Dan prije utrke, u subotu, treći član naše ekipa, koji je trebao trčati, otkazao mi je nastup. Na brzinu sam našao drugoga, jer je našoj biciklistici, Vieni, bilo strašno stalo da idemo, a toliko joj bar dugujem. Ujutro, u nedjelju, neugodno iznenađenje : SMS poruka od tog drugog u stilu žao mi je, imam nekog neodgodivog posla, ne znam baš točno kojeg, ali eto, ne mogu ići, sorry…
I šta sad, gdje ću naći trkača u osam ujutro. Htio sam poslati grupni SMS, ali mobitel mi ne šalje poruke, nešto je zaštekalo. Zovem Stanića, on je tamo blizu, on bi možda mogao, ali vraga, on ide, ali sa svojom ekipom. I onda mi pada na pamet dobra ideja ; zašto ne bih sam i plivao i trčao, ionako bolje trčim nakon plivanja, a imao bi i pola sata odmora. Zovem organizatora da pitam smije li se to (glupo od mene), a on nešto mulja, pa samo vi dođite, mi ćemo vam nekoga naći, bolje da mu nisam ni rekao …
Krećem na put sam, jer je Viena inzistirala da u Rabac dođe sama, biciklom. Meni se to činilo malo pretjerano, ali, valjda ona najbolje zna. Na prijavama gužva, čini se da će biti jako puno ekipa. Srećem brojna poznata lica, i govorim im kako nemam trkača, na što mi Rovinježi nude svog plivača viška, a Lučano me vodi do Faragune koji preko razglasa traži slobodnog trkača. Na kraju smo se dogovorili da ćemo čekati do 11:30 kad je krajnji rok za prijave, i ako se nikoga ne nađe da idem sam, ali da ne smijemo biti među prve tri ekipe. Mogao sam šutjeti, ionako niko ne bi primijetio. Kako se bližio krajnji rok za prijave, nastala je prava licitacija slobodnih natjecatelja, a Viene još nema. Zovem je i zovem ali ništa, ne javlja se. Počinjem se brinuti, ipak je to dug put. Ponuđen mi je trkač, koji je djelovao dosta dobro, ali što ću sad, ako ona ne stigne, pa mi nude i biciklistu, ali ja odbijam, jer ionako sam došao radi nje, pa neću sad valjda plivati sa nepoznatom ekipom. I tako su oni sastavili ekipu s onim plivačem iz Rovinja, a ja nastavio čekati kao na iglama. I konačno, stiže, petnaest minuta prije starta, a ja jurim prijaviti ekipu u sastavu, ja, Viena, i moj nepostojeći brat. Ekipa na prijavama glatko puši foru, iako mene imaju u bazi a njega ne. Ali, Vienu je strah diskvalifikacije, i inzistira da trči jedan debeljko, koji se u zadnji čas prijavio da bi trčao ako još nekome fali trkač…
No što je, tu je, krećemo pješke prema startu, jer se pliva od nudističke plaže cca 300-350 metara do zone izmjene. Puše strašna bura, valovi su ogromni, ali ionako se ne sjećam kad sam zadnji put plivao po bonaci. Zaplivao sam svom snagom, nemam se za što čuvati, nije ovo triatlon, i cilj se začas stvorio ispred mene. Trebalo je još samo zaobići betonski mol, i pretrčati šljunčanu plažu. U zoni izmjene strašno puno biciklista, znači, dobro sam plivao, jedva sam u onoj gužvi našao Vienu, give me five, i ode ona. Čini mi se da je svega desetak ekipa ispred nas, od 50 prijavljenih, odlično. Vozila su se tri kruga po nemogućem terenu, po stepenicama, preko plaže, po zidu … Prvi krug se dobro držala, iako mi se činilo da su joj oni vodeći puno pobjegli, ali u drugom krugu … svi prolaze, 10, 15, 20 biciklista a nje nema …
Konačno, evo je, nosi biciklu u rukama, probušila se guma, sranje. Izgubili smo nekoliko minuta dok smo našli drugi odgovarajući kotač, namjestili ga i dok je konačno krenula, pali smo sigurno za još desetak mjesta. Sad više ni Kenenisa Bekele ne bi mnogo učinio, pa tako nije ni naš hrabri trkač. Završili smo na 30. mjestu od 49 prijavljenih ekipa, a da je sve štimalo sa biciklom, i da sam ja trčao, bili bismo, vjerojatno, među prvih deset …
Post je objavljen 10.09.2006. u 22:39 sati.