utorak, 03.10.2017. u 07:50
Papirnate maramice
3. 10. 7 ujutro. Danas Njemačka slavi svoje ujedinjenje. Meni se čini da sam ja jedino ujutro sjedinjena sa sobom kad je tišina i imam najviše energije. Svi spavaju. Čak je i kiša odlučila malo zadrijemati na oblacima nakon što je cijelu noć padala. Gledam kroz prozor balkone kako putuju. Ponekad pronađem srce u njima. Danas ne, danas vidim stablo koje izgleda kao svemirski brod.
S obzirom da mi moje bubice iz škole ne daju apsolutno nikakav materijal za pisanje, morat ću ga potražiti drugdje.
Nedavno sam pisala o babi koju sam žicala papirnate maramice i spomenula sam babu koja je mene žicala. Na stranu što nisam znala točno reći "papirnate maramice", primijetila sam da su ljudi tako nepovjerljivi i tako neskloni biti neutralni dok čekaju što ću ih ja to pitati. Ne zaustavljaju se, hodaju naprijed, bježe od bliskog susreta. Je li to njihovo dosadašnje iskustvo i strahovi da će ih neko žicati novce ili pokrasti ili biti neugodan? Međutim, to je samo dio. Onaj dio kojeg je lakše primijetiti. Onaj dio kojeg nekako pretpostavljamo da će doći pa onda radije budemo punog nosa i sinusa bez maramica nego da nas ljudi gledaju kao da žicamo novce ispred vlastite zgrade.
Koji je drugi dio?, sigurno se pita dvoje ljudi koji ovo actually čitaju.
Drugi dio je onaj koji se desi nakon što smo izašli iz zone ugode.
Ovaj Youtube video je meni jako puno pomogao pokrenuti male, ali bitne promjene.
Tako recimo kad sam babu žicala maramice, objasnila sam da mi treba maramica da obrišem kindersitz jer je mokar od kiše, a moram odmah pokupiti kćerkicu. Njeno ponašanje se kompletno promijenilo. Isto kao što je lik iz videa ubacio pitanje "Zašto?" tako sam ja dopustila podijeliti s njom svoju situaciju koja je instant otopila nepovjerenje. Čak mi je pomogla reći kako se točno kažu papirnate maramice.
I sutradan u podzemnoj, kad je mene zaustavila neka baba od 90+ i tražila maramice i ja sam joj dala cijeli paketić (što nije bilo pametno jer sam sljedećih 30 minuta brisala nos u rukav) - gledala sam njenu reakciju. Osim što me uhvatio smijeh jer je iskoristila i celofan da obriše nos, nekako kao da je atmosfera u podzemnoj postala mekša i toplija.
Čuti pitanje bez nepovjerenja i straha, otvoriti se novim, malim promjenama, pogledati sugovornika u oči i vidjeti ono što ne izgovara... to je kao supermoć. Ne možeš letjeti, ali letiš iznad svojih ustaljenih obrazaca, nisi nevidljiv, ali puštaš da kroz tebe prolaze ugodne i neugodne promjene, nisi od čelika, ali tvoja te mekoća čini snažnijim.
Ostavljam vas s Nerudom koji je uspio sažeti mnoge stvari koje sam ja nevješto napisala:
Ne zaboravi biti sretan
Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji je pretvoren u roba navika
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.
Lagano umire
onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija
onih koje daju sjaj očima
ili napuštenim srcima.
Lagano umire
onaj koji ne mijenja život kad nije zadovoljan
svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi
nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svojem životu
da pobjegne od smislenih savjeta....
Živi danas, učini danas, riskiraj danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!
Pablo Neruda
