Nešto imam običaj da krajem godine pogledam iza sebe i pomislim o svemu tome što se izdešavalo u zadnje vrijeme, od početka godine do njenog kraja. Ne znam na koji način, ali skoro svake godine to završi s kafom s prijateljem i prisjećanjem proteklih vremena.

Večeras smo uz kafu u mom omiljenom caffe baru počeli s pričom o protekloj godini, vremenu prije rata u nama svima dragoj BiH, djetinjstvu i vremenu kad je sve bilo tako jednostavno... nekad osjetim neku nostalgiju za onim istrajnim dječijim nadanjima...

Ne znam kako sam došao na to, inače imam običaj da povezujem nimalo slične stvari - ali to sam ja. Na sve to razmišljanje me podstaknula nedavna situacija: meni veoma drag lik se zaljubio u str8era. Ne bih previše ulazio u teoriju te "bolesti", već su mi zanimljiviji simptomi iste.

Prosto je nemoguće da naša konverzacija potraje duže od deset minuta, a da on ne spomene Njega – vrhovno božanstvo naše učmale mahale, savršenstvo nad savršenstvima. Taj sjaj u očima kad se govori o Njemu, taj opis patnje kad ga ne vidi dva dana u gradu i ta sveopšta teorija haosa zasnovana na "može-biti-jeste, može-biti-nije" situaciji.

Vjerujem da nisam fer što ovdje govorim o njemu, ali mislim da nije strašno isuviše, jer specifikacija individue nije navedena (dimenzije, godine, onda druge dimenzije i lokacija subjekta – ma ono što se na chatu prvo izvali :) ). Ali, zašto ga uopšte spominjem? Ima tu more razloga, ali mislim da je najjači taj što mu pomalo zavidim. Odavno nisam doživio taj feelin’ da imam osjećaj da bih umr’o da se nekom približim, odavno nije bilo tog nekog ko i rasturi čitav život i izmjeni ga iz korjena, a da toga nije ni svjestan... Ali, sve je to super, sve je to divno... stiže nam Nova godina, novo vrijeme uspona i padova...

Inače iz polusna me vratio SMS u kom mi se javlja lik koji mi je ljetos pomogao da sredim neke probleme. Znate one osobe koje upoznate preko Neta, s kojima se nikad ne upoznate, a koje se tu nađu igrom slučaja, kad zaškripi... E, tako je bilo ljetos s njim, pomogao mi je u rješavanju jedne dileme i onda nestao... Zalud moje prokontavanje jel’ šta pogrešno rečeno, jel’ nešto drugo u pitanju... možda isuviše očekujem o ljudi, ali ako se s nekim čujem preko deset puta mailom i ako se par puta čujemo telefonom, očekujem jedan šugavi SMS jednom mjesečno da znam da je živ... ali...

Prošlo je tu četiri – pet finih mjeseci, davno biješe Jun. Dogurao se i grozni Decembar, a on se onda javlja sa ofucanom spikom tipa: "Kako si? Jesi dobro? Jesi me zaboravio?" U tim trenucima požalim što nemam kakvu težu motorizaciju pri ruci - traktor, kombajn, kamion... pa da ga negdje na putu pregazim onako s užitkom, pa onda upalim rikverc i puknem gas, pa ponovo prebacim u prvu pa gas, pa ponovo rikverc... Ali, haj’d da vidimo šta se dogodilo, možda nije imao pfeninga na računu cijelih pet mjeseci, slomio prste na obje ruke, ili nedajbože posjekao se dok je sjekao nokte pa ga napala gangrena i odfikarili mu obje ruke. Ali, eto potežem ono malo tzv. razumjevanja i pitam šta ima, kako dečko i sl. sr. I tako između "Dečko je dobro!" i "Šta ima novo kod tebe?" provlači se i pitanje "Planiraš li uskoro u moj grad?"... Ljudi - dajte kombajn!!!

Ok, baš volim kad me se neko sjeti u pauzi između jutarnje erekcije i pranja zuba. Tačno ponekad pomislim da je fama o pravoj ljubavi već poodavno prerasla u urbani sistem mjenjanja partnera za parenje?

Ali, zajebi tu svu problematiku današnjih likova... Nemam pojma koji je tvoj razlog što ovo čitaš, moj razlog što pišem je da malo sredim misli, ali milim da definitivno ima boljih stvari nego da sjediš i čitaš sve ovo... Ugasi komp, pozovi onog ko ti je drag na kafu, skokni u šoping, prijavi se za neki volonterski rad, učini nešto zbog čega ćeš se osjećati dobro, učini nešto po čemu će ti ovaj dan biti poseban i ako još uvijek nisi počeo/la da vrištiš od gluposti iznad rečenih napiši pismo Oprah da me pozove u emisiju umjesto Dr. Phill-a da zaradim koju kintu :)

Lupanje ovdje završava, dobar horor na TV-u počinje za par minuta... a kod mene svako razmišnjanje mora završiti s hororom, bilo metaforički ili bukvalno...

Nemojte šta zamjeriti i do sledećeg nečeg...