04.09.2006., ponedjeljak
Ipak medalja ...
Evo, odradili smo i to čudo, ovaj put smo treći u kategoriji mješovitih timova i 11.ukupno od 24 ekipe, ali moram vam reći, da je bilo puno teže nego lani.
Vrijeme je bilo lijepo i sunčano, ali bez daška vjetra i dosta sparno. Prva dionica je gotovo bez imalo hlada, i desilo mi se upravo ono čega sam se bojao. Meni takvo vrijeme nikako ne odgovara, i to se jasno vidi na rezultatu : pet minuta slabije vrijeme nego lani. Osim toga, samo trčanje nije mi bilo užitak, nego pravo mučenje. Da sam trčao neku solo utrku, vjerojatno bi povremeno i prohodao, ali ovako, dok me jači dio ekipe čeka, to nije dolazilo u obzir. Inače sam najslabija karika, i svaku minutu koju ja prospem, oni moraju nadoknaditi. A konkurencija je, ove godine, bila puno jača nego lani. Kako organizator u isti koš trpa i mješovite i ženske ekipe, logično je da su se ove godine natjecatelji opametili i skoro svi složili mješovite ekipe. Već prije starta sam znao da se mi možemo boriti tek za treće mjesto, ali bila je još jedna mješovita ekipa, čiji je prvi trkač dosta bolji od mene, a snaga preostalih dvoje mi je bila potpuno nepoznata. No, na sreću, Viena je s lakoćom nadoknadila mojih 7 min. zaostatka, ali prava opasnost izbila je neočekivano, kad je u trk na brdo krenula meni potpuno nepoznata cura, i to čitavih šest minuta prije Šegija. Kako nisam imao prijevoz, krenuo sam pješke prema vrhu, i tek me na trećem kilometru pokupio jedan auto. Kad smo stigli na vrh, već je polovica ekipa bilo u cilju, među njima i naš brdaš, koji je onu odbjeglu curu slistio za više od 20 minuta. Eh, da je to bilo znati ranije …
Dok smo čekali ostale ekipe, zabavljali smo se gledajući paraglidere i zmajare, koji su iznad Učke jučer kružili u tolikom broju, da mi je mogućnost sudara izgledala vrlo izvjesna. Na sreću, to se nije dogodilo, a zmajar, koji je pred našim očima poletio survavši se u provaliju sa rampe, odabrao je pravi trenutak, i vrlo uspješno poletio. Mi smo, manje-više, svi zaključili da to ne bi probali ni za kakve pare, i da se osjećamo vrlo ugodno čak i na 1400 metara nadmorske visine, ali samo dok nam obje noge čvrsto dodiruju zemlju. Uslijedio je kolektivni povratak u Pazin, na obilan ručak, na kojem te niko ne pita ni za bon, ni da li si trčao, nego iznose jela i pića dok i zadnji gost nije sit i napit. Svaka čast, to je pravi sponzor, a cura koja nas je služila i sama je istrčala utrku, i to tako da sam je prestigao tek u finišu. Za nagradu smo, osim medalja, ovaj put dobili 300 Kn. i nekoliko korisnih sitnica, ali mislim da će iduće godine timovi biti još jači, i da ostatak moje ekipe zaslužuje jačeg prvog trkača …
|
- 13:01 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
