po putu i azimutu

Iznad doline Vinodola izdižu se visoke i strme stijene zvane griži, i po njima je dobilo ime naselje Grižane. Gledano iz doline izgledaju teško savladive, ali nekad su ljudi tuda prolazili napravivši sami puteve kroz manje strme dijelove. Ovako piše na stranici TZ općine vinodolske:


Mislim da je dio staza sa ovim uklesanim stupima (stepenicama) obnovljen prije dvije godine i isplati ga se proći i spaja se na druge šetnice iznad Vinodola, a može se nastaviti i na vrh Medviđak, najljepši u Vinodolskim "Alpama".

Trebao bih doći lijevo od ovih stjenovitih vrhova (U sredini je Kuk Baba (573 m).


Jedan od radova minijaturista Klovića, ovo je mislim "Bijeg iz Egipta".


Kamen sa natpisom staze.


Ovako izgledaju rukom rađeni stupi.




Ima još dosta do gore. Jedan od pogleda sa dijela staze



Pogled na Tribaljsko jezero i grad Drivenik iznad. (Želj. st. Drivenik se nalazi ispod vrha Medviđak i najviša je na pruzi Rijeka - Zagreb).


Stupima nikad kraja.


Iznad strmih griža planinske livade.


Ovdje je medo nešto čeprkao.


Crveni se lišće rujevine, a uz stazu bilo je puno kadulje i volio bih ovo ponovo proći kad cvate.


Pogled na Grižane sa druge strane.


Malo iznad Grižana vidio sam i ovu čahuru, mislim sa jajašcima bogomoljke.


Fotke za povećati:
Pogled na ostatke starog Belgrada i vrhovi između kojih ide cesta za Plase i Lič.


Paraglajder iznad griža i pogled na Crikvenicu i otok Krk.


Nakon šetnjice iznad Vinodola salata sa rukolom iz vrta koju sam i posadio, ovčji sir, masline i masl. ulje.


U povratku kroz selo Antovo znatiželjna mačka na prozoru stare kuće.


DODATAK:

Krizanteme.

Marunada je najpoznatiji festival kestena u Hrvatskoj i ove se godine po 43. put održava u mjesecu listopadu u mjestima Dobreć i Liganj i u primorskom gradiću Lovranu. Značaj ove manifestacije prepoznao je i poznati britanski dnevni list Guardian i uvrstio je među top 10 europskih gastronomskih festivala tijekom jeseni.
Maruni su posebna vrst kestena, veći su, svjetlije ljuske, koja se lako odvaja, i slađi od običnog kestena.

Na Marunadi osim maruna i kostanja ima ponuda i drugih proizvoda iz više krajeva i raznih kulturnih i sportskih događanja.


Vidio sam pasa raznih pasmina, ovaj je bolje počešljan od mene.


Bilo je dosta štandova sa raznim delicijama, zadržao sam se kod ovoga (mislim da je došao iz Splita), motar, salata od hobotnice, slani inčuni, punjene papričice...


Majice sa reklamom Marunade. Marun se nalazi i u logu Parka prirode Učka.


Žajice sa marunima, koje nije lako odvajati.


Kad mi maruni zamirišu moram ih probati. Nažalost, svake godine je maruna sve manje i sve su skuplji.




Kapitalci!


Volim i kolače od maruna (makar nisu svi sa marunima), i začudo su bili brzo rasprodani. Kad sam htio uzeti par kuglica više ih nije bilo (morao sam se zadovoljiti ježićima) , a moj bratić, koji je došao iz Koreje, kad je poslije htio uzeti još bilo koji, jer su se kolači svidjeli njegovoj dječici, nije bilo nijednoga. Bilo je autobusa iz stranih zemalja, a najviše sam vidio iz Zagreba. U jednom od tih autobusa bila je i jedna poznanica kojoj sam pokazao zanimljive kutke Lovrana.


Ove mutne fleke na staklu kioska sa kolačima su od kiše koja je nakratko padala, ali to nas nije puno smetalo.


Vratili su se i biciklisti sa utrke po obroncima Učke, umorni, gladni i žedni.


Na pozornici su se izmjenjivali izvođači.


Duško Dule Jeličić i grupa Bonaca je obavezno na Marunadi, ovdje su pozvali jednu stariju ženu neka zapleše i zapjeva s njima.


Malo i za povećati.


Galebove Marunada nije previše zanimala.

Već sam pisao o usponima na ove stijene koje svi koji su bili smatraju jednim od najljepših kod nas, ali fotke koje sam stavio pomoću ImageShack se više ne vide i pokušat ću dio ponoviti.
Bijele i Samarske stijene u Velikoj Kapeli su zbog svoje ljepote i teške pristupačnosti proglašene strogim rezervatom prirode, a od 1899. g., kad je lugar jakov Mihelčić iz Begovog Razdolja pokazao put do vrha Bijelih Stijena planinaru i botaničaru D. Hircu često ih posjećuju planinari i HPD već 1927. g. gradi sklonište pod vršnim stijenama.
Najkraći prilazi su sa šumske ceste koja spaja mjesto Jasenak sa goranskim mjestima Begovo Razdolje i Tuk, ali najatraktivnije je "Vihoraškim putem" koji vodi od vrha Samarskih i Ratkovog skloništa do Bijelih.

Ovaj put smo prošli dio "Vihoraškog", do "Ljuske" i nazad, jer smo se morali vratiti do vozila u Rusovom Jarku, ali dva puta sam ga prošao cijelog, jednom po snijegu.
Najviša točka Bijelih (1335 m) je samo 15-20 min. od skloništa gdje smo spavali i šteta se ne popeti. Prvo se mora proći kroz ovaj tijesan prolaz kojeg zovu "Filter 120 kg.).


Penjemo se na vrh obično jednom stranom,


a spuštamo drugom.


Prolazi se kraj ove skupine kamenih tornjeva koje zovemo "Prsti".


Blizu njh ima interesantan prirodni amfiteatar u kojem uvijek ima snijega.


Nakupina snijega koja se otopila iznutra i izgleda kao iglu.


Vidi ovo-vidi ono!


Ovdje se ulazi kroz uzak prolaz ispod "Slonove brade" (drugi put neka je netko drugi drži!)..


Visoki tornjevi uokolo.


Nastavljamo prema "Ljuski" pazeći gdje stajemo (na "Vihoraškom putu" nema puta).


Detalj u"Ljuski" je za mnoge bio problem i postavili su ljestve. Jedne zime (mislim za vrijeme Zimskog alpinističkog tečaja) prošli smo ga uz pomoć cepina i dereza, ljestve se nisu vidjele.


Bolje se vidi kad se poveća:




Kod kuće poslije puta pasao je jaki gulaš od vrganjevki.


Jednom sam došao na vrh i po magli, ali sam se vratio u sklonište bez daljeg istraživanja.


Još jedan runolist.

Nakon lagane šetnje do Kolovratskih Stijena vratili smo se autom do Rudolfine i prije Jasenka, (blizu kojeg je Olimpijski centar Bjelolasica koji trenutno nije u funkciji zbog požarom uništenog centralnog objekta, inače bi rado navratili jer sam pred dosta godina baš ovdje bio na tečaju za planinarskog vodiča.) skrenuli lijevo na šumsku cestu koja vodi ispod Bijelih i Samarskih Stijena do Tuka i Mrkoplja, kao i do Begovog Razdolja (1078 m), najvišeg naselja u Hrvatskoj. Na više mjesta se može parkirati na proširenju uz cestu, a sa jednog se može doći za oko sat vremena do planinarske kuće i skloništa na Bijelim Stijenama.

Pred skloništem u kojem smo i spavali, potrebno je imati vreće za spavanje i podmetače.


Odavde smo krenuli prema Velikoj Javornici (1375 m), inače najvišem vrhu Karlovačke županije, tako da smo u jednom danu bili u planinama tri regije, Kolovratskim Stijenama na Kvarneru, Bijelim stijenama u Gorskom Kotaru i na V. Javornici u Ogulinskom Kraju. Na putokazima uglavnom dobro piše vrijeme hoda uvježbanog planinara.


Blizu kuća na putu za vrh Bijelih Stijena, makar je bilo krajem srpnja, naišli smo na rupu sa puno snijega, a kasnije na još nekoliko nakupina u vrtačama.


Na putu za V. Javornicu dijelom je ovako,


a dijelom ovako.


Bilo je više vrsta zvončića i drugog cvijeća,


kao ovaj ljiljan.



Putem se našlo i nešto jagoda,


i vrganjevka osinac, koji je bio dobar pečen na ploči (potrebno oguliti kožicu na klobuku).


Sa vrha Javornice lijepo se vidi mjesto Jasenak.


Fotke za povećati: pogledi sa vrha V. Javornice na Klek i Jasenačko polje.


Pogled na planinu Klek koja se smatra kolijevkom hrvatskog planinarstva.


Puhovi su nam u skloništu tokom noći povremeno radili šou, slični su ovom koji je snimio @mdunisk, ali malo deblji.


Kad se poveća bude veće:
Karta Kapelskog planinarskog puta od mjesta Tuk na jugu Gorskog Kotara do Klenovice na moru i sklonište gdje smo prespavali.

U srpnju smo između ostalog posjetili i Kolovratske stijene do kojih se lako dođe ako se kod šum. kuće Mošune na Rudolfini skrene južno po šumskoj cesti koja vodi do skloništa Zelena kuća, bivše šumarske kuće dane planinarima na korištenje jer je staro omanje sklonište zvano Duliba koje je bilo nešto dalje, dotrajalo. U tom starom skloništu sam sa jednom ekipom nakon obilaska Samarskih i Bijelih stijena prespavao i drugi dan smo preko Kolovratskih stijena i Viništa došli do Klenovice.


Kolovratske stijene (1090 m) su u Kvarnerskom Primorju na području grada Novi Vinodolski, a najbliže naseljeno mjesto je Luka Krmpotska, kraj koje su labirinti o kojima sam pisao, a markirana staza od Dulibe do Viništa i Klenovice prolazi nedaleko Luke. (Do Klenovice odavde ima 3 i po do 4 sata hoda.)

Dok se ekipica premišljala kako će doći do Kolovratskih ili Bijelih stijena i prenoćiti, predložio sam da prespavaju kod mene u Novom, jer će ih sigurno mrak uloviti u šumi, a onda nije lako pronaći sklonište.

Gornji vrt u Novom prije košnje, u kome su kameni pitari sa žednjacima i čuvarkućom koji se znaju i sami brinuti o sebi.


Ujutro, nakon dobrog spavanja i poštenog doručka u Novom lako smo pronašli Zelenu kuću, tj. novu Dulibu.


Na putokazima obično bude dobro izračunata satnica hoda.


Nakon nešto hoda po ravnoj šumskoj cesti strmi uspon.


Putem sam pronašao orhideje i ciklame, koje je inače teško naći u ljetno doba, pogotovo zajedno..




Penjemo se na vrh.


Izgleda teže nego što je.


Zanimljiv prolaz ispod vrha.


Zvončike rastu iz stijene.


Na vrhu.


U povratku smo marendali kod skloništa, a kad nema bolje dobro dođe i juha iz vrećice (pisalo je i natur), a uz maslinovo ulje koje nosim sa sobom i stari kruh da se pojesti.


Fotke za povećati:


Uspjeli smo poslije stići i do skloništa na Bijelim Stijenama gdje nas nije ni mjesec uspio ometati u spavanju, ali nekoliko puhova je jedno vrijemo imalo tulum.


Bilo je i runolista.


DODATAK:
za dvoklik: runolisti sa Bijelih stijena i djelići ovog ljeta u kolažu.