Google maps i čini mi se da tamo baš i nema nekog parka. Možda smo oboje krivo shvatili da ono što je zeleno na karti nije park nego gigantsko groblje.
Kažem ja Grku večeras: "Ja se još uvijek smijem, a ti vjerojatno ne - niti ti je bilo smiješno onda, niti sada."
A on meni odgovori: "Bila je smiješna činjenica da smo na groblju htjeli pisati domaći rad."
nedjelja, 15.10.2017. u 08:38
Regenhose
U školu idem već 20 dana. Sve je tako prekrasno obično da nemam što zapisati. Ljudi su marljivi, motivirani, dragi. Sjedim pored Grka s kojim se zezam i smijem tijekom nastave. Ne mogu složiti rečenicu koja bi vama bila zanimljiva. OK, možda kad mi je Ruskinja (52) opisala kako joj je bilo na tečaju u jednoj drugoj školi. Kaže da su imali predavačicu koja bi im dala zadatak, a onda bi ona upalila muziku i plesala. I tako svaki dan. Nitko nije ništa naučio. A kad je došla zamjena - zamjena je bila grammar nazi i samo je panično vikala da obrate pažnju na gramatiku. I opet nitko ništa nije naučio.
A sad na ozbiljne probleme...
Nemam biciklističku odjeću. Neki dan me tako kiša oprala da sam htjela skinuti gege (tajice) u razredu, ali nisam obrijala noge pa mi je bilo bed. Uglavnom, mokra sam sjedila tako kojih 4 sata. Pošto u životu nisam imala sportsku odjeću, za mene je ta kupovina špansko selo. Čak ne znam di su sportski dućani.
Ne razumijem se u materijale koji su otporni na kišu, ne sviđa mi se dati 100 eura za hlače za kišu, a ne da mi se biti mokra u učionici. Kupila sam pončo za kišu pa umjesto do koljena - bio mi je do gležnja i bilo me strah voziti biciklu sa šatorom oko sebe.
I onda sam odlučila pitati ljude za koje znam da voze aktivno biciklu i da se vode načelom "nema lošeg vremena za vožnju bicikle, samo neprikladne odjeće". Ljude koje sam pitala su ljudi koji nisu bogati, ali daleko od siromašnih, ljudi koji ulažu u sebe i u životna iskustva, ljudi koji se ne razbacuju novcima, ali drže do sebe i do trošenja na sebe.
"Lidl."
"Lidl."
"Aldi."
"Lidl."
"Second hand shop"
"Lidl"
"Aldi"
"Second hand shop"
Ja sam podigla obrvu. Nemam apsolutno nikakvih predrasuda prema spomenutim dućanima, ali zar stvarno tako nešto specifično (kad voziš 10 km po kiši - stvarno trebaš materijal koji je nepropusan!) kao što je biciklistička ili zimska oprema se može naći u supermarketima? Odgovor od svih je bio: "Da. Radi svoj posao. Sasvim OK odjeća."
Taj stav u kojem se na prvo mjesto ne stavlja ušteđeni novac nego dobra odluka da za povoljnu cijenu su dobili točno ono što su trebali me čini sretnom što trenutno tu živim. Oslobođenost od "što će tko reći?", brendova, trendova, skupe odjeće i ostalih statusnih gluposti...
To ne znači da ekipa ovdje neće platiti potrošiti pare. Moja ex učiteljica kupuje patike u Aldija. Ne zato što su jeftine i nema novaca, nego zato što je na njih naišla, probala - osjećala se ugodno u njima, cijena je bila prihvatljiva, a dosadašnje iskustvo joj je pokazalo da se nisu sutradan raspale. Ta ista učiteljica ide jednom godišnje u Thailand ili Vietnam. Ta učiteljica kupuje ono što joj se sviđa po cijenama koje smatra da su prihvatljive za određeni proizvod.
Žena financijski menadžer. Muž doktor. Ona kupuje odjeću u second hand shopu. U istom tom second hand shopu subotom volontira. Love imaju sasvim dovoljno, ali to nije poanta. I meni je to super.
Zurück zu mir...
Hlače za kišu.
Nakon što je škola završila, imala sam sat ipo slobodno prije nego odem po kćerkicu u vrtić. Odlučila sam otići u second hand shop kojeg mi je prijateljica preporučila. Inače second hand šopovi nemaju baš sportske odjeće (možda 1% ako i toliko), ali mene je zanimalo što ima unutra. Na kraju krajeva, uvijek mogu kupiti knjigu za kćerkicu jer ovako i onako knjige završe u 101 komadu nakon par dana. I tako ja gleduckam, gleduckam... i onda, ko u filmu (i to onaj dio filma kad pomisliš "Ma daaaaaaaaaaj. Baš je sad to moralo biti tu.") vidim: Regenhose i to baš za bicikliste (izgledaju ko ronilačko odjelo s tregerima) i to baš L broj za mene. Brzo brzo u kabinu - stoje savršeno. 12,50 eura za hlače koje sam tražila tjednima i čija se cijena kreće negdje između 60 i 120 eura.
A München ko München, meni za dišpet (naravno, meni, kome drugome?), odlučio je dati 7 sunčanih dana i još nisam imala prilike isprobati hlače.
subota, 07.10.2017. u 07:47
Triput sam pala sa bicikle
Ko je odmah pomislio na Balaševu pjesmu "Triput sam video Tita Maršala" neka digne ruku.
Otkako znam za sebe, bila sam nesigurna, nezainteresirana i nevoljna upuštati se u fizičke ludorije. Dok se većina mojih vršnjaka pentrala posvuda, preskakivala svašta i radila salto u zraku, ja sam stajala čvrsto na svojim debeljuškastim nožicama. Takva sam i danas. Trebalo bi je 30 godina da u moru naučim kolut u nazad, još uvijek ne znam skakati na glavu (u moru, jelte), rijetko kada u more ulazim tako da direktno skočim (suprotno od toga se zove: penzionersko ulaženje u more gdje se malo po malo privikavaš). Čak je i plivanje kod mene išlo relativno sporo (pogotovo kao da se uzme u obzir da sam otočanka).
Nikad ništa nisam slomila, jednom sam doduše išla na šivanje raspukotine iznad obrve, ali to je zato što sam dobrovoljno udarila glavom o betonsku klupicu. Naime, prijateljica (kakva prijateljica, ha?) mi je rekla da glavom dodirnem neku igračku i kad sam ja naivno krenula - ona je igračku makla i ja malo raspuknula glavicu. Sada imam 3 šava iznad desne obrve kao vječni podsjetnik.
Ne sjećam se da sam ikada pala iz/sa bicikle. Nije da sam je nešto previše vozila u životu, ali očito sam bila dovoljno oprezan vozač (koji do danas nema vozačku dozvolu nijedne kategorije).
I kako sam tek sa 30 počela intenzivnije voziti biciklu, pokušala sam se sjetiti kada sam pala s bicikle. Moje sjećanje mi je reklo da sam 3 puta pala. 2 puta ispred kuće prilikom kretanja i jednom sam se zabila u žbunje nakon omanje nizbrdice.
Tek nedavno sam shvatila da sva ta tri neslavna događaja su imala jednu istu nit - prije nego što sam pala, pomislila sam da bih mogla pasti.
Prvi puta (sa kojih 19 godina) sam krenula iz kuće i kako mi je kuća na maloj nizbrdici, treba odmah upotrijebiti slalomaške vještine. I dok sam tako išla lijevo, desno, lijevo, desno - pomislila sam: Ovo je baš ulica di bih mogla pasti. 2 sekunde kasnije, oderala sam nogu po cijeloj dužini. Još se sjećam kako me peklo.
Drugi puta (sa kojih 25-30) išla sam voziti biciklu s prijateljima do obližnjeg mosta. U povratku nas je dočekala lijepa nizbrdica. Netko je zamolio da stanemo pored ceste gdje ima mjesta za odmoriti se i ja sam skrenula s ceste i kako sam se još uvijek nešto brže kretala, pomislila sam da se neću uspjeti zaustaviti i da bi nos bicikle mogao završiti u žbunju. Tako je i bilo. Uopće nisam brzo vozila, mogla sam se komodno zaustaviti, ali sam se u glavi nekako pomirila da mi je danas suđeno žbunje. Minutu nakon toga to je postala priča za ismijavanje, ali tek sada, nakon puno godina, to je priča koja je postala lekcija.
Treći put se dogodio ovo ljeto (znači 36). Kćerkica ne može izdržati da ne dira biciklu i kako sam je ja pokušala što bolje staviti na zid u hodniku - tako je bicikla pala i blatobran se malo skršio i sutradan, kada sam uzela biciklu, pomislila sam da blatobran je praktički na gumi i da ko zna što se još skršilo. Sjela sam na biciklu i odmah pala. 8 dana nisam vozila biciklu. Zamolila sam tatu da testira biciklu, jer se ja ne osjećam sigurno. Rekao je da nema nikakvih problema s biciklom - da je on normalno vozio.
Kad sam se ponovno usudila sjesti na biciklu - shvatila sam da sam namjestil brzinu poprilično nisko i kako sam se navikla da uvijek vozim, kako bih ja to rekla - lijevo 2, desno 5, (znači neka srednja brzina) tako da sam nižu (ili sporiju?) brzinu doživjela kao da je lanac otpao i ja mlataram po zraku. Kad sam ponovno sjela na biciklu - sve što je trebalo jest voziti kao da je bicikla u savršeno stanju - i bila je, samo je brzina bila namještena poprilično nisko, jer je zadnja vožnja bila po uzbrdici, prema kući.
Više nijednom nisam pomislila da bih mogla pasti (Ok, lažem, pomislim, ali onda kažem da neću pasti i da super vozim i nema razloga da padnem). Sada svoje mislim koncentriram na: jesam li maknula lokot s bicikle (da, znala sam kretati s lokotom), jesam li kćerkicu pričvrstila kako treba, jesam li dobro stavila torbu u košaru (neki dan nam je odletio plišani pas iz košare), je li sve ok s gumama (nakon Oktoberfesta ima hrpetina razbijenog stakla posvuda). I onda los gehts.
Obožavam svoju biciklu. Obožavam da svaki dan mogu ići u školu i iz škole i da na kraju dana odvozim 20 kilometara. Obožavam i kad me kiša uhvati jer imam gotovo svu biciklističku odjeću koja mi treba. Obožavam kad je sunce vani jer tada se punim vitaminom D koji mi je ove godine bio nizak. Obožavam što napredujem u razumijevanju Google maps navigacije (iako mi je lakše zapamtiti put do škole gledajući dućane i restorane, zgrade i parkove). Obožavam što sam brža od tramvaja i što ne čekam za javni prijevoz (ali i kad čekam - zapravo ne čekam, jer pišem pisma). Obožavam što mi je bicikla dala jednu slobodu zbog koje svaki dan učim nešto novo o sebi (pogotovo kad se izgubim, unatoč navigaciji i pamćenju dućana i restorana, zgrada i parkova).
Stavila bih sliku, ali je bicikla toliko šporka da me sram. :D
utorak, 03.10.2017. u 07:50
Papirnate maramice
3. 10. 7 ujutro. Danas Njemačka slavi svoje ujedinjenje. Meni se čini da sam ja jedino ujutro sjedinjena sa sobom kad je tišina i imam najviše energije. Svi spavaju. Čak je i kiša odlučila malo zadrijemati na oblacima nakon što je cijelu noć padala. Gledam kroz prozor balkone kako putuju. Ponekad pronađem srce u njima. Danas ne, danas vidim stablo koje izgleda kao svemirski brod.
S obzirom da mi moje bubice iz škole ne daju apsolutno nikakav materijal za pisanje, morat ću ga potražiti drugdje.
Nedavno sam pisala o babi koju sam žicala papirnate maramice i spomenula sam babu koja je mene žicala. Na stranu što nisam znala točno reći "papirnate maramice", primijetila sam da su ljudi tako nepovjerljivi i tako neskloni biti neutralni dok čekaju što ću ih ja to pitati. Ne zaustavljaju se, hodaju naprijed, bježe od bliskog susreta. Je li to njihovo dosadašnje iskustvo i strahovi da će ih neko žicati novce ili pokrasti ili biti neugodan? Međutim, to je samo dio. Onaj dio kojeg je lakše primijetiti. Onaj dio kojeg nekako pretpostavljamo da će doći pa onda radije budemo punog nosa i sinusa bez maramica nego da nas ljudi gledaju kao da žicamo novce ispred vlastite zgrade.
Koji je drugi dio?, sigurno se pita dvoje ljudi koji ovo actually čitaju.
Drugi dio je onaj koji se desi nakon što smo izašli iz zone ugode.
Ovaj Youtube video je meni jako puno pomogao pokrenuti male, ali bitne promjene.
Tako recimo kad sam babu žicala maramice, objasnila sam da mi treba maramica da obrišem kindersitz jer je mokar od kiše, a moram odmah pokupiti kćerkicu. Njeno ponašanje se kompletno promijenilo. Isto kao što je lik iz videa ubacio pitanje "Zašto?" tako sam ja dopustila podijeliti s njom svoju situaciju koja je instant otopila nepovjerenje. Čak mi je pomogla reći kako se točno kažu papirnate maramice.
I sutradan u podzemnoj, kad je mene zaustavila neka baba od 90+ i tražila maramice i ja sam joj dala cijeli paketić (što nije bilo pametno jer sam sljedećih 30 minuta brisala nos u rukav) - gledala sam njenu reakciju. Osim što me uhvatio smijeh jer je iskoristila i celofan da obriše nos, nekako kao da je atmosfera u podzemnoj postala mekša i toplija.
Čuti pitanje bez nepovjerenja i straha, otvoriti se novim, malim promjenama, pogledati sugovornika u oči i vidjeti ono što ne izgovara... to je kao supermoć. Ne možeš letjeti, ali letiš iznad svojih ustaljenih obrazaca, nisi nevidljiv, ali puštaš da kroz tebe prolaze ugodne i neugodne promjene, nisi od čelika, ali tvoja te mekoća čini snažnijim.
Ostavljam vas s Nerudom koji je uspio sažeti mnoge stvari koje sam ja nevješto napisala:
Ne zaboravi biti sretan
Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji je pretvoren u roba navika
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.
Lagano umire
onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija
onih koje daju sjaj očima
ili napuštenim srcima.
Lagano umire
onaj koji ne mijenja život kad nije zadovoljan
svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi
nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svojem životu
da pobjegne od smislenih savjeta....
Živi danas, učini danas, riskiraj danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!
Pablo Neruda
nedjelja, 01.10.2017. u 07:34
Mirna ko bubica
Škola (B2 njemački) traje već tjedan dana. Dojmova, naravno, ima, ali ne stižem sjesti i u miru ih pretočiti u blog post kojeg s nestrpljenje očekuje samo jedan blog i nekolicina prijatelja. :)
Oni koji me čitaju redovno, znaju da sam bila zaljubljena u svoj prvi razred (A1 njemački). Prekrasna grupa, puno smijeha, puno tužnih priča, puno mog osobnog razvoja. Isto tako, znaju da sam bila iznenađena kaotičnošću i nemirom svog drugog razreda (A2 i B1 njemački) u kojem su se ljudi na dnevnoj bazi svađali (više kao djeca) i gdje je morala doći ravnateljica čitave organizacije kako bi nam održala bukvicu. S mnogima sam u kontaktu i baš ove dane planiram otići na karaoke. :)
Kakav je moj treći razred? Kompletna suprotnost od svega do sada. Jednom riječju: bubice. Svi motivirani za učenje, gotovo svi oženjeni/udani s djecom i bez većeg interesa za druženjem u pauzama, nakon škole i sl. Kad radimo individualni rad, može se čuti muha kako šeta (ne kako leti, nego kako šeta), a čak se i nju ne čuje, jer je pristojna.
Učiteljica je fantastična. Imala sam sreće što sam dobila takvu učiteljicu o kojoj se priča po hodnicima kako je super.
A ja? I ja sam drugačija (iako i dalje znam biti klaun prestrašnog smijeha). Smirena, fokusirana, iznutra zadovoljna i mirna i voljna učiti (iako još uvijek ne mogu ništa zapamtiti).
Možda će biti teško pisati blog u ovakvim uvjetima, jer sve što trenutno želim raditi jest: učiti, učiti, učiti. Kad ne učim - biti s kćerkicom. Kad ne učim i kad me kćerkica izludi - želim malo pisati pisma i raditi neki kreativan posao za stolom. Želim rutinu koja me smiruje, ali istovremeno nudi raznolikost. Ono kad se okreneš i pogledaš svoj dan i pomisliš: Dobro je. Naravno, još uvijek mrzim vježbanje, ali trudim se vježbati doma svaki dan. Odmah ujutro - da se riješim.
To želim sebi i to želim i vama. Smirenost, zadovoljstvo i mozak koji traži i vidi rješenja a ne probleme bez kraja.
Dosta filozofiranja, moram napisati blog post kojeg zapravo i čekate - detalji mog dana koji čak nekad znaju biti humoristični... npr. o babi koja je tražila maramicu pa sam joj dala cijeli paketić i ona je prvo iskoristila celofan da obriše nos, pa tek onda maramice.
Kome je dosadno u životu - uvijek može čitati moje stare postove. :)
Ili jedan novi.