Blogov kolac
četvrtak, 30.06.2005.
Pošteno i hrabro
Dave Gibbons: THE ORIGINALS (DC Comics, 2004.)Budući da trenutačno stojim zaglavljen u barem dva odebela SF romana (jedan Mieville i jedan drugi) te da nema šanse da ću ijednog od njih do jutra stići prikazati, a lijepu mi se lipanjsku seriju četvrtaka ne da prekidati, evo još jednog strip-prikaza. Recite što hoćete o stripovima, barem ih se čita brže od knjiga. A zapravo malo muljam, jerbo ni THE ORIGINALS nisam pročitao nafriško. Ima tome barem jedno mjesec-dva, no nekako ih nisam uklonio s noćnog ormarića. Možda sam ih mislio čitati ponovo (ali, tko stigne?), možda nisam bio siguran što točno o njima mislim, možda ... Možda su bitni iz nekog razloga koji s njihovom kvalitetom nema veze? THE ORIGINALS je priča koju je Dave Gibbons, po vlastitim riječima, odavno htio nacrtati. Kao tinejdžer, naime, bio je pripadnik "Modsa" i svoja je iskustva pripadanja toj supkulturi i njihovih sukoba s rokerima, iskustva prvih ljubavi i odrastanja htio podijeliti s nama. I? Je li riječ o "Quadropheniji" jovo nanovo? U neku ruku, da. Priča u svakom svom elementu i zaokretu djeluje poznato i viđeno, ali i dalje fascinira. Vjerojatno zato što je emocionalno, ako već ne faktografski, istinita. Svatko je, u jednu ruku, mogao sastaviti ovakvu priču, ali emocije se ne mogu krivotvoriti. Vidim kamo knjiga ide, ali vjerujem Daveu kad kaže da mu je važna i to me drži da okrećem stranice. Zbog toga nisam na kraju razočaran. Štoviše, u jednu sam ruku i očaran. S jedne strane, Gibbons - koji je uvijek bio više vrijedan zanatlija nego crtački majstor - krasno je pročistio svoj stil. Još korak stiliziranije, korak bliže karikaturi, korak bliže čistom stripu, onom čiji se crteži absorbiraju bez razmišljanja, posve prirodno. Sivi tonovi - hrabar izbor, na tržištu koje ne kupuje ništa što nije šareno - čine da strip izgleda poput obiteljskog foto-albuma, starinski, kao nešto davno prošlo, ali u sjećanju oštro. Kompletna knjiga je dosljedno zamišljena, napisana, nacrtana, dizajnirana ... Gibbons ni trenutka nije surfao na staroj slavi već je - a i zato mu moramo vjerovati da mu je bilo stalo - crkavao na svakoj stranici i svakom detalju. Rekao je jednom, dok je THE ORIGINALS tek stvarao, kako mu ide sporije nego što je mislio jer si je natovario na vrat crtanje rata bandi, a nema bandi ako nema po pet-šest ljudi u svakome kadru. No, nije odustao. Živ se nacrtao likova i likova, da bi priča ispala kako treba. A mogao se švercati. Ipak je riječ o Daveu Gibbonsu, sutvorcu legendarnih "Watchmena", tko ga kupuje kupio bi ga i ovako i onako. Ali nije se švercao. I zato me, također, očarao. Ono što sam THE ORIGINALSIMA zamjerao jest što je Gibbons cijele šezdesete pomakao u blisku budućnost, u kozmetički SF. Za što, činilo mi se, nije bilo potrebe, jer je priča mogla komotno funkcionirati i u šezdesetima, niti jednog pravog povoda za SF nije bilo. Zamjerao sam, ali sad više nisam siguran. Malo me razuvjerio Dave pričajući po intervjuima kako je htio dočarati svoju djetinju fascinaciju Modsima na skuterima, što nije mogao crtajući danas tako obična vozila, a malo sam pomislio "tko sam ja da mu išta zamjeram?" On je imao viziju u koju je vjerovao i petlju da je istjera. S time se ne raspravlja. Tome se jednostavno divi. Ne mogu THE ORIGINALS preporučiti svakome. Onaj tko u njih uđe želeći naći nešto čemu bi zamjerio, naći će. Onaj tko misli da je strip trebao izgledati modernije, šarenije, žešće, uzbudljivije ... neće biti razuvjeren. THE ORIGINALS nisu univerzalno remek djelo, ali su poštena i iskrena knjiga i - promatrana u okviru karijere Davea Gibbonsa - značajan korak jednog skromnog ali hrabrog autora. (mcn) |
- 01:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #
nedjelja, 26.06.2005.
Hoće li me ovo naučiti da ne kupujem samo jeftine knjige?
James Cowan: SAN CRTAČA ZEMLJOVIDA (Biovega, 1999.)Ovaj je sveščić imao obećavajuć naslov. I nisku cijenu. Pomislio sam kako sam za sitne pare iz gomiletine knjiga u Megastoreu spasio neko zanemareno remek-djelce. Volim se ja tako zavaravati (lakše mi je na taj način početi čitati), ali u većini se slučajeva ipak pokaže da ako za knjigu nisi čuo, vjerojatno nije ni zavrijedila da se o njoj priča. SAN CRTAČA ZEMLJOVIDA jedna je od takvih ni vrit ni mimo knjiga. Pomalo se ecoovski naslanja na fol pronađen srednjovjekovni rukopis (ili renesansni? većinu vremena imao sam osjećaj da se događa oko vremena Marka Pola, a onda su pretkraj spomenute Amerike koje su me malo zbunile, ali mi nije bilo toliko stalo da bih podatke pažljivo korelirao), a pomalo (iako neuspješno) nam pod priču pokušava prodati neku filozofiju (naveo bih koju, ali sam već rekao da je neuspješan; neodređeno njuejdževsku, možda). E, da je bar neka priča bila ispričana, onda bismo možda i znali na čemu smo. Ovako ... Ovako smo dobili fra Maura, mletačkog kartografa, što čuči u svojoj samostanskoj sobici i od putnika sluša priče koje pokušava uklopiti u svoj zemljovid u nastajanju. Što je super koncept, trebalo bi ga maznuti, ali je razrada bez veze. Jer, niti među putnicima ima neke progresije, niti su razmišljanja na koja potaknu fra Maura logična (meni) a niti (što je još veći grijeh) zanimljiva. Niti se od svega toga upamti išta osim onoga što je Cowan i tako prepisao iz stvarnih, povijesnih putopisa. Autoru je - ako po zadnjoj rečenici smijemo suditi, a trebali bismo smjeti - nakana bila diviti se raznovrsnosti svijeta i njegovoj sposobnosti da nas iznenađuje; možda nas potaknuti na neku duhovnost ... Ali ako mu je to doista bila nakana, onda je posegnuo preko svojih sposobnosti jer nije napravio sveobuhvatni zemljovid, remek-djelo u kojeg bi, kao fra Mauro, ugradio sebe, već samo jednu dosadnjikava knjigu u kojoj su povijesne fusnote zanimljivije od autorova pri/opovijedanja. SAN CRTAČA ZEMLJOVIDA ostaje tako samo divan naslov koji je zaslužio bolju, pa makar i skuplju, knjigu. (mcn) |
- 13:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #
četvrtak, 23.06.2005.
Griješno zadovoljstvo
Yu Yagami: THOSE WHO HUNT ELVES vol. 5 (ADV Manga, 2004.)Svaki put kad završim neku knjigu iz ove Yagamijeve serije, zaključak je uvijek isti: da jest bilo zabavno, ali da vjerojatno nije vrijedilo sedamdesetak kuna koliko cam za nju caltao. No onda prođe par mjeseci i ja se u More Comicsu nađem pred policom s mangama i umjesto da ubodem nešto što nisam čitao, opet odem doma s lovcima na elfove. Prvi sam tom kupio, mislim, iz jednog jedinog razloga (okej, osim zato što su mi se čitale mange): zbog naslova! Ne mogu opisati koliko mi post-Tolkienovski kult elfova kao tankih, dugovjekih, čarobnih i nepogrješivo savršenih bića ide na živce (gotovo kao Anne Riceovski romantični pogled na vampire) pa onda jedva dočekam nešto gdje će ih bar malo prcati ili se barem prema njima odnositi bez udivljenja i poštovanja. Kao Pratchettove "Lords and Ladies" gdje su zli, ili kao THOSE WHO HUNT ELVES gdje troje zalutalih japanskih mladaca (majstor borilačkih vještina, nagrađivana glumica i tinejdžerka sa svojim tenkom (!)) mora ženske elfice svlačiti ne bi li pronašli onih pet na čijim su se tijelima greškom našli tetovirani dijelovi jedine čarolije uz čiju se pomoć naša trojka može vratiti kući. E, to je quest u kojeg se mogu ufurati. Ne da je svlačenje dominantno ili da se išta vidi kad se napokon dogodi, ali čitava blesavoća postavke dovoljna je da čitam dalje. Blesavost i dobri likovi, to jest. Ili bolje: blesavost, dobri likovi, smisao za dramu i poneke epizode koje zastrane od same potrage da bi ispričale neke druge priče. Negdje odmah na početku bila je jedna takva, u kojoj se glumici udvarao momak čije je obiteljsko nasljeđe knjiga zavođenja, a ovaj put je to epizoda u kojoj se pare zarađuju natjecanjem u vođenju muzeja, kojeg japanska ekipa napuni slikama iz povijesti umjetnosti, živom slikom njihove dobre vile koja je na stranici čarobne knjige ostala zatočena u prošlom svesku te, naravno, obojenim Junpeiem koji će glumiti Rodinova mislioca, a što će im sve vrlo dobro doći kad u muzej upadne banda kradljivaca umjetnina (pri čemu ni tenk u kojeg se uselio duh mačke neće biti na odmet) ... Zvuči li vam prošli odlomak kao besmislica, usudio bih se zaključiti kako nikad niste čitali mange. Mange, iliti japanski strip, rukovode se logikom koja je posve suprotna tročinskoj holivudskoj strukturi, ali je nabijena emocijom, nepredvidljivošću i znanjem pričanja priče. Ponekad me, priznajem, potpuno izgube (uglavnom one iz shoujo podžanra koje su totalno usavršile tehniku neprobojnosti muškome umu), ali ponekad me posve očaraju pa kupujem nove nastavke, čak i kad većinu vremena tvrdim da me fikcija više ne zanima. Trenutačno sam u fazi da mi se peti svezak THOSE WHO HUNT ELVES ne čini vrijednim para koje sam dao za njega, iako se zabavljao jesam. Ali znam da ću za par mjeseci opet stajati pred policom za mange u More Comicsu i meračiti šesticu. Griješiti zbog zadovoljstva privilegija je ljudskog roda. (mcn) |
- 01:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #
četvrtak, 16.06.2005.
Muškarci su s Marsa, vampiri su s Venere
Vanna Vinci: L' ALTRA PARTE (Granata Press, 1993.)Mislim da sam ovaj album kupio prije barem devet godina, u Bariju, zato što sam bio na festivalu (a u tim prilikama uvijek osjećam neodređenu potrebu zahvaliti na pozivu ostavivši nešto novca mjesnoj ekonomiji), zato što sam upoznao autoricu (i to je sličan impuls: kupiš knjigu da vidiš kakvi su ljudi zapravo ili kakvi misle da jesu ...) i zato što mi ga je vodič preporučio. Onda sam je par puta pokušavao čitati, zapinjao zbog svojeg kilavog talijanskog i konačno je jučer pročitao jer je veliko čišćenje polica konačno u tijeku (koga ja zavitlavam? u tijeku je već četiri godine ...) i jer sam htio presuditi ostaje li L'ALTRA PARTE ili ide. L'ALTRA PARTE je umnogočemu tipičan ženski strip. I sad se uvaljujem u nevolju jer automatski zvučim kao šovinist, a da ne znam točno opisati u čemu je njegova "ženskost". S jedne strane to je svakako mirnoća samoga stripa: nema niti jednog akcijskog kadra, a čini mi se niti jedne dramatične prespektive niti preglasno izgovorene rečenice. Zatim je tu idealizacija likova: svi su lijepi - znam da je glavna junakinja, usporedimo li je sa sporednim ženskim likovima, trebala valjda izgledati "obično", ali ona izgleda "obično" na način na koji to samo crtačice rade: jedan "makeover" daleko od vampa (kad bi muško crtalo ženu koja treba izgledati neprivlačno ... Ohoho, morali biste se spremiti na sto i dvije varijacije gabora!). Konačno, tu je pažnja posvećena detaljima: dezenu tapecirunga na dvosjedu, zidnim ukrasima u dječjoj ordinaciji, čestom trakavičastom dezenu koji ispunjava kadrove što prikazuju turbulentna duševna raspoloženja. Na albumu je istaknuto samo autoričino prezime ("Vanna" se otkriva tek u potpisu), ali ni jednog trenuitka u mome umu ne bi bilo sumnje o tvorčevu spolu: muškarci jednostavno ne crtaju tako. Niti pišu. Siže L'ALTRA PARTE je vampirsko-ljubavna priča, pri čemu su vampiri samo ukras i izlika da bi se crtali visoki, hladni muškarci koji izgledaju malo kao Dylan Dog i malo kao Sandman, a sve ostalo je vivisekcija nastanka jedne oklijevajuće ljubavne veze. I kada se dogodi klimaks: njezin mali ugriz, njegov mali ugriz? Na pedeset devetoj stranici. Od šezdeset, nakon pedeset i osam stranica obigravanja, nedovršenih rečenica i značajnih šutnji. To muški crtač ne bi preživio crtati, a na pamet mu ne bi palo napisati. To muški čitatelj jedva kao priču može prihvatiti. Zato L'ALTRA PARTE nisam stavio u kutiju za prodaju, već sam ga vratio na policu. Malo da se sjetim Barija kad ga pogledam, malo da se zapitam jesu li Vanna i Giovanni još zajedno, što se dogodilo s njihovim prijateljem Davideom, a malo zato što je vrijedan po tome što zaista ne razumijem kako nastaje. Ali me očarava, na svoj posve tuđinski način. (mcn) |
- 23:47 - Komentari (1) - Isprintaj - #
četvrtak, 09.06.2005.
Strava, al' ne prava
Davor Špišić: KOLJIVO (V.B.Z., 2004.)Sve ide, sve se kotrlja, sve je manje-više jasno i konzistentno, a onda naglo, tridesetak stranica pred kraj, ovaj roman puca poput trule potkoljenice i mi skupa s autorom padamo u kaljužu besmislenog prepisivanja završetka Kingova (ili makar Kubrickova) "Shininga". S tim da nam je u "Shiningu" - koji je jedna jednostavna priča o duhovima - barem jasno zašto Jack Nicholson otkači, dok nam je razlog i trenutak u kojem puca protagonist "Koljiva" - do tada solidne balkanske bukovskijade životnog nesmisla, sirovog seksa i čestog opijanja - pomalo mutan. Dogodio se on negdje pred kraj stockholmskog boravka, ali zašto točno ...? Tjah, pitajte autora! Taj početak, inače, tih prvih šezdeset stranica posve su dobri. Na tragu quorumaške tradicije anegdotalnog promatranja svijeta, ali s jačim likovima i dobrim dijalozima. I s pričom koja se ubrzo raspadne u fragmentirano skiciranje junakove mladosti i šire obitelji koje se potom, dakako, izrodi u uobičajeni hrvatsko-romanopisački kompleks razračunavanja s bližom i daljom poviješću. No, i to je dobro izvedeno (iako površnom čitatelju poput mene u jednom trenutku prestane biti bitno koji je djed koji i koja je baba koga rodila) i zanimljivo, ali onda dođe taj nesretni, kingični završetak - jedino, usput budi rečeno, što u romanu ima od Kinga na kojeg se pozivaju i autor u intervjuima i izdavač na stražnjoj korici koju sam, i opet, glupo čitao* - završetak koji je nelogičan, zbrzan i iz krivog žanra. Žanr je, naime, kako netko reče (ja sam pročitao kod Alana Moorea, a tko zna gdje je on to skupio), redukcija stvarnosti na elemente samo jedne vrste. Te je tako žanr horrora reduciran na frku i iznutrice (okej, to je možda podžanr splatter-horrora) i svaka se scena u žanrovskom romanu oko toga vrti, ili tome vodi. Domaća socijalna priča je, mislim, također postala žanr za sebe, karakterističan po tome da se ne vidi izlaza ni išta lijepo već samo tjelesne izlučevine u rasponu od suza do govana. I ništa od toga nije sporno, koliko je sporan taj nezgrapan spoj pred kraj romana. Jer dobro, ako Balkanac i popizdi zbog toga što je Balkanac i što mu je sudbina da popizdi, pa dohvati sjekiru ... E, onda nije logično da ženu poštedi i nije logično ni da na kraju nastrada na hollywoodski način. Jok, bato, kad Balkanac cijepa, on nacijepa sve što stigne, a onda se rasplače i prijavi policiji, odguli dvadeset godina, izađe iz zatvora i tek dvadeset godina kasnije umre smrznut u nekom jarku. Ma koliko "Koljivo" pokušalo biti balkanskim horrorom, nije me uspjelo uvjeriti. Presretan je i preuredan svršetak dalo našim životima i mislim da je to, na kraju, ono što Špišićevoj knjizi zamjeram. (mcn) * Na toj istoj poleđinici, izdavač tvrdi kako "Koljivo" ima "sve preduvjete da postane čisti besteseler". Što neće, jerbo bestselerima, onim pravima i dugovječnima, postaju knjige koje usrećuju, pa makar i eskapistički, svoju publiku. Točka. |
- 10:21 - Komentari (1) - Isprintaj - #
četvrtak, 02.06.2005.
Sjećate li se osamdesetih? (drugi dio)
François Thomas: STAN CAIMAN - Le héros chic a la queue verte (Dargaud, 1986.)Za razliku od Julie, Claire i Cecile (nekoliko postova niže), Stana sam Caimana čitao kada je trebalo - to jest kada se na Interliberu preko neke agencije dalo pretplatiti na francuske strip časopise* - te mi se sad, kad sam napokon našao jedan od albuma (imate li ostale, mail vam je tu lijevo) nije dogodilo razočaranje kao s tri maloprijespomenute tinejdžerke. Ali se iznenadio jesam. Stan (iliti Stanko Kajmanko kako ga je, mislim, Tahir Mujičić okrstio za jednokrat(n/k)og pojavljivanja u Maxi Superstripu) je izlazio u zadnjoj fazi nekada slavnog časopisa Pilote, kada se ovaj fuzionirao sa Charlie Mensuelom, i kada je prilično jasno bio koncipiran kao časopis za odrasle. Stan je, dakle, bio humor za odrasle, seksistički i brutalan te posve lijepo crtan (u Chaland/Torres pristupu Franquinovoj školi) - i svega sam se toga sjećao - ali me iznenadilo koliko je zapravo bio seksistički i brutalan te koliko su se, sudeći po tome, vremena promijenila. I nije dokaz tome što kroz Kajmankove stranice paradira niz ljepotica svake rase, a sve do jedne građene poput Brigitte Nielsen (sjećate li se osamdesetih, a?), već što sve do jedne trpe što ih Stanko ponižava bez prigovora, moleći ga za još, očito smatrajući da su jedino takav pristup zaslužile. I sve je to izlazilo u posve mainstream časopisu i bilo smatrano normalnim te čak - eto, priznajem - i uzbudljivim, seksi. Danas bi tako nešto prošlo samo u naglašeno underground časopisima, a vjerojatno čak ni tamo, jer si ni oni ne bi mogli priuštili rastjerati ženski dio klijentele. A prizor u kojem Stan, prerušen u Djeda Božićnjaka, natakne djevojčicu na kitu ... Pa, zaista mi je teško zamisliti časopis koji bi se danas - udoba hajke na pedofile - usudio objaviti takav humor. François Thomas je, krajem osamdesetih, ostavio Stana Caimana iza sebe i dao se u benigne gegove Kralja Bebe prvoga, ili tako nečega. I sâm se Pilote ugasio 1989. (tek je lani ponovno objavljen jedan broj, u sjećanje), a zajedno s njime su nestale i slobode da se bude vulgaran, odbojan i seksi. Strip devedesetih, pod oblacima side i mračne strane seksa, ponovo je postao poprilično čedan i u dobroj mjeri dosadan. Što je dobro za djevojčice koje sjedaju Djedu Božićnjaku u krilo, ali je na neki način i ... šteta. (mcn) * Bilo je dobro kod te agencije što im se moglo po dva-tri puta godišnje slati zahtjev za oglednim primjerkom časopisa na kojeg nisi pretplaćen, pa bi tako uz godište Pilotea kapnuo koji (A suivre...) ili Corto ili ... |