Davor Špišić: KOLJIVO (V.B.Z., 2004.)
Sve ide, sve se kotrlja, sve je manje-više jasno i konzistentno, a onda naglo, tridesetak stranica pred kraj, ovaj roman puca poput trule potkoljenice i mi skupa s autorom padamo u kaljužu besmislenog prepisivanja završetka Kingova (ili makar Kubrickova) "Shininga". S tim da nam je u "Shiningu" - koji je jedna jednostavna priča o duhovima - barem jasno zašto Jack Nicholson otkači, dok nam je razlog i trenutak u kojem puca protagonist "Koljiva" - do tada solidne balkanske bukovskijade životnog nesmisla, sirovog seksa i čestog opijanja - pomalo mutan. Dogodio se on negdje pred kraj stockholmskog boravka, ali zašto točno ...? Tjah, pitajte autora!
Taj početak, inače, tih prvih šezdeset stranica posve su dobri. Na tragu quorumaške tradicije anegdotalnog promatranja svijeta, ali s jačim likovima i dobrim dijalozima. I s pričom koja se ubrzo raspadne u fragmentirano skiciranje junakove mladosti i šire obitelji koje se potom, dakako, izrodi u uobičajeni hrvatsko-romanopisački kompleks razračunavanja s bližom i daljom poviješću. No, i to je dobro izvedeno (iako površnom čitatelju poput mene u jednom trenutku prestane biti bitno koji je djed koji i koja je baba koga rodila) i zanimljivo, ali onda dođe taj nesretni, kingični završetak - jedino, usput budi rečeno, što u romanu ima od Kinga na kojeg se pozivaju i autor u intervjuima i izdavač na stražnjoj korici koju sam, i opet, glupo čitao* - završetak koji je nelogičan, zbrzan i iz krivog žanra.
Žanr je, naime, kako netko reče (ja sam pročitao kod Alana Moorea, a tko zna gdje je on to skupio), redukcija stvarnosti na elemente samo jedne vrste. Te je tako žanr horrora reduciran na frku i iznutrice (okej, to je možda podžanr splatter-horrora) i svaka se scena u žanrovskom romanu oko toga vrti, ili tome vodi. Domaća socijalna priča je, mislim, također postala žanr za sebe, karakterističan po tome da se ne vidi izlaza ni išta lijepo već samo tjelesne izlučevine u rasponu od suza do govana. I ništa od toga nije sporno, koliko je sporan taj nezgrapan spoj pred kraj romana. Jer dobro, ako Balkanac i popizdi zbog toga što je Balkanac i što mu je sudbina da popizdi, pa dohvati sjekiru ... E, onda nije logično da ženu poštedi i nije logično ni da na kraju nastrada na hollywoodski način. Jok, bato, kad Balkanac cijepa, on nacijepa sve što stigne, a onda se rasplače i prijavi policiji, odguli dvadeset godina, izađe iz zatvora i tek dvadeset godina kasnije umre smrznut u nekom jarku.
Ma koliko "Koljivo" pokušalo biti balkanskim horrorom, nije me uspjelo uvjeriti. Presretan je i preuredan svršetak dalo našim životima i mislim da je to, na kraju, ono što Špišićevoj knjizi zamjeram.
(mcn)
* Na toj istoj poleđinici, izdavač tvrdi kako "Koljivo" ima "sve preduvjete da postane čisti besteseler". Što neće, jerbo bestselerima, onim pravima i dugovječnima, postaju knjige koje usrećuju, pa makar i eskapistički, svoju publiku. Točka.
Post je objavljen 09.06.2005. u 10:21 sati.