18.09.2006., ponedjeljak
Još jedan ekipni triatlon ...
Ovaj put u Mošćeničkoj Dragi. Nije mi se baš išlo, pogotovo kad sam ujutro vidio da će vjerojatno biti kiše. To je nedostatak kod ekipnih utrka. Ne možeš se odlučiti u zadnji čas, i odustati. Čim smo stigli, i prijavili se, odmjerio sam plivačku stazu. Dobar komad, najmanje 800 metara. Pola sata prije starta, nebo se tako zacrnilo, kao da će sjekire padati. Krenuo sam prema autu, da se presvučem, i na pola puta me uhvatio takav pljusak, pravi prolom oblaka, dok sam stigao do auta bio sam mokar, kao da sam pao u more. Nije mi preostalo drugo, nego da se skinem, i ostavim stvari da se pokušaju osušiti u autu. Zovem organizatora, i saznajem da je start utrke odgođen za pola sata. I šta da sad radim još 45 minuta, ovako gol i mokar. Obukao sam suhu majicu i ogrnuo se ručnikom. Tih pola sata brzo je prošlo, a kiša i dalje pada. Opet sam se skinuo, i onako u kupaćim gaćama odšetao do mora, na čuđenje brojnih turista, koji su bili obučeni ko medvjedi. 10 minuta prije starta kiša je napokon prestala, pa smo počeli polako ulaziti u more. Do mene jedan plivač u neoprenskom odijelu kakvog koriste ironmani, poznata faca, ali ne znam od kuda. Znam samo da pliva za ekipu koju je složio jedan pravi ironman. Na startu je krenuo točno u mene, pa nije bilo druge nego da ga propustim. Plivao sam znatno jače nego što inače plivam kad je triatlon u pitanju. Ispred mene je bila grupa jakih plivačica iz PK Primorja i nekoliko dobrih triatlonaca. Odmicali su sve više, ali znao sam da plivam dobro, napokon jedno plivanje bez valova. Povratak od bove mi se malo otegnuo, ali sve ima svoj kraj, pa tako i ova moja dionica. Na kraju je još trebalo pretrčati dobar komad plaže po oštrom šljunku. Nisam osjetio ništa, ali kasnije sam vidio da sam zaradio dobru posjekotinu i nabio stopalo. Štafetu sam predao kao osmi, u vremenu 13:01 što je jako dobro za 800 m plivanja plus 100 m. trčanja po šljunku i asfaltu. Biciklist i trkač su izgubili tri mjesta, tako da smo na kraju 11. Još nemam kompletne rezultate, kad ih objave stavit ću link. Sve u svemu nije bilo loše, vrlo jaka konkurencija, svi slažu jake ekipe, nije to baš rekreativnog karaktera, kako je pisalo u najavi. Na kraju jedna zanimljivost : onaj plivač koji mi je bio nekako poznat, zapravo je glavom i bez brade Vladimir Miholjević, naš proslavljeni biciklist !!! Ne vjerujete ? Pogledajte ! Isplivao je ispred mene, sad mi jedino preostaje da mu se revanširam na nekoj etapi Tour de Francea …
|
- 11:59 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
10.09.2006., nedjelja
Ekipni triatlon Rabac
Dan prije utrke, u subotu, treći član naše ekipa, koji je trebao trčati, otkazao mi je nastup. Na brzinu sam našao drugoga, jer je našoj biciklistici, Vieni, bilo strašno stalo da idemo, a toliko joj bar dugujem. Ujutro, u nedjelju, neugodno iznenađenje : SMS poruka od tog drugog u stilu žao mi je, imam nekog neodgodivog posla, ne znam baš točno kojeg, ali eto, ne mogu ići, sorry…
I šta sad, gdje ću naći trkača u osam ujutro. Htio sam poslati grupni SMS, ali mobitel mi ne šalje poruke, nešto je zaštekalo. Zovem Stanića, on je tamo blizu, on bi možda mogao, ali vraga, on ide, ali sa svojom ekipom. I onda mi pada na pamet dobra ideja ; zašto ne bih sam i plivao i trčao, ionako bolje trčim nakon plivanja, a imao bi i pola sata odmora. Zovem organizatora da pitam smije li se to (glupo od mene), a on nešto mulja, pa samo vi dođite, mi ćemo vam nekoga naći, bolje da mu nisam ni rekao …
Krećem na put sam, jer je Viena inzistirala da u Rabac dođe sama, biciklom. Meni se to činilo malo pretjerano, ali, valjda ona najbolje zna. Na prijavama gužva, čini se da će biti jako puno ekipa. Srećem brojna poznata lica, i govorim im kako nemam trkača, na što mi Rovinježi nude svog plivača viška, a Lučano me vodi do Faragune koji preko razglasa traži slobodnog trkača. Na kraju smo se dogovorili da ćemo čekati do 11:30 kad je krajnji rok za prijave, i ako se nikoga ne nađe da idem sam, ali da ne smijemo biti među prve tri ekipe. Mogao sam šutjeti, ionako niko ne bi primijetio. Kako se bližio krajnji rok za prijave, nastala je prava licitacija slobodnih natjecatelja, a Viene još nema. Zovem je i zovem ali ništa, ne javlja se. Počinjem se brinuti, ipak je to dug put. Ponuđen mi je trkač, koji je djelovao dosta dobro, ali što ću sad, ako ona ne stigne, pa mi nude i biciklistu, ali ja odbijam, jer ionako sam došao radi nje, pa neću sad valjda plivati sa nepoznatom ekipom. I tako su oni sastavili ekipu s onim plivačem iz Rovinja, a ja nastavio čekati kao na iglama. I konačno, stiže, petnaest minuta prije starta, a ja jurim prijaviti ekipu u sastavu, ja, Viena, i moj nepostojeći brat. Ekipa na prijavama glatko puši foru, iako mene imaju u bazi a njega ne. Ali, Vienu je strah diskvalifikacije, i inzistira da trči jedan debeljko, koji se u zadnji čas prijavio da bi trčao ako još nekome fali trkač…
No što je, tu je, krećemo pješke prema startu, jer se pliva od nudističke plaže cca 300-350 metara do zone izmjene. Puše strašna bura, valovi su ogromni, ali ionako se ne sjećam kad sam zadnji put plivao po bonaci. Zaplivao sam svom snagom, nemam se za što čuvati, nije ovo triatlon, i cilj se začas stvorio ispred mene. Trebalo je još samo zaobići betonski mol, i pretrčati šljunčanu plažu. U zoni izmjene strašno puno biciklista, znači, dobro sam plivao, jedva sam u onoj gužvi našao Vienu, give me five, i ode ona. Čini mi se da je svega desetak ekipa ispred nas, od 50 prijavljenih, odlično. Vozila su se tri kruga po nemogućem terenu, po stepenicama, preko plaže, po zidu … Prvi krug se dobro držala, iako mi se činilo da su joj oni vodeći puno pobjegli, ali u drugom krugu … svi prolaze, 10, 15, 20 biciklista a nje nema …
Konačno, evo je, nosi biciklu u rukama, probušila se guma, sranje. Izgubili smo nekoliko minuta dok smo našli drugi odgovarajući kotač, namjestili ga i dok je konačno krenula, pali smo sigurno za još desetak mjesta. Sad više ni Kenenisa Bekele ne bi mnogo učinio, pa tako nije ni naš hrabri trkač. Završili smo na 30. mjestu od 49 prijavljenih ekipa, a da je sve štimalo sa biciklom, i da sam ja trčao, bili bismo, vjerojatno, među prvih deset …
|
- 22:39 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
09.09.2006., subota
Triatlon Rovinj
Eto, konačno da i ja odradim prvi triatlon ove godine. Kako ih više niti nema, osim onog na Mljetu to će biti i jedini. Zašto samo jedan, ne znam ni sam, mislio sam ići još ne neke koji su otkazani, ono po dalmaciji mi je predaleko (preskupo), htio sam i novu biciklu, što je za sada otpalo i to je to.
Dan je bio prekrasan, vedro i vjetrovito, čak i previše. Pokazalo se to točno kad smo stigli na mjesto zbivanja i vidjeli valove. Na prijavama gužva, puno talijana, austrijanaca, slovenaca, na kraju, preko 90 takmičara. Na startu sam ulovio dobru poziciju, čak i predobru, tako da je nakon starta uslijedila uobičajena tučnjava. Nije mi bilo druge, nego propuštati one brže. No, već nakon stotinjak metara, ulovio sam svoj ritam i plivao bez gužve. Na prvoj bovi su me opet dvoje plivač i plivačica, ulovili u klinč, pa sam ih propustio da me ne tuku. Mislim da je plivač bio Goran Modrušan. Zato sam na drugu bovu doplivao savršeno točno i opet ih prestigao. Prema cilju je bilo gadno zbog struje koja me je stalno gurala udesno i skretala s puta. Nekako sam doplivao, i uspentrao se po skliskim stepenicama grčevito se držeći ograde. Izmjena je prošla bez greške, i kad sam krenuo s biciklom vidio sam Šegija kako izlazi iz vode. Dobro je, mislio sam da će možda isplivati i prije mene. Prvi dio staze je grozan, po šetnici, pa kroz štandove sa suvenirima, kroz marinu, vozio sam polako i oprezno, gubeći po malo priključak s nekolicinom koja je krenula prije mene. Na vrhu uspona, i uključenja na glavnu cestu, sustigao me je naš Sanjin, i predložio da vozimo skupa, no vrlo brzo sam otpao, a on se pokušao priključiti jednoj grupi ispred. Malo po malo, biciklisti su me prestizali, što u grupama, što pojedinačno, a ja bi svakoga pokušao držati stotinjak metara, i onda bi otpao, ili zbog brda, ili zbog nečeg drugog, ukratko uvijek ista priča. Prije okreta me je stigao jedan usamljeni biciklist, i s njim bi možda mogao voziti, ali sam se loše okrenuo na cesti i izgubio priključak. Slijedeću grupu, njih tri ili četiri sam ulovio i držao, tako da smo svi zajedno počeli stizati onog što mi je pobjegao na okretu. Kad smo ga stigli, opet sam napravio glupu grešku : pustio sam njega ispred sebe, on je malo oklijevao čekajući da ja prođem, i grupa se odvojila. On je onda skočio i stigao ih, ali ja nisam mogao. Stvarno sam glup, tako mi i treba.
Do kraja sam vozio sam, ko pas, protiv vjetra i pred kraj već jako umoran. Na samom zavoju, prema marini, ulovila me je i velika grupa od 10-12 biciklista, tako da sam uletio u pravu gužvu u zoni izmjene. Trčanje je prošlo uobičajeno, nije mi se dalo gaziti se, jer ionako nisam imao šanse za neki plasman (medalju). Rezultat na razini prošlogodišnjeg, sasvim zadovoljavajuće obzirom na slabo treniranje. Peto mjesto u kategoriji (od 13) i 65 ukupno (od 94). Bilo je ovaj put dosta rekreativaca, jednog sam sreo na bicikli dva kilometra prije cilja, ja prema trčanju, on prema okretištu bicikle. Što je radio skoro sat vremena, preplivao 75o metara i odvozio dva km ???
Tradicionalno dobru klopu, paštu i rižot sa plodovima mora, zalili smo obilatom količinom pive (bilo bi bolje vino) i dodatno začinili uživanjem u nadaleko poznatom Rovinjskom zalasku sunca …
|
- 22:36 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
06.09.2006., srijeda
Koliko stvarno vrijede medalje ?
Danas sam, sasvim slučajno, nabasao na bilten onog Međunarodnog atletskog mitinga u Rijeci, na kojem smo Šegi i ja pokupili zlato i srebro u utrci na 5000 m, a bili zadnji i predzadnji na 400. No, koliko stvarno vrijede te medalje? Pregledajte sami rezultate u svim disciplinama, znate u kojoj ste kategoriji pa ocijenite. Kome se ne da, evo mog primjera :
U bacanju koplja bi osvojio sigurno zlato !!! Kako to, pitate se, zar sam u mladosti bacao koplje ? I kako mogu biti baš siguran ? Jednostavno, u mojoj kategoriji nije bilo nikoga !!! Dakle, tri metra valjda mogu baciti tu spravu koju doduše nikad nisam držao u ruci. Ako ne tri, bilo bi dovoljno i dva, a to mogu sigurno. Vođen istom logikom, zaključujem da sam na istom tom mitingu mogao osvojiti još i srebro u skoku u vis, bronce u skoku u dalj i bacanju kugle i diska, i na kraju, što mi je zaista i žao, srebro u trčanju na 1500 m, jer bi se taman lijepo zagrijao za petaka, a ne se patio na 400 i došo zadnji. Dakle još šest medalja, uz onu jednu koju sam dobio ukupno sedam. Ko Mark Spitz. Doduše, ima jedna caka. Lukavi organizator naplaćuje paprenu kotizaciju od 80 Kn, a za te pare možeš nastupiti u dvije discipline plus štafeta. Dakle, mojih sedam medalja koštalo bi me 320 Kn. A u dućanu 70. Pa sad, koje više vrijede, ocijenite sami …
|
- 13:14 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
04.09.2006., ponedjeljak
Ipak medalja ...
Evo, odradili smo i to čudo, ovaj put smo treći u kategoriji mješovitih timova i 11.ukupno od 24 ekipe, ali moram vam reći, da je bilo puno teže nego lani.
Vrijeme je bilo lijepo i sunčano, ali bez daška vjetra i dosta sparno. Prva dionica je gotovo bez imalo hlada, i desilo mi se upravo ono čega sam se bojao. Meni takvo vrijeme nikako ne odgovara, i to se jasno vidi na rezultatu : pet minuta slabije vrijeme nego lani. Osim toga, samo trčanje nije mi bilo užitak, nego pravo mučenje. Da sam trčao neku solo utrku, vjerojatno bi povremeno i prohodao, ali ovako, dok me jači dio ekipe čeka, to nije dolazilo u obzir. Inače sam najslabija karika, i svaku minutu koju ja prospem, oni moraju nadoknaditi. A konkurencija je, ove godine, bila puno jača nego lani. Kako organizator u isti koš trpa i mješovite i ženske ekipe, logično je da su se ove godine natjecatelji opametili i skoro svi složili mješovite ekipe. Već prije starta sam znao da se mi možemo boriti tek za treće mjesto, ali bila je još jedna mješovita ekipa, čiji je prvi trkač dosta bolji od mene, a snaga preostalih dvoje mi je bila potpuno nepoznata. No, na sreću, Viena je s lakoćom nadoknadila mojih 7 min. zaostatka, ali prava opasnost izbila je neočekivano, kad je u trk na brdo krenula meni potpuno nepoznata cura, i to čitavih šest minuta prije Šegija. Kako nisam imao prijevoz, krenuo sam pješke prema vrhu, i tek me na trećem kilometru pokupio jedan auto. Kad smo stigli na vrh, već je polovica ekipa bilo u cilju, među njima i naš brdaš, koji je onu odbjeglu curu slistio za više od 20 minuta. Eh, da je to bilo znati ranije …
Dok smo čekali ostale ekipe, zabavljali smo se gledajući paraglidere i zmajare, koji su iznad Učke jučer kružili u tolikom broju, da mi je mogućnost sudara izgledala vrlo izvjesna. Na sreću, to se nije dogodilo, a zmajar, koji je pred našim očima poletio survavši se u provaliju sa rampe, odabrao je pravi trenutak, i vrlo uspješno poletio. Mi smo, manje-više, svi zaključili da to ne bi probali ni za kakve pare, i da se osjećamo vrlo ugodno čak i na 1400 metara nadmorske visine, ali samo dok nam obje noge čvrsto dodiruju zemlju. Uslijedio je kolektivni povratak u Pazin, na obilan ručak, na kojem te niko ne pita ni za bon, ni da li si trčao, nego iznose jela i pića dok i zadnji gost nije sit i napit. Svaka čast, to je pravi sponzor, a cura koja nas je služila i sama je istrčala utrku, i to tako da sam je prestigao tek u finišu. Za nagradu smo, osim medalja, ovaj put dobili 300 Kn. i nekoliko korisnih sitnica, ali mislim da će iduće godine timovi biti još jači, i da ostatak moje ekipe zaslužuje jačeg prvog trkača …
|
- 13:01 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
