po putu i azimutu

Od planinarenja po Velebitu je već dosta prošlo i trebalo je nekud krenuti, ali nisam htio ništa pretjerano po ovim vrućinama. Na Velebitu me malo uhvatilo sunce po licu i podlakticama jer se na planinskom zraku i vjetru ne osjeti sunčeva energija i sad sam u vožnji stavio duge rukave a poslije na plaži i šetnjama sam se zaštitio od sunca dječjom kremom f 30.

Koji bicikl odabrati?


Na otoku Krku ima puno smilja i drugih mirisnih biljaka.


Na plaži Meline sa ljekovitim blatom. (Volim ovdje doći, ali okupao sam se drugdje gdje je more malo dublje i ima hladovine).




Kavica kod ove barke sa cvijećem.


Posjet ostacima crkve sv. Petra koja se nalazi kraj mora u istoimenoj uvali, a od ceste do nje vodi staza malo duža od 100 m.


Dok sam odmarao u hladu na bočicu mi je sletio ovaj leptir, mislim bjelopjegavi ovnić, zatim mi je došao na prst i rame i poslije odletio potražiti neki cvijet.


Sa leptirima se volim družiti, a puno leptira u nekom kraju je pokazatelj zdravog okoliša i eko sustava, ali ovdje je bilo i dosta drugih, ponekad ne baš za ljude ugodnih kukaca, a to su obično ose, mravci i komarci.



No pasaran! kao da mi je rekla ova krava jer se nije micala, dok se ova druga sa teletom povukla lijevo uz pojilo. Ja sam ionako krenuo desno dolje stazicom prema moru.


Fotke za povećati: karta sa biciklističkim i pješačkim stazama na ovom dijelu otoka i plaža Meline sa pogledom na Vinodolske "Alpe".


Prije puta sam si napravio maneštricu sa heljdom (krumpir, tikvica, celer...) ali nisam mogao sve pojesti i dio sam ponio u posudici za poslije i baš mi je pasalo nakon vožnje, puno bolje nego kao inače sardine ili sir, a usput sam nabavio i par pomidora koje sam oprao u moru. Naravno, voda koju sam ponio sa sobom nije mi bila dovoljna i morao sam kupiti u TC-u kod Omišlja, kao i izotonični napitak.


Obzirom na prognozu sa pljuskovima i grmljavinom poslije 16 h požurio sam se nazad, makar bih se inače radije vraćao nakon zalaza sunca, ali ipak nisam uspio pobjeći i pljusak me uhvatio na početku Kostrene, gdje sam se sa još jednim biciklistom sklonio ispod jednog malog nadvožnjaka. Srećom, robu u ruksaku držim u PVC vrećici i imam pelerinu, ali nisam je mogao staviti dok nisam stao. A dobro, tenisice su mi se bar oprale nakon vožnje i trčkaranja po prašnjavim stazama.

Još jedna šetnja lijepim Lovranom uz more i Starim gradom. More je već ugodno toplo i sve je više kupača. Lovran je dobio ime po lovoru kojeg ovdje ima puno.



Da li ste više za kupanje,


ili ronjenje?


Kao i Opatija i Lovran ima lijepih vila, neke od njih su Vila Frappart (ex San Michele), koja je ime dobila po prvom vlasniku, odvjetniku iz Beča dr. Michelu Ruault Frappartu.
Uz more se nalazi Vila Santa Maria, sagrađena 1895., a vlasnik je nekad bio Ritter von Scharmitzer, a nad Lungomare je Vila Magnolia (nekad se zvala Klein po vlasnici, i San Nicolo po zaštitniku pomoraca), čija je vlasnica bila Luise barunica Klein Wusenburg. Mislim da su ove tri vile djelo bečkog arhitekta Karla Seidla.
Lijepa mi je i obnovljena vila Belsito, kao i mnoge druge, a neke se lijepo vide sa mora.


Kalama starog grada je ugodna šetnja.


U parku nedaleko lučice nalazi se crkva sv. Trojstva iz 13. st., jedna od najstarijih na Kvarneru.


Bili su "Dani črešanj va Lovrane", a meni su najbolje ovakve.


Putem sam naišao na samonikli luk u cvatu.


Za povećati fotke iz lučice.


Klasični lovranski guc kakvog bih volio imati.

Nakon odmora na vrhu Zav. Pivčevca spuštamo se prema livadama Jezera odakle jedna grupa odlazi na uspon prema Malom Rajincu (1699 m), najvišem vrhu Sjevernog Velebita (zanimljivo kako je vrh Veliki Rajinac manji od Malog Rajinca za oko 30 m.) a druga kreće prema parkiralištu i botaničkom vrtu odakle će se popeti na Zavižansku Kosu (1620 m) i poslije spustiti do planinarskog doma. Mene je više zanimao Velebitski botanički vrt makar se u ovo doba ne vidi puno rascvjetanog bilja, ali sam puno vidio i prelazeći preko ovih livada.

Kitajbelov pakujac.


Neke od strogo zaštićenih biljaka su runolist, dinarska oštrica, okruglasti kaćun, hrvatska gušarka, hajnaldova nevesika i naravno velebitska degenija. Primijetio sam nekoliko vrsta kaćunica, ovo je bazgin kaćun (Dactylorhiza sambucina).


Na ovim visinama još uvijek ima mirisnih narcisa.



Na jednom mjestu smo osjetili miris luka i neki su rekli da se radi o medvjeđem luku, ali kad sam prišao bliže i probao dio listića vidio sam da se radi o planinskom luku, čiji listovi su također jestivi, ali su veći od medvjeđeg, raste više listova iz jedne lukovice i slabije miriši na luk. Neki su pomislili da je đurđica ali na nju smo naišli tek u botaničkom vrtu. Putem je bilo dosta otrovnog mrazovca i čemerike, čak i među narcisima. Medvjeđi luk inače ne raste na livadama nego u polusjeni, na rubu šume ili malim proplancima.


Bilo je više toga što ne poznam, a većina ovih biljaka raste samo na visokim planinama. Gledajući i snimajući bilje veći dio grupe mi je odmakao i požurio sam se za njima.


Dolazimo na cestu i parkiralište odakle smo krenuli gdje ima ova nastrešnica sa obližnjim klupama na kojima smo odmorili i marendali.


Iza leđa nas promatra ovaj medo, za sada samo sa slike koja se nalazi na zidu nastrešnice. Ukoliko se sretne medvjed kažu kako je najbolje ostati miran, pa čak i leći i praviti se mrtav. (ne znam koliko bi pomogao krivotvoreni potpis mrtvozornika na kartončiću zataknutom u vezice gojzerice).


Dolaskom u botanički vrt primjećujem puno cvjetova ove biljke kojoj nije teško zapamtiti ime jer se zove planinčica, ali ona nije za kušanje jer ima otrovnih sastojaka.


Mirisna đurđica koja također nije za kušati. Nije jako otrovna kao mrazovac i čemerika ali bolje ne lizati prste nakon diranja.


Lijepi mali cvjetići vlasaste mužike koju možete vidjeti samo na visinama preko 1500 m.


Pogled prema moru, vidi se Rab, Grgur i Goli otok.


Uspon iz botaničkog vrta na Zavižansku Kosu je jednom mladom planinaru bio težak jer se prvi puta susreo sa stijenom i trebala mu je pomoć.


U zavjetrini pod vrhom Kose smo odmarali i gledali uokolo. Ova grupa sa veselom djecom se penje prema nama po lakšoj strani, od planin. doma.


Ujutro banana i med, u Senju kava i voda, na usponu suho voće, energ. pločica i puno vode, kod nastrešnice riba sa povrćem i konzervansom, na terasi planin. doma turska kava i voda, za večeru miješana salata sa velebitskim škripavcem.


Fotke za povećati dvoklikom, brzo se otvaraju: pogled sa vrha Zav. Pivčevca na Mali i Veliki Rajinac i pogled na Zav. Pivčevac, Mali Rajinac i Veliki Rajinac sa terase doma Zavižan


Pogled sa Zav. Kose prema moru i domu Zavižan.


Na Velebitu možete vidjeti medvjeda, velebitsku degeniju (za razliku od nalazišta na Kvarneru na oko 500 m n/m gdje je već ocvala ovdje još nije počela cvasti), a i bjeloglavog supa u zraku.

Zavižan je planinski vrh na Sjevernom Velebitu visine 1678 m po kome je nazvana najviša meteorološka stanica u Hrvatskoj odakle svaki dan na radiju i TV možete čuti vremenski izvještaj. Meteo postaja Zavižan (počela je raditi 1. listopada 1953.) je odmah do planinarskog doma Zavižan malo ispod vrha Vučjak (1645 m), do kojeg ima 10' laganog uspona, a do vrha V. Zavižan, po kome su nazvani ima skoro jedna ura. Planin. dom i postaja sa okolnim planinama se nalaze na području Nacionalnog parka Sjeverni Velebit za koji treba kupiti ulaznicu (planinari imaju 50% popusta).
10-15 min od doma se dolazi do botaničkog vrta Zavižan-Balinovac-Velika kosa u Modrić docu koji je osnovan 1967. g. na inicijativu botaničara dr. Frana Kušana. Vrt se nalazi na nadmorskoj visini od 1480 metara, a u njegovu središnjem dijelu nalazi se Balinovačka ponikva oko koje vodi kružna kamenita staza duga 600 metara.

Iz Rijeke je u 7 h krenuo pun autobus i tri automobila prema Velebitu sa predahom u Senju. Dolaskom na parking ispod doma Zavižan vidio sam dosta osobnih kola i tri autobusa, još jedan iz Rijeke, iz Varaždina i iz Slovenije.
Nakon preraspakiranja i razgibavanja na puno hladnijem zraku nego uz more krenuli smo prema Zavižanskom Pivčevcu. (Zavižanski (Veliki) Pivčevac (1676 m) je šumovit stožac između Jezera i Zavižanske kotline, a ime je dobio po tetrijebu, koji se u bunjevačkom govoru naziva pivac, tj. pijevac.)

Planinarski dom Zavižan i lijevo meteorološka postaja.


Prolazimo ispod doma u koji ćemo navratiti nakon obilaska vrhova i kraj kapelice sv. Ante krećemo prema Pivčevcu i Malom Rajincu.


Ovdje još uvijek ima ljubičica.


Spuštamo se u ponikvu Vukušića Snižnicu


u kojoj uvijek ima snijega.


Na dijelu uspona prema Pivčevcu naišli smo na ovu veliku gljivu na starom deblu, mislim da se radi o ljuskastom rupičaru (Polyporus squamosus), jestivom dok je mlad.


Makar smo velika grupa, dolazimo na vrh za manje od 2 h.




Pogled na vrh Vučjak ispod kojeg se vidi dom Zavižan, a na dnu fotke je parkiralište odakle smo krenuli.


Dom malo približen.


Vrh V. Zavižana je otprilike prema zapadu.



Obzirom na gužvu tek sam na vrhu prepoznao ova dva stara planinara (starija čak i od mene).


Pogled na Hajdučke Kukove koji su strogi rezervat prirode.


Fotke za povećati dvoklikom: Vel. Zavižan i kapelica i ekipica na vrhu Pivčevca.


U povratku smo se spustili preko ruba livada koja se zovu Jezera jer ima puno lokvi, a naišao sam uz stazu na razno cvijeće, kao ovaj plavi encijan.


DODATAK:

-Web kamere na Planin. domu Zavižan koje je dobro pogledati prije dolaska.

Prvi dan lipnja svečano je otvoren 6. po redu Kvarnerski festival mora i pomorske tradicije – Fiumare 2017 uz počasni defile Bokeljske mornarice, Gradske straže Bakar, Bakarskih kapetana i gospode, Gradske glazbe Trsat, Udruge Kapetana Kraljica mora i nastup folklorne udruge Dubašnica.

2. lipnja, u 22 i 30 sati, u akvatoriju ispred Gata Karoline Riječke uprizorila se rekonstrukcija povijesnog događaja, koji se dogodio 3. srpnja 1813. godine kada je flota engleskih brodova napala Rijeku, a u spašavanju grada od razaranja flote glavnu ulogu je odigrala Karolina Riječka (Karolina Belinić) koja je barkom došla do brodova i molila admirala Freemantlea da prekine napad, a u tome prikazu su sudjelovati brodovi „Kraljica mora““ i drugi koji su se vratili sa regate , kao i tradicijske barke. Tada je Rijeka bila pod francuskom vlašću.

Školski brod Vila Velebita Dva. (Ovaj brod je izgrađen 1956. u Zadru i plovio je prvo pod imenom Kali, a 1973. g. Jadrolinija ga poklanja Pomorskoj školi u Bakru. Dobio je ime u znak sjećanja na stari školski brod Vila Velebita kojeg je škola imala u razdoblju od 1908. godine do talijanske okupacije 1941.)


Kraljica Mora (Vela Luka 2009. g.) kreće na plovidbu.



Stari drveni brod Otac Roko (izgrađen je 1939. godine u mjestu Slatine pokraj Trogira) se vraća sa putnicima, a Vila Velebita II isplovljava.



Na više mjesta se jede i pije, bilo je i lovranskih trešanja i palente.


Ovakvih barki je prije 100 g. bilo puno više, naravno bez motora.


Riba pirka (vuk, špijun, lat. Serranus scriba) nas promatra.


Promatramo plov brodova i barki sa terase terminala.


Sunce zalazi za vrhove Ćićarije.





Na šetnici Molo Longo je puno ljudi, a na +23°C je ugodno šetati uz more.


Fotke za povećati:


Kraljica mora i drugi se vraćaju u luku.


I bracera na poštanskoj marki.