Yu Yagami: THOSE WHO HUNT ELVES vol. 5 (ADV Manga, 2004.)
Svaki put kad završim neku knjigu iz ove Yagamijeve serije, zaključak je uvijek isti: da jest bilo zabavno, ali da vjerojatno nije vrijedilo sedamdesetak kuna koliko cam za nju caltao. No onda prođe par mjeseci i ja se u More Comicsu nađem pred policom s mangama i umjesto da ubodem nešto što nisam čitao, opet odem doma s lovcima na elfove.
Prvi sam tom kupio, mislim, iz jednog jedinog razloga (okej, osim zato što su mi se čitale mange): zbog naslova! Ne mogu opisati koliko mi post-Tolkienovski kult elfova kao tankih, dugovjekih, čarobnih i nepogrješivo savršenih bića ide na živce (gotovo kao Anne Riceovski romantični pogled na vampire) pa onda jedva dočekam nešto gdje će ih bar malo prcati ili se barem prema njima odnositi bez udivljenja i poštovanja. Kao Pratchettove "Lords and Ladies" gdje su zli, ili kao THOSE WHO HUNT ELVES gdje troje zalutalih japanskih mladaca (majstor borilačkih vještina, nagrađivana glumica i tinejdžerka sa svojim tenkom (!)) mora ženske elfice svlačiti ne bi li pronašli onih pet na čijim su se tijelima greškom našli tetovirani dijelovi jedine čarolije uz čiju se pomoć naša trojka može vratiti kući.
E, to je quest u kojeg se mogu ufurati. Ne da je svlačenje dominantno ili da se išta vidi kad se napokon dogodi, ali čitava blesavoća postavke dovoljna je da čitam dalje. Blesavost i dobri likovi, to jest. Ili bolje: blesavost, dobri likovi, smisao za dramu i poneke epizode koje zastrane od same potrage da bi ispričale neke druge priče.
Negdje odmah na početku bila je jedna takva, u kojoj se glumici udvarao momak čije je obiteljsko nasljeđe knjiga zavođenja, a ovaj put je to epizoda u kojoj se pare zarađuju natjecanjem u vođenju muzeja, kojeg japanska ekipa napuni slikama iz povijesti umjetnosti, živom slikom njihove dobre vile koja je na stranici čarobne knjige ostala zatočena u prošlom svesku te, naravno, obojenim Junpeiem koji će glumiti Rodinova mislioca, a što će im sve vrlo dobro doći kad u muzej upadne banda kradljivaca umjetnina (pri čemu ni tenk u kojeg se uselio duh mačke neće biti na odmet) ...
Zvuči li vam prošli odlomak kao besmislica, usudio bih se zaključiti kako nikad niste čitali mange. Mange, iliti japanski strip, rukovode se logikom koja je posve suprotna tročinskoj holivudskoj strukturi, ali je nabijena emocijom, nepredvidljivošću i znanjem pričanja priče. Ponekad me, priznajem, potpuno izgube (uglavnom one iz shoujo podžanra koje su totalno usavršile tehniku neprobojnosti muškome umu), ali ponekad me posve očaraju pa kupujem nove nastavke, čak i kad većinu vremena tvrdim da me fikcija više ne zanima.
Trenutačno sam u fazi da mi se peti svezak THOSE WHO HUNT ELVES ne čini vrijednim para koje sam dao za njega, iako se zabavljao jesam. Ali znam da ću za par mjeseci opet stajati pred policom za mange u More Comicsu i meračiti šesticu.
Griješiti zbog zadovoljstva privilegija je ljudskog roda.
(mcn)
Post je objavljen 23.06.2005. u 01:25 sati.