Bog je dan i noć, zima i ljeto, rat i mir...
srijeda, 27.08.2008.
Priča
Tjeskoba. To je neko jesensko stanje. Isuviše je kompleksno za male ljude tako da me ne hvata često. Malo tuge, malo krivnje, malo bijesa izazvanog svima nam znanim osjećajem nemoći – to je ono kad stišćemo pesnice mokrih očiju i proklinjemo (neopravdano, dakako) sve što nam se nađe pri ruci. Onda slijedi tuga, nekakva bolesna melankolija rođena listanjem sjećanja što su prožete mazohističkim predbacivanjem zbog propuštenih prilika, gubeći s uma realne šanse ondašnjih okvira i vremena. Srebrni prah bolesne krivnje nadvija se nad nama, krivnje prema sebi te krivnje prema drugima, krivnje od koje nitko nema
koristi jer nitko osim nas ne zna za nju. Ponos ne zna za poniženje, što može biti dobro s obzirom da drugi ljudi poput hijena čekaju na ispoljavanje tuđih slabosti, a osjećaji krivnje su osobite slasti. Treba izvagati hoće li diskrecija donijeti više pluseva ili minusa, imajući na umu da potisnute stvari proždiru iznutra poput opake infekcije.
Može li, recimo, kiša isprovocirati tjeskobu? Čudno je to. Ljudi su čudni.
Čovjeka će u njegovoj sopstvenoj budućnosti ka konstantnoj tjeskobi gurati rutina, ta moderna glupost na koju je naprosto natjeran.
L.-ov mozak nikada nije analizirao osjećaje, možda ih se nekako podsvjesno stidio, prosto iz straha da ga ne proglase preemotivnom plačipičkom. S druge je strane, (ne)rado, ali u svakom slučaju prilično često rovao uglovima kreativnosti
zamišljajući bizarne situacije, osobito one u kojima se nije mogao izraziti, rastvarajući usta iz kojih ispadaju tek neki neartikulirani zvuci u obliku kakofonih samoglasnika. Jezivi prizori učinili su da suosjeća sa retardiranima, paraliziranima i mucavcima više no prosječni ljudi.
Njegov jedini prijatelj bio je metar i žilet, što je dovoljno da gotovo bez problema otvori vrata wc-a kafića u koji su zalazili, a premalo kako bi, stojeći čvrsto na zemlji, objesio sivi baloner o ružnu metalnu vješalicu u spomenutom objektu. Taj baloner nabavio je negdje u inozemstvu, a izgledao je kao umanjena verzija obleke onog rasopusnog inspektora C.-a, onog sa starim automobilom i poprilično ružnim lovačkim psom namjesto suvozača. Mali prijatelj ponešto je podsjećao na njega: bio je izrazito koncentriran i fokusiran na ono što radi, pažljiv slušatelj; kada bi se našao zaintrigiran, jamice simetrično
razmještene po ovalnom licu dodatno bi se udubile, a plavi bi se čuperak nakostriješio stvarajući gotovo okomit položaj sa tjemenom. Inače je imao prilično dobroćudno lice (inače je bio doboćudan).
Znate kako postoje ljudi koje tvrde da nisu iskompleksirani, a vjerojatno jesu, i to jako? Pri ovoj laži, plavom L.-ovom prijatelju mnogi su povjerovali. Često je isticao vlastitu vjeru, kako je on Božje oruđe i kako je sve Božja volja (pa i
njegova malenkost). L. je govorio da samo labilni vjernici ističu svoju vjeru i meni se nekako čini da je u pravu.
U bircu čije ime nije vrijedno spomena radila je, dakako, konobarica. Smješkala se bez razloga. Ovo također ne bi bilo vrijedno spomena kad taj osmijeh ne bi bio nekako vanserijski glupav, kao u djece ili mentalno zaostalih. Naginjući se
preko šanka (urnebesan prizor: zamislite patuljka kako sjedi na šankerskoj stolici, a još se i naginje podupirući se kratkim nogama i rukama o stolicu i šank) pokušavao je zaviriti u bijedan dekolte cure koja ih je posluživala. Maleni je smatrao kako je ona zapravo ljepotica, a specifični kes držao šarmantnim. Pred prijateljem nije skrivao osjećaje tako da je L. bio upoznat s ovim neobičnim simpatijama. Obojica su znali da su čovjeku s očiglednom fizičkom manom snižena očekivanja i standardi u lovu na suprotni spol tako da je neugledna konobarica bila malenom praktično jedini izbor, no to je bilo prebolno da se izgovori.
Kada je umro njegov jedini prijatelj, L. je osjetio tjeskobu.
Pokajao se za sve što je ostalo neizrečeno. Istovremeno je zaključio kako bi se, da je izrekao sve što je mislio, svejedno kajao, no to mu nije pomoglo. Zar je uopće trebalo?
Kladim se da je na nebu tjesno.
