Predivna je stvar kad jedna kafa preraste u komediju... Juče dolazim na posao i na mobachu primjećujem ZMZ moje veoma dobre frendače... poziva na kafu... u lokal sparat niže - ispod moje kancelarije.

Taman zadovoljan što imam razlog da maknem s posla, dolazim kod nje i uz neku leteću kafu i saznajem da joj za dvdeset minuta kreće bus i da ide na fax.

Ok... ubrzaću kafu i problem riješen. Međutim, ona odlazi u Veneciju (WC) a ostavlja meni svoj Index i mobach da se igram... i prolazi već petnaest minuta nje nema. Već zabrinut za nju, bus joj uskoro kreće, a bitno joj je da stigne - lagano se odvučem do toilet-a i kucam na vrata.

U tom momentu čujem kako nešto vrišti, jebe i grebe po vratima i u prvi mah pomislim da se neka lujka unutra raspomamila što tamo neki kreten od muškarca ulazi u njihovo žensko carstvo, i baš u momentu zatvaranja vrata čujem kako ponovo zavija i skontam - frendica.

Dok je ulazila u prostorije nirvane i carstvo blaženstva - nije skontala da nema kvake na vratima tako da se nirvana pretvorila u agoniju dok se moja malenkost nije pojavila...

Poslije smo se se smijali: šta bi bilo da ja nisam došao na kafu, jer ujutro i nema baš previše u mom omiljenom caffe-u?

Tako čudan osjećaj... na chatu sam naletio na nekog ko mi je nekada davno pomjerao svijetove. Priča teče lagodno - poznajemo se dovoljno da znamo jake i slabe tačke, dovoljno da se ne dotičemo bolnih tema, dovoljno da pričamo... o svemu!

Godine su prošle, a ja sam se često ubjeđivao da nakon raskida ne mogu stvari biti u redu s osobom koju ostaviš ili koja te ostavi... ipak sam se prevario... tako je olakšavajuće znati.

Nakon toliko drugačijih primjera, ovaj treba zapamititi - barem ja hoću.

Ne znam kakva je situacija u Hrvatskoj, SCG ili nekoj drugoj zemljici brdovitog Balkana, ali u BiH stižu dani izbora...

Svaki put oko izbora ja se tačno naježim – što od miline, što od jada. Tolika koncentrac*ja sranja (opa, cenzura na pogrešnoj riječi) u jednom pakovanju, s jednim ciljem - mi je nepojmljiva. Dajte ljudi imajte malo milosti, ali ne – oni neće da popus(hi)te.

Juče mi se pojavi lik u office-u... treba mu priprema reklamne kampanje za izbore, ali znate ''on je nezavisni kandidat i nema baš mnogo novca...'' i sl. sr. (za neupućene: ''slična sranja''). Pogledam ga onako blago i u dramskoj pauzi između dva dima odvratim: ''Nea repice – nea štampe!'' I tu on u nekim očajničkim pokušajima govori kako nema kinte za to i kako bi trebao pokušati spustiti cijenu... uzimam prospekt njegove stranke... Prvi argument stranke: pobjeda siromaštva kao najvažniji dugoročni cilj sa snagom prioriteta – ovo naprijed mi je jasno, ali ovo ''sa snagom prioriteta'' mi nebulozno zvuči. ''Poštovani gospodine...'' – počinjem ja – ''...i meni je cilj pobjeda siromaštva, samo u kratkoročnom planu, što znači – cijena ostaje ista!''

Tako mi idu na nerve ti političari. Ali me oduševio jedan dečko kog sam upoznao prije godinu dana u Doboju. Bili kod njega kući, glupirali se, devastirali računar i meni se krenulo u Veneciju da vidim šta mi radi gondolijer (opa. išlo mi se u WC) i tako upadam unutra i pri izlasku skontam s unutrašnje strane na vrata naljepljen promo plakat prošlih izbora s sloganom ''Izađi, ba!'' – dva dana sam se kočio od smijeha na pomen uzrečice ''ba''.

I tako, gomile obećanja, laži i podvala se kotrljaju s Flatron ekrana a ja se prisjećam izjave moje opičene prijateljice:

''Zaboga, ko god pobjedi – ima da nas jaši... Valjda ove godine bar izaberu nekog zgodnog dobroizgledajujćeg macana – pa da mi ne bude krivo.''

Cigareta dogorjeva na rubu usana... Ostalo je još svega nekoliko komada u osakaćenom pakovanju... Da li je to – to? Da li sam našao vezu među njima?

Davno sam ostavio cigarete. Više se ni ne sjećam kad. Još u vremenu sestrine adolescencije i vremenu mog već davno prošlog djetinjstva. I onda sam upoznao nju i bješe kao san, sedam dana raja pretvoreno u predgrađe pakla – otišla je! Cigareta je našla put do mene, a i sad je tu. Moj vjerni pratioc kroz dileme...

Juče sam shvatio par stvari o sebi i o mojim prošlim vezama i nije... nije mi se uopšte dopalo. Shvatio sam šta je veza između svih mojih bivših... ja sam stub – samo jebeni stub.

Da li ste imali kad osjećaj da vam se svi žale, povjeravaju, prazne dušu na vama, skidaju svoj kamen sa pleća prebacivajući ga vama svojom pričom? Da li vas ubijaju u pojam?

Kafa hladna, cigareta dogorjeva... prijateljica lagano pije kafu i zajedno uspjevamo da riješimo dilemu: ja više ne želim biti stub!

U prošlim vezama sam uvijek bio rame za plakanje, onaj koji liječi komplexe drugih, onaj koji sluša - a ne govori. Kad sam god bio potreban – bio tu, slušao porodične probleme, probleme u vezi škole, života, isfrustriranosti sa njima bitnim stvarima, trudio se da razumijem i bio oslonac. Kao jedini stub hrama koji još uvijek stoji uspravno, dok se ostali nemilosrdno naslanjanju na njega, a on – u strahu da ih ne izbaci iz ravnoteže koju i onako ne mogu dosegnuti sami – stoji, ćuti nepomičan.

Da li nas drugi trebaju opretećavati sa svojim problemima, da li trebaju uz kafu i cigaretu izbaciti sav svoj čemer i jad pred vas? Ne sjećam se da sam to uradio ikad do sad, vjerovatno jesam ali rijetko... obično sam u tim situcijama sam sebi dovoljan.

Ne želim to više, želim i ja stati, nasloniti galvu na nekog i reći kako ni meni nije lako. Ubila me je u pojam pitanjem "kako to da me ne opterećuje sutra?" Zašto je mislila da sam ja takav, zašto nije vidjela kroz moju fasadu? A mislio sam da zna – da razumije?

Cigareta dogorjela... poslednji stub je pao...

Godišnji odmor! To je tako divna stvar... cijele godine radiš i živiš u klišeu kako ne želiš da ti dan bude jednoličan, a on to zapravo i jeste i onda u pokušaju da rezbijete monotoniju svakodnevnice zapičite negdje "ta tlane" skontate da je bolje ne izlaziti iz kuće – ili barem samo ja.

Ove godine odoh u S(v)rbiju... malo kod sestre, bake, djevojke ili šta mi je već... I kako se to okonča? Pa fenomenalono, da sam za terapije i rješavanje tuđih problema naplaćivao samo 1€ po satu - bio bih extremno bogat!

Zanimljivo je kako se ljudi zatrpaju malim problemima, sitnicama koje su ništavne toliko da postanu malodušni i neosjetljivi na tuđe potrebe. i tu onda dođem ja - sjedim, slušam i dalje sjedim... jednostavno nisam im potreban da diskutujem već da upijam, da se rasterete, isprazne...

U međuvremenu sam primjetio porast posjetilaca zahvaljujući Extreme-u. Čisto da napomenem da stranica izgleda bljutavo u Operi, pa po potrebi ugasite stilove... Za danas toliko... Biće me više ovih dana...

E djeco ja se vratio :) Uskoro nastavljamo s pljuvanjem po stvarima koje nazivamo život! :)