Jutro... ustajem i izlačim se polako iz kuće i gmilim u auto... Još jedno grozno jutro koje nagovještava pristižučću zimu, posao putovanje... Tetka takođe ide na posao pa ću je odbaciti do grada...

Sjedam u auto i lagano krećem ka gradu... pogled mi se lagano muti. Pogledam na šoferšajbu - zamaglila se, pogledam na bočni retrovizor - zamaglio se, pogledam na glavni retrovizor - zamaglio se, pogledam u tetku i ona se zamaglila.

Naravoučenije: kretenu, obriši naočale! :)

Nešto ovih dana pomalo vrljam i bauljam u blogovskim prostranstvima... bauljam i razmišljam... a ponekad i ne razmišljam već samo bauljam...

Ne znam kako se kod vas život odvija, kod mene je sve osim uobičajen... ali ima onih trenutaka u njemu koji me užasnu, natjeraju da preispitam da li je ono što činim - ono što me čini srećnim?

Prije nekoliko godina... srednja škola... klasični problemi i brige jednog srednješkolca uz pokoju primjesu problema iz porodičnog sektora... ma znate ono: ko može reći da mu je porodica divna i da im ništa ne zamjeri nek se javi pa da ga kamenujemo... ali ponovo odlutah...

Bila je zima... zimske zgode i nezgode: klizanje, grudvanje... tad sam imao manju nezgodu na klizanju i malo više opalio mojom tvrdom bosanskom glavom o led...

Amnezija je divna stvar... repriziraš jedan te isti film non stop, izluđuješ sagovornike jer svakih pet minuta priča za tebe ide ispočetka: znaš ko si ti, ali nemaš pojma ko su ljudi oko tebe, postavljaš im pitanja kako se zovu i slično, a već vidiš iz njih kako pored svog strpljenja i brige za tebe dolaze do ivice na kojoj bi te ubili ako ponoviš pitanje još jednom... Teška situacija za sve...

Međutim, nakon par dana u bolnici došao sam sebi... jeste da se nekih događaja oko tog dana ne mogu još uvijek sjetiti, ali to iskustvo mi je nataknulo gomilu pitanja: da li će me se iko sjećati nakon 100 - 200 godina? Šta učiniti da ne padneš u zaborav? Biti novi Tesla ili Anštajn? Ipak 80 godina života je sasvim dovoljno da se doživi i proživi... ali ostalo je još mnogo pitanja...

Zamislite da izgubite sjećanje na sve ljude oko sebe, zamislite da krećete ispočetka... ponovo prolaziti kroz neke faze samospoznaje i upoznavanja s onim što zovemo život...

Kakve bi osobe bili? Bolje? Gore? Ili iste? Da li bi se šta promjenilo kad bi krenuli ispočetka bez sjećanja na sve? Bi li činili iste greške i bi li imali iste ciljeve?

U zadnje vrijeme sve neke crne teme... ali šta se može... Takav period naišao... Vraćam se ja mom načinu pisanja i mojim korjenima... Ponovo sam vratio stari dizajn... Vidim tebi je dobro o bez mene - sad je vrijeme da se malo više posvetim sebi...

Malo više u zadnje vrijeme, čitam, pišem pa čak povremeno i razmišljam... Bio sam u vezi... ne nešto pretjerano dugo... dva mjeseca možda... tačno pomislim koliko mi malo treba da se vežem za nekog... i to baš kad sam siguran da to nije dobro po mene...

I tako, raskinuo sam... mada nije bitno ni to ko je prvi... kad veza dođe u taj neki stadijum kad je nezadovoljstvo ključna riječ postaje samo pitanje vremena ko će prvi... Ali to sad i nije toliko bitno...

Ne znam zašto mi se činilo da će se sve to popraviti nakon nekog vremena nakon raskida, neka pomisao o pomirenju, vraćanju na početak... Od toga ništa... E, sad me nešto kopka misao: postoji li neki period koji treba da prođe da se nastavi dalje?

Meni obično treba isuviše... gledam te kako smireno piješ kolu i pričaš kako ti je super sad, kako ti je dobro...

Da li nakon raskida svaki sledeći sastanak mora da bude takav? da li se na tim tzv. "budimo prijatelji" relacijama nalazi išta što ima veze s tim? Ili je to zapravo samo čeprkanje po prošlosti i prizivanje demona sujete? Ne znam, ali meni to uvijek djeluje kao priča u kojoj se svi nešto trude da kažu da im je super sad, kako su nastavili dalje, kako im sad ne smeta ono što je iza i život ex-partnera koji sad eto "živi bolje i slobodnije no prije!".

Ma nek se goni... ne mogu više...

Ja pišem - vi čitate, ostavljate komentare, lagano prolazite kroz moj život, nastavljate dalje sa pokojom mojom misli i već na sledećoj stranici je zaboravljate ili možda ne...

Danas ste me natjerali da se zapitam: zaboga ko ste vi? Da li smo se nekad možda sreli? Vidjeli u prolazu? Da li ćemo to ikada? Ko je osoba koja sjedeći za svojim računarom u Hong Kongu kopka po mojim mislima? Čak se par puta i pojavljiva neko s područja iznad Crnog mora iz mjesta čuije ime ni ne znam izgovoriti... Kud lutate i kojim intenzitetom živite?

E, nek smo i to čudo vidjeli! Kao što već znate bBrother je počeo s prikazivanjem... iskreno za sad bljc, fuj... ništ pameto... al da se zaredam i kulturno popljujem što se popljuvati ima...
Voditelji: treba ih zakonom zabraniti! Iako sa do sad samo slušao ljude kako praktično bljuju po Neni, a ja kontao zavist, pa nije on toliko loš, čak pronalazio i da je simpa lik, zgadio mi se samo tako... Daria? ko joj dade emisiju da vodi... toliko odglumljenje spontanosti nisam vidio još od najpop sapunjare "Kasandra"... Curo: kupi si kravu i okani se posla s kamerama...
Učesici: Mislm da bi onog Alena trebalo izbaciti što prije.. više nekulture i seljacizma u jednoj osobi ne vidjeh... Valentina: djevojko draga kupi Vukov riječnik i nauči se osnovnim pojmovima izražavanja... kojim ti jezikom pričaš? Onaj Zdravko mi djeluje kao simpa biće, ali brate ne progovaraj! Plitak ko tanjirić za kafu... Jedina kja je meni onako Ok jeste ona ćelava lujka sa svojim alternativnim stilom - ali kao što freakuša reče - mislim da će je ubrzo šminkeri potisnuti i izbaciti, baš iz razloga jer je svoja. Šteta!
Sajt: vuče se ko' prebijena mačka... server jedna velika "nula"... imao sam više problema s učitavanjem neko sa Indexom za vrijeme Severine i njenih "dokumentarnih" filmova... powered by maxAdsl - ma daj zajebi!

Nešto imam običaj da krajem godine pogledam iza sebe i pomislim o svemu tome što se izdešavalo u zadnje vrijeme, od početka godine do njenog kraja. Ne znam na koji način, ali skoro svake godine to završi s kafom s prijateljem i prisjećanjem proteklih vremena.

Večeras smo uz kafu u mom omiljenom caffe baru počeli s pričom o protekloj godini, vremenu prije rata u nama svima dragoj BiH, djetinjstvu i vremenu kad je sve bilo tako jednostavno... nekad osjetim neku nostalgiju za onim istrajnim dječijim nadanjima...

Ne znam kako sam došao na to, inače imam običaj da povezujem nimalo slične stvari - ali to sam ja. Na sve to razmišljanje me podstaknula nedavna situacija: meni veoma drag lik se zaljubio u str8era. Ne bih previše ulazio u teoriju te "bolesti", već su mi zanimljiviji simptomi iste.

Prosto je nemoguće da naša konverzacija potraje duže od deset minuta, a da on ne spomene Njega – vrhovno božanstvo naše učmale mahale, savršenstvo nad savršenstvima. Taj sjaj u očima kad se govori o Njemu, taj opis patnje kad ga ne vidi dva dana u gradu i ta sveopšta teorija haosa zasnovana na "može-biti-jeste, može-biti-nije" situaciji.

Vjerujem da nisam fer što ovdje govorim o njemu, ali mislim da nije strašno isuviše, jer specifikacija individue nije navedena (dimenzije, godine, onda druge dimenzije i lokacija subjekta – ma ono što se na chatu prvo izvali :) ). Ali, zašto ga uopšte spominjem? Ima tu more razloga, ali mislim da je najjači taj što mu pomalo zavidim. Odavno nisam doživio taj feelin’ da imam osjećaj da bih umr’o da se nekom približim, odavno nije bilo tog nekog ko i rasturi čitav život i izmjeni ga iz korjena, a da toga nije ni svjestan... Ali, sve je to super, sve je to divno... stiže nam Nova godina, novo vrijeme uspona i padova...

Inače iz polusna me vratio SMS u kom mi se javlja lik koji mi je ljetos pomogao da sredim neke probleme. Znate one osobe koje upoznate preko Neta, s kojima se nikad ne upoznate, a koje se tu nađu igrom slučaja, kad zaškripi... E, tako je bilo ljetos s njim, pomogao mi je u rješavanju jedne dileme i onda nestao... Zalud moje prokontavanje jel’ šta pogrešno rečeno, jel’ nešto drugo u pitanju... možda isuviše očekujem o ljudi, ali ako se s nekim čujem preko deset puta mailom i ako se par puta čujemo telefonom, očekujem jedan šugavi SMS jednom mjesečno da znam da je živ... ali...

Prošlo je tu četiri – pet finih mjeseci, davno biješe Jun. Dogurao se i grozni Decembar, a on se onda javlja sa ofucanom spikom tipa: "Kako si? Jesi dobro? Jesi me zaboravio?" U tim trenucima požalim što nemam kakvu težu motorizaciju pri ruci - traktor, kombajn, kamion... pa da ga negdje na putu pregazim onako s užitkom, pa onda upalim rikverc i puknem gas, pa ponovo prebacim u prvu pa gas, pa ponovo rikverc... Ali, haj’d da vidimo šta se dogodilo, možda nije imao pfeninga na računu cijelih pet mjeseci, slomio prste na obje ruke, ili nedajbože posjekao se dok je sjekao nokte pa ga napala gangrena i odfikarili mu obje ruke. Ali, eto potežem ono malo tzv. razumjevanja i pitam šta ima, kako dečko i sl. sr. I tako između "Dečko je dobro!" i "Šta ima novo kod tebe?" provlači se i pitanje "Planiraš li uskoro u moj grad?"... Ljudi - dajte kombajn!!!

Ok, baš volim kad me se neko sjeti u pauzi između jutarnje erekcije i pranja zuba. Tačno ponekad pomislim da je fama o pravoj ljubavi već poodavno prerasla u urbani sistem mjenjanja partnera za parenje?

Ali, zajebi tu svu problematiku današnjih likova... Nemam pojma koji je tvoj razlog što ovo čitaš, moj razlog što pišem je da malo sredim misli, ali milim da definitivno ima boljih stvari nego da sjediš i čitaš sve ovo... Ugasi komp, pozovi onog ko ti je drag na kafu, skokni u šoping, prijavi se za neki volonterski rad, učini nešto zbog čega ćeš se osjećati dobro, učini nešto po čemu će ti ovaj dan biti poseban i ako još uvijek nisi počeo/la da vrištiš od gluposti iznad rečenih napiši pismo Oprah da me pozove u emisiju umjesto Dr. Phill-a da zaradim koju kintu :)

Lupanje ovdje završava, dobar horor na TV-u počinje za par minuta... a kod mene svako razmišnjanje mora završiti s hororom, bilo metaforički ili bukvalno...

Nemojte šta zamjeriti i do sledećeg nečeg...

Prije par večeri sjedim u lokalu s frendicom... ona uskočila da zamjeni neku lujku koja radi tu kao konobarka pa joj ja pravim društvo... Dan divan... sumrak već stigao i tako se gušteramo na poslednjim ostacima sunca... Dolazi jedan tipus u kasnim 30im... kroz priču saznajem da nije oženjen i često sam dođe na piće...

Tu sam se malo zamislio... Ne bih sebe volio vidjeti u toj situaciji, situaciji kad su se svi tvoji parovi poudali i poženili, da sam izlazim dok oni jednostavno imaju svoj život, porodicu koji su im prioritet...

Tražim smisao pojma "stari" momak... Ima li smisla samačkog života na granici 40te?

U sledećem tekstu ću iznijeti jedno svoje mišljenje, tačnije pogled na svijet zbog kog bih možda mogao pretrpjeti odsjecanje glave od ljudi vođenih nekim moralnim normama, lažnim moralom, idilom romantizma i sl. sr.

U zadnje vrijeme vrijeme sve češće razmišljam o osnovi neke veze i potrebi čovjeka kao individue za nekim ko ga kao razumije, shvata i prihvata u potpunosti. Zanimljivo je to koliko nekad negiramo da nam niko nije potreban, a zapravo tad nam najviše treba. Zanimljivo je kako možemo govoriti da smo sretni, a nismo – da smo dobro kad nam je loše, ali ponovo previše širim priču...

U današnje vrijeme mnoge vrijednosti su izgubile na snazi, a debilizam preovladava, ali pokušaću da rasčlanim po godinama potrebe žena i muškaraca...

Žene – ta vječna misterija pogubljenosti i potrage za kompletnošću prepletena s vjencom trnja u obliku životne poente «mora poljubiti 1000 žaba da bi došla do jebenog princa»! Godine počnite:

• 0 -7: igra se s lutkama, Barbie i Ken je upoznaju s patrijarhalnim smećem. Slika patrijarhata koji je upakovan u parče plastike koje je uči šta je čeka u životu, planira svoje vjenčanje iz snova – planiranje se proteže do samog vjenčanja.
• 8 – 14: Ken je već pomalo zapostavljen, naša mala Barbie se sprema za prvi sudar s životom, prvi poljubac, prvi dečko – sve još nevino i bezazleno. I dalje mašta o braku!
• 15 – 18: vrijeme promjena, prvo sexualno iskustvo, željno isčekivanje istog i njegovo idealizovanje je dovelo do tolikog razočarenja da bi se radije bacila kroz Windows nego ponovila manifestaciju koja s bisom traje cijelih 2 minuta, donosi odluku da će biti pametnija – malo sutra.
• 19 -27: uživa u životu, društvu, traži zadovoljstvo u zrelijim muškarcima onima koji daju osjećaj sigurnosti... satić počinje da kucka... pogotovo onima koje su još nisu udane... one koje su došle do tog stadijuma su skontale da je bilo besmisleno planirati supervjenčanje jer tako dobro može biti samo u njenoj glavi...
• 28 – 34: koja se uda – dobro je, još ako su stigla i djeca – koja ne uspije da se uda: pakao na zemlji... muškarci – najebali ste! Prvi koji naleti biće tako obasut s pažnjom da će se umisliti da je faca pa je odjebati, a u stvari je imao šansu da joj uljepša život ili da joj bude «zadnji voz» - zavisi od sjedišta koje ste dobili u Cirkusu Života!
• 35 – 4x: Ako već niste postali baka (podrazumjeva udaju u 17oj zbog trudnoće), onda se još borite s ljepotom odrastanja svoje djece u teen razdoblju, adolescencijom i ljepotom zvanom klimaks :) Muškarac koji je zanima – svi. Muškarci koji se zanimaju za nju – jedva koji, a i on ne može. Jes da je loš u krevetu – ali Božije Vaznesenje uz pomoć Sv. Vijagre ponekad pomogne. Ponovo se budi ljubav ka plastičnim igračkama...
• 5x – 9x: Razmišlja o pogrebu, kako će imati divnu sahranu, kako ne želi da se obruka za taj dan, misli da bi umrla od stida da već nije mrtva ako ne bi dobro ispalo...

Muškarci – ta predivna bića sa tako jednostavnim konceptom životnih želja i dugotrajne sreće zasnovane na cijelih 5 slova... Znate koja? Pa naravno – sekss.

• 1 – 4: djete se budi, raste i mašta kako će biti isti kao svoj tata – debil, no on tog još nije svjestan.
• 5 – 9: beskrajna lupetanja o sexu, nema pojma o čem se radi al et, mora djete pričati... curice ga ne zanimaju...
• 9 – 18: zanimanje za ženski pol je tu, nema pojma o sexy ali je glavna poenta pričati ribolovačke priče. tip cure – bilokoji, želijeni ishod – sex.
• 19 – 32: Jel hoda? Jel ima rupu? Makar bio Michael Jackson može proći... guraj Miško... pri kraju ove starosne grupe javljaju se povremeni problemi s podizanjem objekta sexyalnosti – naravno ona je kriva što mu se ne diže.
• 33 – 9x: strah da će njegovo igralište polako al' sigurno preuzeti neka mašita iz Matrixa koja samo strpljivo sjedi u uglu ladice noćnog stolića tj. mjesta Matrix revolucije, jer doca kaže nema više Svetaca za tebe – ode srčka. Što je najljepše – strahovi se obistine prije ili kasnije, na početku to bude svijeća, ali nakon toga Božije čudo na baterijice...

ps. malo sam se zezao i pretjerivao – nemojte zamjeriti.
ps2. ovo iznad se ne odnosi na muškarce :)

Dan je jebeno savršen! Danas je dan kad treba da obučem bijelu majicu i na njoj napišem slatkim slovima: "Pas GRIZE! Ne prilazi!"

Opalio sam ispit... prije 2 dana otišao na ispit... dan bio super... zezo se - kontam skino još jednu glupost s objekta moje muškosti i šta? Smeće od dana je naveče postalo grozno, jer sam imao manji konflikt s mojom možda ne i boljom polovinom - ali ipak dobrom...

I danas dan super... cijeli dan se sexam s knjigovodstvenim programima i ostalim pizdarijama ovog materijalističkog svijeta da bi u podne nazvao moju preslatku školu ("Maybe we sould burn the house down" - Cranberries) i saznao da je prošlo samo šestoro studenata i da sam ja mimo te happy-luzerske grupacije...

Olleee... bravo ja... još jedno polje života koje sam ufako - a baš sam kontao da je dobro urađeno... Idem da se bacim kroz prozor pa se čujemo ovih dana...

Jednu stvar bih volio da rasčistim ovdje a to je za koga ja pišem ovaj blog? Prije par dana sam pročitao na jednom od blogova kako su u zadnje vrijeme svi blogovi nešto nabrijani na crnilo i teške životne momente... Tu se vodi neka priča o tome kako to nikog ne zanima i nikome ne treba...

Eh, dragi dečko... zalutali u prostoru blogarenja i pisanja. Ja blog vodim isključivo zbog sebe, tu dolazim da sredim misli, nađem poentu, da se rasteretim... ne pišem ja o svojim dilemama i problemima ni zbog BriDge, ni zbog Annie, ni zbog Ptice ili Shyja – već zbog sebe.

Sebično? Zaboga, zašto bi bilo? Svi smo počeli pisati sami, dok su ljudi vremenom dolazili, pa iako su oni značajan dio jednog bloga – ipak nisu sastavni. Meni su dragi moji čitaoci sa svojim komentarima, posjete rastu iz dana u dan... kad objavim tekst taj dan ih zna biti i preko 150 posjeta dnevno, ali da li je potrbno da pišem svaki dan da bi i dalje dolazili? Ili nastaviti pisati u skladu sa sobom? Lično pošto pišem o sebi i zbog sebe, radije ću se uskladiti sa sobom, nego svaki dan objavljivati po jedan post koji nema veze s mozgom...

Dizajn se promjenio... jednostavno mi dosadila ljepota i šarenilo... ovako se malo više osjećam na domaćem terenu... dok ne prođe ovaj loš period, blog ostaje crn, uzak i suviše nagnut na jednu stranu... možda moju?

Malo sam se igrao s novim designom za sajt... šta mislite: ovaj ili onaj stari?

Meni se ipak više onaj sviđa... baš sam prava "sentimentalka" ali treba malo promjeniti... sačuvao sam ga za slučaj da odlučim da ga vratim... :)

Koliko ste puta pročitali neki text na blogu koji vas je natjerao da se zamislite zbog toga... Sinoć sam prekopavao po knjigama koje kao čitam za ovaj sad ispit... iz rokovnika se iskotrlja par tintom natopljenih listova... bili su to članci s bloga koje sam sebi sačuvao...

• Postoje li anđeli mama?!
  Najtužniji text pročitan na blogu pisan od strane jedne fenomenalne i kompletne osobe.
  
• Kupi, dušo, zavjese!
  Jedan od mojih omiljenih tekstova... ne znam zašto, ali text me je baš lupio... priča o prolaznosti, komplexnoj vezi, načinu savlađivanja iste... BridGe!
• Ozljedi me, nježno...
  Naša Ptica priča o konceptu normalnosti i onoga što nas sviju muči: gdje je granica normalnog i da li ona postoji? Inače sam njen potajni fan... obožavam koncept izražavanja putem ironije, klasičnog zdravog pljuvanja po glupim konceptima... ako neko ima sličan blog, molim ga da mi se javi :)
• Tuge postoje...
  Tekst koji sam sinoć pročitao ponovo... sjetni govor o vremenima iza, problemima i očekivanjima... ponovo moja B.
• Moć novca
  Jedno odlično objašnjenje moći novca na primjeru ćurke opšteg oblika koja ne brine o problemima smrtika by Shy!

Lista će biti naknadno proširena, pošto mi šefik slini za vratom...