srijeda, 30.05.2018. u 22:05
Još jedan zalutali post
Ovo je trebao biti prvi post nakon povratka, ali sam zaboravila da sam ga napisala. Čudne su te moje moždane vijuge...
POVRATAK U BLOGERSKI ŽIVOT
Punih 6 mjeseci je prošlo od zadnjeg posta. Isto toliko je prošlo od posljednjeg izgubljenog kilograma. Isti broj je i dobivenih kilograma (možda još malo više, ali nekako mi je krivo pokvariti sve ove šestice).
Otkako je započeo B2 tečaj (ja ga zovem škola s obzirom da je trajao 6 školskih sati dnevno), koncentrirala sam se samo na Deutsch i sve drugo je nekako nestalo. Teretana, vježbanje doma, normalno hranjenje (zamijenilo ga je nenormalno prežderavanje). Sve do danas, kada sam napokon otišla u teretanu i to prvi put nakon, koliko? koliko? Tako je, šest mjeseci. I to ne na sprave, nego na Pilates.
Već sam više puta pisala da u ovom gradu ne možeš imati previše izlika u koje bi i sam povjerovao. Pomisliš da te, u 35-oj, previše kuk boli za vježbanje, a onda vidiš babu u teretani koja je jednom nogu u grobu (a drugoj na spravi). Ili u 36-oj, kada misliš da je prekasno za jačanje ruku, jer je sindrom karpalnog tunela sve naporniji, a onda vidiš ženu bez ruke u garderobi teretane.
München je napokon zahvatilo proljeće. (I trajat će do rujna, jer ljeta vjerojatno neće ni biti.) Vožnja biciklom je svakako ugodnija sada nego prije kojih mjesec ili dva kada sam na -13 vozila do centra grada (12 kilometara u jednom smjeru) nakon čega, bez pretjerivanja, nisam mogla govoriti, mislim da ni svoje ime nisam znala. Voda se u košari bicikle smrznula već nakon nekoliko kilometara, a ja sam još dugo nakon toga pokušavala sebi objasniti koji mi je bio vrag.
I tako… eto mene u proljetnom odjeći koja mi puca po šavovima, jer sam se toliko udebljala da više ne stanem ni u rastezljive hulahopke. Nedavno sam kupila donji dio trenerke, što sam zadnji put učinila valjda u 8. razredu. S trenerkom sam mirna barem par mjeseci (nakon čega postaje i ona uska, ako nastavim ovim tempom).
Čim sam ušla u dvoranu za Pilates, znala sam da ću imati materijala za blog…
Dvorana je bila gotovo prazna kad sam išla. Od hrpetinu prekrasno oblikovanih nogu, teško je bilo pronaći noge trenerice. Nju sam tražila da joj kažem da sam tu prvi put i da nemam pojma što radim pa ono - da me zanemari. Nisam je uspjela naći, nego sam počela najbolje što znam, a to je zaista zaista zaista jako jako jako ajme majko.
Prije nego što smo počeli, zapričala sam se (naravno, što ću drugo) s curom do mene koja je, baš kao i ja, nekako se nelagodno osjećala u tom prostoru. Mora da smo namirisale kut gdje će biti početnice (kažem u ženskom rodu, jer smo bile sve ženske, osim jednog zalutalog lika). I tako ona meni kaže da joj je ovo prvi put u ovoj teretani, ali inače da je pohađala (je li to pravi glagol? – vjerojatno ne) pilates (da je išla na pilates je pravi glagol). Izuzetno je bila mršava (pored mene je izgledala još mršavije).
Kaže ona da joj nije toliko teško vježbati, ali da treba vremena da uđe u naviku. Kažem joj ja: Svaka ti čast, još i trudna vježbaš. Na što ona odgovori crvenog lica: Nisam trudna. Tako sam jednostavno građena. Sve ode u trbuh.
Moj lažan osmijeh nije uspio prekriti koliko mi je bilo neugodno. Nikad nisam vidila nekoga da je tako mršav, a da ima drob kao da je u 8 mjesecu trudnoće. Je li me to opravdava? Recite da da. Recite da ste i vi baš tako jednu vidili i da vam je bilo jednako bed.
Štogod mi je nakon toga pričala, zaboravila sam. Gdje radi, čime se bavi općenito, koju teretanu preporučuje… blank. U glavi je ostao prazan prostor. Rekla bih veliki prostor kao njen trbuh, ali to bi bilo bezobrazno.
Sutradan me noge uopće nisu boljele, valjda zato što ih gotovo nisam ni dizala.
Kad će me ponovno Pilates vidjeti, ne znam, ali jedno je sigurno: otići ću u neki drugi kut i sakriti se da me ona ne vidi. U protivnom, znam da ću samo gledati u njen trbuh pokušavajući shvatiti kako! Kako!
subota, 26.05.2018. u 19:59
Svi umiru, samo oni ne
Seminar je završio. Naučila sam koliko će moj put samopozapošljavanja biti težak. 19:59 je i spava mi se za poluditi. Subota je i ja se samo mislim kako ću ići spavati... Već nekoliko mjeseci mi je odlazak u krevet jedna od najdražih stvari. Prvo, zato što čitam knjige, a drugo, zato što zaspem nakon jedne pročitane stranice. Kindle me uljuljuška i smiri i naposljetku uspava. I to traje dok muž ne počne hrkati. Ili kćerkica. Ili oboje mamicu im njihovu.
Na seminaru sam upoznala nekoliko ljudi s kojima želim ostati u kontaktu. Primjerice, njemica Daniela koja me predzadnji dan seminara pozdravila sa "Kako si?" Da, na hrvatskom. Eto, neko ima interes učiti i dobardanski jezik. Na kraju smo se dogovorile da ćemo biti tandem - ona će mene učiti njemački, a ja nju hrvatski (jadna cura).
Tijekom jedne pauze za ručak, dok smo se iščuđivale sustavu narudžbe/naplaćivanja u grčkom restorančiću odnosno o različitim kulturama i mentalitetima, ispričala mi je kolegica Hrvatica priču o jednom azijskom restoranu. Pa kaže:
"Azijati su najgori! Moj muž je nešto radio za njih. Dogovoriš cijenu, daš im račun na kojeg pristanu i kad je sve gotovo - krenu se cjenkati. Njemci to barem rade unaprijed. 'Pa nisi ti baš toliko radio. Pa nije ti baš dugo trebalo.' I sve rade samo da smanje cijenu. A najbogatiji su! A kompletno bezosjećajni. Tamo im radnice plaču i peru suđe, nitko da riječ kaže, samo rade svoj posao i prolaze kao da ne vide. A jesi čula za onu priču kako u jednom restoranu, mislim da je bio vijetnamski, svi radnici normalno kroz godine umru, odu u penziju, a njihovi vijetnamci uvijek živi. Je li znaš što rade? Kad jedan umre, samo ga zamijene s nekim rođakom i ovaj nastavi raditi na njegovom mjestu i nikome ništa. Niti prijavljuju niti ništa. Pa gdje stave tijelo? Mora da ga negdje spale! Niti pokop, niti molitva, ništa. Samo ga šutnu, dođe drugi i idemo dalje. Dok ih nisu skužili. E onda su morali prestati."
A ja jedem i slušam tu priču o smradu tijela zanemarenih azijata i skupljam snagu za nastavak seminara.
U razredu već čeka predavač i pita: "Znate tko je meni bio najgori platiša? Koga sam morao najduže čekati? Crkvu. Uvijek neke izlike. Još nisam bio u ordinarijatu, evo hoću sutra." Pa ni sutra ni prekosutra.
Seminar je iza mene. Ispred mene je izrada poslovnog plana, puno puno komunikacije s različitim hrvatskim i njemačkim institucijama. Ali i još nešto... u srijedu mi počinje škola njemačkog. C1. Neki dan sam kupovala bilježnicu za školu (to je kod mene uvijek posebna ceremonija) i pitam na njemačkom koliko košta. To pitanje se uči na samom početku (A1 razina). I ja sam to tako super pitala da mi je odgovorio na engleskom. K vragu intelektualni mašklin i motika.
petak, 25.05.2018. u 18:25
Grčki dobri duh
Ovo pišem u podzemnoj, na laptopu. Po prvi put u životu. Djelujem kao oni zaposleni ljudi koji, čim im guzica takne sjedalo, vade laptop i provjeravaju mejlove. A ja niti zaposlena niti provjeravam mejlove. Nego pišem blog. I idem na seminar o samozapošljavanju. Hm, nekako logika baš i ne štima skroz. :)
Na seminaru… Na moju veliku sreću, smanjio se broj ljudi i moglo se disati, iako je predavač bio pomalo dosadan. Predavač ima vikendicu u Istri I kad je čuo otkud dolazim, jedva je dočekao prozboriti par riječi hrvatskog kojeg je usput naučio. Zanimljivo je kako gotovo svi koji znaju par rečenica na hrvatskom, znaju reći: “Nema problema”. Je li mi to tako često govorimo da je to prvo što zapamte? :) Nekako mi se čini da kod nas sve što imamo su problemi.
Kad mi se počelo jako spavati - morala sam način naći da se probudim. Tako sam počela zujati po sobi i tražiti zanimljivosti. Pogled mi padne na kolegu. Isti Aaron Paul u ulozi Jesse-ja Pinkmana (je li se ovako deklinira ime?) iz serije Breaking Bad. Na kraju sam samo čekala da poludi i kaže: This is boring, bitch!!
Na ručak sam otišla s kolegicom iz BiH I malo predahnula od njemačkog i tema poreza, osnivanja firme i ostalih stvari koje nisam čula, jer sam spavala na satu. Zapravo, ono o čemu danas želim pisati nije ni škola, ni ljudi, već mjesto gdje smo jeli.
Na početku sam mislila da se radi o dućanu, jer tako izgleda izvana. Unutra je stvarno dućan, ali u nastavku je i mala kantina (nešto slično kao u malim studentskim kantinama). Restoran vodi grčka obitelj. I što je sad tu posebno, pitaju se nestrpljivi. Kad sam naručila, napuni mi pijat (i to pošteno) i kaže „Na blagajni samo recite 7,60.“ Ne samo da platiš nakon što pojedeš, nego ti toliko vjeruju da nećeš izaći a da nisi platio, kao niti da ćeš reći manju cijenu nego što jest. U današnje vrijeme, mogu samo reći: Naklon. Uzela sam piće (ni to nisam trebala odmah platiti), pojela, popila, vratila limenku (automatski se oduzima kaucija tako da ne moraš baciti u prvi koš ili stavljati u torbu za vraćanje ambalaže) i uredno platila sve. Je li to mentalitet ili loše organizirano poslovanje ili nešto treće – ne znam, što vi mislite?
Kad već ne mogu dobiti posao kao socijalna radnica, mogla bih raditi kod njih. Tako su super da bi se vjerojatno sažalili nada mnom i dali mi neki poslić. Znajući sebe, već sutradan bi im donijela prijedlog za novi sustav naručivanja i naplaćivanja. Što je sigurno je sigurno.
petak, 18.05.2018. u 11:15
Drugi dan edukacije za šeficu
Nakon što je prvi dan prošao jako opušteno, entuzijastično, zabavno i u jako dobrom društvu, drugi dan je bio poprilično drugačiji.
Taman kad sam trebala izaći iz kuće, saznala sam da nisam dobila posao za kojeg sam bila uvjerena da ću dobiti. Es hat nicht geklappt, to je sve što ti kažu. It didn't work. Nije išlo. Ili kako da već objasnim da sam spušila.
I tako vozim biciklu po kiši, u glavi klapa informacija da nije klapalo. Uđem u podzemnu i točno kod lika s nekim katastrofalnim parfemom. Kao da mi se već ne povraća od onih dana u mjesecu i kao da mi već nije muka od toga da nikad neću dobiti posao dok se god za posao prijavi bilo koja osoba koja fluentno špreha njemački, još mi trebao i gospodin Smrdekalo. Toliko dugo smo se vozili zajedno da sam se na kraju navikla na miris, jer je postao dio cjelokupnog prostora, a i nos mi je vjerojatno ušao u neki stand by mode.
Kad sam napokon našla točnu sobu gdje se seminar održava (naravno da sam se izgubila - izgubila sam se i prvi dan, ali bilo mi je žao uništiti pozitivnu notu blog posta pišući o tome), unutra je bilo 20 ljudi. 3x sam pogledala jesam li na pravom mjestu i kako je od 7 došlo na 20. Manji prostor, tri puta više ljudi i predavač koji izgleda kao intelektualna verzija zagorca Dudeka. Samo s nešto više kose. Nije nas tražio da se predstavimo, odmah je krenuo na svoju temu (možete zamisliti da ste seminaru gdje vam neko objašnjava pravne/financijske/administrativne razlike između d.o.o., obrta, slobodnih umjetnika i slične klasifikacije pravnih osobnosti). Uglavnom, bilo je naporno, zagušljivo i jako mi se piškilo. Sat ipo bez pauze nas je držao, gotovo bez ikakve interakcije s nama. Tu i tamo bi nas pitao pitanje za koje je samo očekivao dizanje ruke (tko od vas radi u partnerstvu, tko od vas planira xy...).
Ako bi ljudi nešto pitali, više manje sam uspjela skužiti koji su njihovi poslovni planovi... lektori, pisci, coach-evi, budući vlasnici firmi za čišćenje poslovnih prostora i slično. Moram priznati da me malo (ok, puno) nasmijao dečko, od kojih 180+ kg, kad je rekao da planira prodavati sportsku opremu i sve vezano uz sport. Kad nemaš zraka u sobi, kad ti se toliko piški da poželiš da si uzeo kćerinu pelenu sa sobom, kad se jako usredotočiš na informacije koje ti daje na bavarskom njemačkom - jednostavno ti sve postane smiješno.
I naravno da su mi i misli počele lutati... onako poluošamućena mislim se: Zašto predavač ima bijelo-žutu kosu? Zašto mu je kosa počela žutjeti? Vidiš, vidiš, sad mi malo sliči i na Woody Allena. Kombinacija Dudeka i Woody Allena.
Tad sam već počela biti extra gladna. Da sam doma, do sada bih već 4x jela i otvorila frižder barem 14 puta. Ovako još malo moram izdržati i onda ću spavati u podzemnoj, pokušavajući razbistriti glavu i opustiti se prije nego što kćer navali s milijardu pitanja zašto.
srijeda, 16.05.2018. u 21:36
Šefica Wannabe
Neću zamarati ni sebe ni vas zašto nisam pisala od listopada. Neću reći da nije bilo vremena, jer svi imamo jednak broj sati u dani. Neću reći da nisam imala inspiracije, jer inspiracija dođe kad joj damo prioritet. No eto... tu sam.
Što se događalo od listopada do svibnja? Postala sam vlasnica B2 certifikata iz njemačkog jezika (znači: pričam negdje jednu do dvije razine niže) i udebljala sam se oko 7 kg. To je to.
Želim vam ispričati što sam danas započela. Dobila sam priliku sudjelovati na seminaru kako napraviti svoj posao, tj. Kako biti sam svoj šef u Bavarskoj… kako da pametna ideja postane izvor zarade, po mogućnosti, ne usputna zarada i što je još važnije – poznavati svoja prava i obveze (aka – ne raditi na crno).
I tako se danas našlo 7 ljudi u razredu. 7 osoba kompletno različitih profila, nacionalnosti, karaktera i naravno, poslovnih ideja. Predavač, ekspert za marketing, tako je brzo pričao da sam pomislila vratiti svoj B2 certifikat. Uz uvodne teme na što se treba obratiti pozornost pri kreiranju svog posla, pitao nas je koje su naše ideje.
Počeo je dečko koji želi pokrenuti biznis popravljanja Apple-ovih uređaja. Ako sam dobro shvatila. Dugo je radio kao dio servisnog tima i sada se želi sam okušati Ako sam dobro shvatila. Drugi dečko želi komponirati audio jingle-ove i slične audio materijale. Treći pokreće biznis čišćenja uredskih prostora. Jedina djevojka (osim mene) se bavi konceptualiziranjem web stranica (ali ne i njihovom izradom) i točno joj možeš vidjeti po bilješkama koje je napravila tijekom nastave da je sva strukturirana (isto kao što se na mojoj bilježnici može vidjeti dijagonalno suprotan primjer).
Ideje dvaju preostalih mladića bile su vezane za auta. Jedan ih hoće voziti (aka taksist), drugi ih hoće uljepšavati (lakiranje, poliranje, aka priprema za prodaju). I na kraju ja. Ja hoću biti trenerica. Ako je netko pomislio na sport – to je znak da me ne poznaje, da me nikad nije čitao, a kamoli vidio. :) Trenerica u neformalnom obrazovanju (ono: voditi radionice, osnaživati mlade itd).
Najviše me nasmijao budući taksist. Sav je bio uzbuđen i ljut na konkurenciju (jeste li primijetili da su taksisti uvijek mrzovoljni i uvijek se žale?). „Ja sve napravim kako treba. Uvijek se smijem (i onda nam pokaže kako), čak sam napravio i posjetnice i svakome ih dam. I ne samo to, nego i ovo, vidite, ovakve kemijske sam napravio i to isto dobiju od mene! I kod mene je uvijek cijena ista, a ne kao kod onih drugih – ovisi o vremenskim prilikama. Kad je kiša, cijene idu gore. Kad je sunčano, padnu dolje. Nikad ne znaš koliko će te vožnja koštati. I ne samo to! Klijenti očekuju vožnju isključivo u Mercedesu „S“ klase! To nije normalno.!”
I tako je trajala i trajala njegova ispovijest, a unutar svake rečenice koristio do tri puta riječ “und so weiter” (i tako dalje). Na kraju sam ja samo čekala kad će je ubaciti i koliko će besmisleno zvučati, pogotovo kad je ubacila na sam početak rečenice.
Svaki put sebi kažem da nakon edukacije mogu iskoristiti 25 minuta vožnje podzemnom za pisanje domaćeg, vježbanje njemačkog, ali ne mogu… zavalim se na sjedalo, slušam podcast i ne mogu misliti ni o njemačkom, ni na njemačkom. Jedino pokušavam izaći na pravoj stanici i što prije se zavaliti na kauč i jesti sladoled.
Hvala što se opet tu.
Kako je prošao drugi dan seminara?