po putu i azimutu

U ovo doba sam pred 6 g. imao zanimljivu orijent. utrku po uličicama Venecije i objavio post koji je nedugo nakon toga ostao bez fotografija jer su bile stavljene preko servisa koji je do tada bio besplatan, ali nakon uvođenja naplate sve su fotke na tom i drugim postovima obrisane. Srećom ostale su sačuvane na disku i pokušat ću prema sjećanju staviti ih uz tekst i ponoviti post.

XXXIII. izdanje Meeting Orientamento Venezia, utrke u orijentacijskom trčanju po ulicama Venecije ostat će upamćeno po jednoj od najvećih poplava grada od kada se mjeri, uzrokovanoj velikom plimom, vjetrom jugo i obilnim kišama. Prognoze su bile najgore baš za dan utrke, ali nismo se nadali ovako visokoj vodi skoro u svim dijelovima grada, preko 70 % ulica Venecije bilo je potpuno pod vodom. Već na Punta Sabbioni, odakle smo krenuli brodicom prema Veneciji vidjeli smo visoku vodu, ali nije nam smetala za ukrcaj, dok na usputnoj stanici na otoku Lido ljudi su već gazili vodu do gležnjeva, ali većina je imala čizme.

Pogled sa brodice na dio Venecije sa zvonikom crkve San Marco.


U našoj ekipi iz Rijeke je jedino najmlađa, 14 godišnja Iva ponesla čizme, ali i one su se kasnije pokazale nedovoljne za ostati suh. Vaporeto (makar već dugo nemaju parni pogon nego motore i dalje ih često zovemo vaporeti) je pristao kod crkve Santa Maria della Pieta i hotela Metropole i tek tad smo vidjeli što nas čeka.


David se dvoumi da li će skočiti u vodu odmah ili malo poslije.


Na platformi gdje smo se iskrcali sa vaporeta neki još stoje i gledaju što će, a naš vozač minibusa i Barry su odustali od avanture i odlučili se vratiti prvom brodicom na relativno suhu Puntu Sabbioni odakle smo krenuli i tamo nas čekati.


Starija Iva iz naše ekipice se rado vraća sa pasarele u vodu kako bi mi pozirala. Uz jako jugo, visoku vodu i valove padala je i neugodna kiša koja je močila dijelove tijela iznad vode, a kišobrani su teško odolijevali vjetru. Orijentacisti, kao i turisti kojih uvijek ima u ovome gradu na razne načine su se trudili prolaziti kroz ovako visoku vodu, a prodavači čizama su došli na svoje, improvizirane od obične folije sa tankim plastičnim potplatom su prodavali po 10 €.


Ovdje se vidi šarolikost opreme, neki bosi, neki u čizmama, a naš Toni se odmah skinuo u kratki dres za trčanje i tako se najmanje smočio, jer smo se svejedno morali smočiti i na utrci.


Nela fotka mene i ja nju. Bez obzira što sam zavrnuo nogavice dokle sam god mogao, u dvoranu Palasport Arsenale gdje nam je bilo mjesto okupljanja pred utrku došao sam sav mokar.


Kandelabri dobro dođu za odmoriti se, a ujedno su i dobar orijentir jer su sigurno na kopnu.


Ovo je inače ulica a ne kanal.


Neke trgovine imaju i donja nepropusna vrata, ali svejedno je bilo puno poplavljenih trgovina, restorana i stanova.


Neki se već zagrijavaju prije utrke.


U dvorani smo se odmah presvukli i pripremali za utrku za koju nismo znali kad će početi jer je organizator odgodio start, jer se u ovakvim uvjetima utrka ne bi mogla održati. Nedugo nakon što smo se smjestili između najavljenih 4000 orijentacista (iz Hrvatske 124) uz vjerojatno još barem 1000 pratitelja, naša Nela je krivo stala na skliskim tribinama dvorane i naglo pala na ivicu stubišta na prsa osjetivši veliku bol na rebru. Za svaki slučaj javili smo organizatorima koji su pozvali taxi barku do bolnice (u Veneciji se sav promet odvija po vodi) na pretrage. Srećom, nije došlo do loma rebara nego samo kontuzije.


Uprkos rijetko neugodnom vremenu sve je dobro završilo, makar sam čuo da su neki od orijentacista i zaplivali zamijenivši kanal za ulicu (ili su možda htjeli kratiti stazu, he), a naš Edi je uspio izboriti prvo mjesto u svojoj kategoriji MC, jedini od svih hrvatskih natjecatelja. Uz zlatnu Edija iz OK Torpedo, brončane medalje su uspjeli dobiti mladi Jan iz OK Vihor iz Zagreba i veteranka Eva u iz OK Japetić iz Samobora.


Nakon povlačenja plime moglo se trčati, ali je svejedno bilo dosta vode u nekim uličicama Venecije, tako da je utrka bila prekinuta, ali većina orijentacista je prošla stazu. Bilo je teško, ali i zanimljivo, pogotovo gdje se nije vidjela granica između mora ili kanala i rive ili ruba ulice, a i poprskali smo trčeći mnoge turiste koji su izmilili odmah nakon povlačenja visoke vode (acqua alta). Neki turisti su se čak i kupali na trgu Sv. Marka.
(fotka prenesena iz tog doba (2012 g.) koju je pod Acqua Alta a Venezia snimio i objavio na Twiteru Mario Fusco i nazvao je Allegria.).

Svašta se moglo vidjeti na rivi nakon poplave, čak i velika debla.


Najzad se može normalno i hodati i fotkati, ali svejedno smo odustali od uobičajene šetnje do Sv. Marka i okolnih uličica. Edi, Braco i Jasper su otišli po Nelu u bolnicu koja nije bila puno udaljena od mjesta gdje smo imali start utrke, za ovaj put neuobičajeni za orijentaciste, kako tko dođe, stavi čip u stanicu "start" i trči. Obzirom na uvjete zadovoljan sam utrkom, jedino što sam se vrtio oko jednog trga misleći da je na njemu kontrola, a bila je na slijedećem, kad imaju toliko skoro jednakih trgova i pravi labirint uličica i kanala.


Prije polaska za Veneciju skuhao sam crnu kavu koju smo pili još uvijek dosta toplu iz termosice na brodici pri dolasku u Veneciju, ali sad bi nam još bolje pasala topla povrtna juha, čak i jače začinjena i uz dosta dodanog maslin. ulja, ali za to ćemo morati saćekati kad se vratimo doma, zadovoljili smo se negdje usput u povratku toplim čajem i vin brulé .


Na fotkama za povećati: jedan od kanala nakon donekle povučene vode gdje se vidi granica i karta po kojoj smo se orijentirali sa prijeđenim putem (ova je od godinu prije za kat. preko 50 g., ja sam se natjecao u M55).


Ovim brodom smo se vratili do Punte Sabbioni i našeg minibusa, gdje su nas čekali nestrpljivi, ali suhi Barry i vozač, ali i bez doživljaja prave Venecije (u pozadini crkva San Giorgio Maggiore na istoimenom otoku.)

.
Santa Maria della Salute (Gospa od Zdravlja) nas pozdravlja u odlasku. Građena je od istarskog kamena i marmorina, a po uzoru na nju građena je, ali nešto manja, i katedrala Sv. Vida u Rijeci.
(Blagdan Gospe od zdravlja bio je nedavno, 21. studenog).

Dodatak za @Nisa

Stanica za brodice Lido nakon Punta Sabbioni za Venezia (Centro storico), gdje smo vidjeli mali dio od onog što nas je čekalo kasnije.
Nadam se uspješnoj brani kod Lida kako slijedeće godine ne bih opet plivao nego normalno trčao.

Nisam već duže vrijeme bio u starini u Novom, a na okućnici uvijek ima nekog posla. Morao sam počupati korov koji zbilja raste kao... , kako bi mogli posaditi još nešto, napraviti rupe za sadnice kivija, skinuti višak bršljana koji se opet razmahao i nacijepati drva za peć jer je uz ovu buru dosta zahladnjelo. Za dva dana dovoljno posla, a morat ću jednom i na malo duže.

Žednjaci u pitaru, kao i čuvarkuće na terasi uvijek živi.


Maslina je obrana, ovo je sve što je ostalo.


Mušmula cvate, nadam se da zna što radi.


Veliko stablo koprivića (ladonja) u gornjem vrtu ima jestive plodove.


Ispod oraha cvate zvončika koju nisam sadio.


Za užinu lagano pečeno domaće jaje sa tikvicom i paprikom, a riga, potočarka i avokado govore što je bilo za salatu.


U šetnji novljanskim korzom primjećujem posađenu mladicu, kako piše najstarije plemenite sorte vinove loze na svijetu, žametnu črninu, dar grada Maribora (Potomka najstarejše žlahtne vinske trte na svetu...). U blizini je isto tako i vrbnička žlahtina koja je autohtona sorta otoka Krka i Vinodola, a primjećujete kako se i na slovenski za plemenito kaže žlahtno.


Bolje se vidi kad se poveća klikom: Griži iznad Grižana ispod kojih često prolazim i natpis uz mladicu žametne črnine.


Sve je više otpalih listova, najviše sa smokve. Jedna smokva i maslina imaju grane preko ograde iznad ceste i morat ću ih malo podrezati.

Najviša točka na području grada Rijeke je Pleš na brdu Lubánj sa 499 m. Obično ovdje navratim nakon posjeta groblju na Drenovi jer nije daleko, a područje Lubánja je još uvijek skoro netaknuto i prava je divljina nadomak grada.

Staza je lagana i mogu je svi proći, na mjestima malo strmija.


U ovo doba se jako crveni lišće rujevine, a i drugo lišće poprima tople boje. Ovdje ima i puno drena po kome je naselje Drenóva dobilo ime.


Jedan od vidikovaca prema Grobniščini.


Vidi se i grad Grobnik na brdu.


Strmo ispod teče Rječina koja za sada zbog sušne jeseni nema puno vode.


Ovuda se ne bi moglo spustiti.


Pogled na mjesto Dražice u Grobniščini, a iznad se vide Jasenovica i Sleme na preko 1300 m. koje štite livade Platak i Pribeniš sa skijalištima od toplog utjecaja mora.


Vidljivost nije bila dobra zbog oblačnog vremena, ali vidio se dio Grobničkih "Alpi", ovo je Primorski Klek (viši oko 20 m. od poznatijeg Kleka nad Ogulinom), a iza njega viri vrh Guslica sa 1490 m. n/m.


Naišao sam na više gljiva, ali ne baš upotrebljivih. Ovo je konradova sunčanica koje ima dosta na Kvarneru, jestiva je, ali berem samo one velike sunčanice jer se kod ovih manjih mogu naći slične koje nisu jestive, a i otrovna haringača malo liči na kuštravu sunčanicu, ali je puno manja i ne miriši ugodno.


Vidio sam i nekoliko većih rupa kao ova, ostataka rovova iz ratnih vremena, a i tragova rovanja od divljih svinja.


Ovaj hrast medunac se obukao u mahovinu, valjda se sprema za zimu.


Možda se bolje vidi na fotkama koje se mogu povećati: stari grad Grobnik (zanimljivi su toponimi u ovom kraju),


...mirisna ciklama kojih još uvijek ima u šumi i nešto za pojesti, ovaj put heljda sa graškom i miješana zelena salata sa malo soli i limun. soka i dosta maslin. ulja.


Htio sam vidjeti i da li ovaj kameni slonić još uvijek odmara ovdje uz stazu.


Dodatak

Naslagano kamenje visine od 1 metar na Plešu, vrhu Lubánja. Nekad je stajala i veća hrpa ali se srušila.

Nakon što smo digli brodice iz mora i stavili ih na suho trebalo je očistiti neke dijelove, a obzirom na puno kiše tokom noći morali smo doći ponovo drugi dan za izbaciti vodu iz barke i staviti ceradu.

Barke je lako dignuti dizalicom, ali treba znati staviti brage i zatim je na vozićima odgurati do nekog mjesta gdje ne smeta.


Razni organizmi se vole pričvrstiti za oplatu trupa koji je bio u moru.


Pajoli (podnice) plivaju i treba ih izvaditi i osušiti te posudama i spužvom izbaciti kišnicu.


Usput pogled na vrh Učke, vide se i kuće u mjestu Liganj iznad Lovrana.


Ne može se stalno delat, pogotovo kad je restoran odmah uz lučicu a netko od poznatih pozove na piće.


Znatiželjna vrana nas prati sa krova, a iznad nje se vide stijene pod vrhom Knezgrada (PD iz Lovrana se zove Knezgrad).


Na moru još uvijek živo, taksi barka dolazi a polupodmornica Nemo isplovljava.


Uz zid restorana živica od pitospore (tobirovac), porodica ljepljivki, koja u proljeće ima bijele mirisne cvjetiće a sad u studenom otvara plodove iz kojih izlaze ljepljive sjemenke. Neki je zovu i mirta ali nema puno veze sa ljekovitom mirtom koja ima drukčije plodove plave boje koji su i jestivi.


Jedna barka odlazi na drugo mjesto.


Ovu barčicu, koja je inače služila za sjesti i popiti nešto dok je radio barić iznad, a sad ju je jugo i visoka plima bacila s rive u more. Nadam se da će je izvaditi kako bi mogli drugo ljeto sjediti u njoj.


Prije radova napravio sam integ. rižu sa nešto povrća i raznih začina (mor. i him. sol, kurkuma, korijander, đumbir, kajen. papar, soja sos...) i za promjenu, kad smo već kod mora, dodane nori alge, i na kraju maslin. i konop. ulje. Nije baš sushi ali po okusu slično. Prijateljica Kineskinja mi je donesla iz Kine neku ljutu zelenu pastu koju sam samo malo stavio, ali se ipak osjetilo (Opet sam zaboravio kako se zove , i pasta i ona).


Ove se bolje vide kad se povećaju. Pogled iz lovranske lučice i na udaljena brda iznad mjesta Klana, a iznad svih je Snežnik u Notranjskoj koji inače u ovo doba opravdava svoj naziv, ali još je uvijek bez snijega , i pogled na dio Grobničkih Alpi.


I laganini nazad uz nošenje stvari koje treba spremiti. Noćni snimak lučice uz pomoć pašamana ograde stubišta koje vode do restorana iznad, jer se fotić ne smije pomaknuti.