po putu i azimutu

Nisam već duže vrijeme bio u starini u Novom, a na okućnici uvijek ima nekog posla. Morao sam počupati korov koji zbilja raste kao... , kako bi mogli posaditi još nešto, napraviti rupe za sadnice kivija, skinuti višak bršljana koji se opet razmahao i nacijepati drva za peć jer je uz ovu buru dosta zahladnjelo. Za dva dana dovoljno posla, a morat ću jednom i na malo duže.

Žednjaci u pitaru, kao i čuvarkuće na terasi uvijek živi.


Maslina je obrana, ovo je sve što je ostalo.


Mušmula cvate, nadam se da zna što radi.


Veliko stablo koprivića (ladonja) u gornjem vrtu ima jestive plodove.


Ispod oraha cvate zvončika koju nisam sadio.


Za užinu lagano pečeno domaće jaje sa tikvicom i paprikom, a riga, potočarka i avokado govore što je bilo za salatu.


U šetnji novljanskim korzom primjećujem posađenu mladicu, kako piše najstarije plemenite sorte vinove loze na svijetu, žametnu črninu, dar grada Maribora (Potomka najstarejše žlahtne vinske trte na svetu...). U blizini je isto tako i vrbnička žlahtina koja je autohtona sorta otoka Krka i Vinodola, a primjećujete kako se i na slovenski za plemenito kaže žlahtno.


Bolje se vidi kad se poveća klikom: Griži iznad Grižana ispod kojih često prolazim i natpis uz mladicu žametne črnine.


Sve je više otpalih listova, najviše sa smokve. Jedna smokva i maslina imaju grane preko ograde iznad ceste i morat ću ih malo podrezati.