Maybe baby...

Hello svima!
Moje ime je poprilično uobičajeno...Maja..ili pčelica Maja kako su me najčešće u djetinjstvu zvali.
Ovaj blog je jedan od mnogih koje sam započinjala i na kraju zapostavljala.
Dakle moja blogerska karijera ne počinje samo ovdje..sada...
Ne mogu obećati da neću zapostaviti i ovaj kao i druge, ali blogovi su mi uvijek bili osobni dnevnici
gdje mogu svoja iskustva i znanja podijeliti s drugim ljudima.
Blogovi su bili ispušni ventil koji mi je trebao u najtežim trenutcima u životu.
Mjesto gdje svoje emocije mogu osloboditi bez susprezanja i bojazni.
Pa neka i ova priča i put na kojem sam sada, sve emocije koje držim u sebi, odu u ovu virtualnu sferu.

Kao što u kratkom opisu blog i stoji napisano, žena sam, prijateljica, kćer, supruga, sestra, tetka... ali nisam majka.
Te riječi bole kada ih naglas izgovorim.
Bole nakon svakoga pitanja "A kada vi mislite imati dijete?"
Boli svaki puta kada vidim bebu na cesti, šetnici, televiziji, svaki put kada primim svoju nećakinju.
Svaki puta samu sebe pitam "A zašto to nemogu biti ja?"
Sada nakon toliko vremena postanem ljuta..bijesna na takva pitanja. Nekako nabacim fake smješak i nešto odgovorim. Možda bih trebala svih poslat u p..m...kad me tako nešto pitaju.
Ljudi nemaju pojma koliko se žena i muškaraca susreće s onim problemom- Da li možemo imati dijete?
Da nekima se dogodi iz prve, pete, pedesete...ali mnogima ne.
Mnogi provedu sate i sate na odjelu humane reprodukcije, mnogi satima i danima čekaju da test za trudnoću pokaže i drugu crticu.
Mnogi se kljukaju svakavim ljekovima i preparatima.
Mnogi plaču na onaj test koji je pokazao da opet nismo trudni.
Mnogi, kao i ja i moj M.

Kada mi je sestra rekla da je trudna prva pomisao, sram me priznati, ali je bila "A zašto nisam to ja? Zašto ona prije mene?"
Naravno da volim svoju sestru i oduševljena sam bila vijestima, ali opet je bio onaj mali glasić u meni koji je to pomislio.
Kako da se veselim, gledam kako joj trbuh raste, gledam kako se malena rita, kako izgleda na ultrazvuku, kada i ja sve to želim doživjeti.
I ja želim osjetiti svoje dijete kako raste u meni, cvati od sreće i sanjati o tome kako će moje dijete izgledati, kako će se zvati, što će postati kada odraste.

Sve u životu sam radila po PS-u kako se kaže.
Odrasla, završila školu, upisala fakultet i radila.
Nakon godina ljubavnih jada i muka, napokon pronašla nekoga tko će me iskreno voljeti i ja njega.
Udala se, živimo lijepo i sretno.
Ali samo ta jedna činjenica, ta jedna stvar nam nedostaje da bismo bili potpuni.