po putu i azimutu

Jedan od ljepših sajmova kod nas mi je ovaj učkarski na Poklonu (922 m) na Učki jer nudi samo autohtone domaće proizvode, a ne uvoznu bofl robu i bižuteriju. Bio sam na prvome i još nekima i uvijek sam se dobro zabavio i kupio nešto.

Ovako su nas pozivali sa stranice ovog sajma:



Makar je lokacija sajma daleko od gradova (od Rijeke 25 km) sajam je dobro posjećen, bilo je reg.pločica iz svih krajeva, dosta i iz inostranstva. Promet je bio jednosmjeran jer je puno vozila bilo parkirano i više od 1 km sa kvarnerske i istarske strane, ali se mogao dobiti bon za samo 10 kn za prolazak kroz tunel Učka, a autobusi iz Opatije su vozili bez naplate.

Nakon šetnje po Opatiji i Lovranu, gdje je još uvijek pravo ljeto i ljudi se šeću i kupaju, stajem ovdje u lovranskoj lučici odmoriti i marendati. Čujem se mobitelom sa jednim od vlasnika barki iz Rijeke koji me pita koliko ima vode u njegovoj jer je proteklih dana bilo dosta kiše, a skinuta je tenda. Vidim da vode ima jer pajoli skoro plivaju ali nije strašno i onda dolazim do one barke gore pod dizalicom kako bi me mogao vidjeti i na web kameri(link). Nakon što sam došao do barke govori mi kako me vidi da hodam, a nakon što sam krenuo nazad da stojim i mašem rukom, što znači da prijenos kasni koju sekundu.
Eto, ako želite da vas vidim prošećite mandraćem i mašite rukama, a ako vam odgovori mahanjem neka zgodna strankinja (stranac) koji šeta ulicom iznad nema veze.

Krećem preko Ičića prema Veprincu i Poklonu, ali čak se ni motorinom ne može dalje od skretanja za ranč Bubach zbog parkiranih automobila, ali ima lijep uspon kroz šumu kraj bivšeg odmarališta INA (gdje smo nekad, dok je radio znali dobro i jeftino pojesti i popiti), bolje nego po cesti gdje se treba svakotolko micati vozilima koja se vraćaju sa Poklona.
Zaustavio sam se skoro kod svakog štanda, a moglo se i kušati puno toga.




Lijepi ručni radovi iz drveta.


Baš mislim nabaviti nekoliko mladih maslina i posaditi u vrtu u Novom.


Lijepo pule, pružao je njušku kad su dolazila djeca jer se voli dirati.


Za držati vola boškarina od barem 1100 kg žive vage treba imati kuraja (hrabrosti).


Privukle su me i gljive i uz istarski ovčji sir i njih sam ponio doma. Ova kašeta sa lisičarkama je ubrzo bila prazna.


Gljivari iz društva "Ožujka" žale se kako nema baš puno gljiva ali su ipak uspjeli nešto sakupiti. Ovdje se vide ukusne sunčanice i vrganji koje se nadam naći u slijedećim šetnjama po Učki. (Znam jednu livadu punu sunčanica krajem rujna).
Panterovu muharu vam ne preporučam.

Kod puhare se također ne može zabuniti, ali na prerezu mora biti bijela, jer kad pocrni više nije jestiva.


Već je Učka počela mirisati po ciklamama.


Dobro dođe planinski čaj.


Nekad je kuhinja u ovim krajevima izgledala ovako.


A i starinska peć koza je radila. Kad sam odlazio čuo sam kako kažu da se sve pojelo, a bilo je i kolača. Teško je danas bilo na Učki ostati gladan, a upotrijebio sam dio toga i za večeru uz frišku salatu iz vrta.


Naravno da je bilo i puno planinara.


Bilo je i puno male djece i pasa, a ovaj psić se drži na sigurnom ispod štanda.


Pogled preko štandova na Riječki zaljev i Rijeku.


Kad se poveća bolje se vidi koja je to bila gužva, ali sa strane se uvijek moglo naći mjesta za sjesti i pojesti i popiti nešto iz ruksaka. Jelovnik koje je nudilo L.D. Kobac nije mi se svidio, ali stolovi su bili puni kao da su odjednom svi ogladnjeli. Tako to inače bude u planini na friškoj ariji.


Ples i nošnja iz ovih krajeva, a sviraju sopile, mih, tamburica cindra ručne izrade i kontrabas.


Voditelj je bio Battifiaca, a izgleda i u pauzi zabavlja prisutne. Nekako mi svaki put izgleda veći i deblji (nadam se da ovo neće pročitati, jer ćemo se vidjeti i na lovranskoj Marunadi.)


Vuf, ja sam vuk!. Makar nisam siguran da bi ga vuk, koji obitava na Učki i Ćićariji prepoznao kao svog daljeg rođaka.