marchelina
05.11.2012., ponedjeljak
Nema naslova
|
Ima ljudi koji smatraju da su virtualna prijateljstva precijenjena. Ja pak mislim da su podcijenjena. I nije istina da se u virtualnom svijetu ljudi iza anonimnih nadimaka mogu skrivati i biti ono što nisu. Naime, slova zrače. I ono između slova priča. Možda te netko i može nakratko zavarati, ali kad tad pravi odraz skriven iza ekrana počne se ocrtavati i spoznaja o nekom virtualnom liku oblikuje se, više intuitivno nego razumski, u našoj svijesti. *************************************** Ponekad, tj. često vraćam se na ovaj moj, sad već pomalo zapostavljeni blog i skrolam unazad, u godine i mjesece kad sam na ovom zelenom papiru provodila više vremena nego što je pristojno. Otvaram komentare, nailazim na nadimke koje sam već i zaboravila. Poželim saznati jesu li ti ljudi još tu, postoji li njihov blog, kako su, gdje su. Kad nakon klika na nečiji nadimak iskoči obavijest da "Ova stranica više ne postoji" probode me bol skoro pa ravna onoj kad čujemo da nam je umro netko poznat i drag. To je onaj trenutak u kojem čovjek pomisli kako je virtualni svijet u stvari okrutan. Jer, ako se tu baš tako lako sklapaju prijateljstva, onda bi trebalo isto toliko lako biti kad nam netko iz tog virtualnog života nestane bez traga, najave i pozdrava. A nije lako. Boli, kao u...kao u stvarnom životu. Eto, to je taj nesrazmjer koji frustrira. To je ono gdje virtuala postaje opasna, nepravedna, zbunjujuća. Tako zurim u obavijest o "korisniku koji više ne postoji" i osjećam žaljenje što nisam pažljivije pratila virtualni put tog "korisnika", jer, blog sustavu to možda i jest bio samo korisnik, ali meni je bio puno više. Zašto nisam redovitije provjeravala gdje su i kako su ti ljudi? Što im se dogodilo? Je li ih sa bloga odvukla sreća ili tuga? Osjetim i ljutnju što su nestali, kao da su bili dužni pozdraviti se samnom i svima ostalima. Tuga koja me uhvati je stvarna, nije nimalo "virtualna". Bez obzira što sam svjesna da je jednostavno nemoguće zadržati kontakt sa svim ljudima s kojima sam se u prošlosti virtualno družila. Život se pobrine za to da se ljudi izgube i kad su si međusobno "stvarni", u "stvarnom" životu, a kamoli ovdje gdje netko o svom postojanju odlučuje sa dva, tri klika... *************************************** Neki likovi se uvijek izdvoje. Osjetiš kroz nečija slova tu neku kemiju i raste znatiželja. Poželiš vidjeti tko se stvarno krije iza šašavih komentara, smijeha, iza tekstova koji te prodrmaju, nasmiju ili rasplaču. Dogovori se prva službena kava, a virtualno prijateljstvo preraste u doživotno, pravo, kao da si te ljude pokupio u svoj život još tamo negdje u osnovnoj školi. Kao da ste rasli zajedno. **************************************** Oni koji su pratili moj blog mogli su često čitati dogodovštine Danice Čvorović i Crvenkape. To su dva lika koja su se materijalizirala, naravno, uz Gustirnu, Fra Gavuna, Geomira, Londru, Broda u boci i još mnoge druge, ali ne mogu sve nabrajati jer me strah da ću nekoga izostaviti. Mnogi od ovih ljudi prošli su samnom sve moje stvarne nevere i oluje. Pomagali, podržavali, davali ruku kad sam bila na dnu. Pokazali takvu dozu ljudskosti, prijateljstva, dobrote zbog koje sam zahvalna i bogu i svemiru i blogu kao takvom. Iz nekih teških situacija ne bih nikada bila isplivala da nije bilo njih. I još uvijek su tu. Naoko blesavi zajebanti koji su postali ono najbolje u mom životu. ***************************************** Neki dan mi je bio rođendan i ja ga, zbog, hm, određenih egzistencijalnih okolnosti nisam namjeravala ni obilježavati niti slaviti. Nije mi bilo do ničega, a kamoli do slavlja. Međutim, Danica Čvorović i Crvenkapa su odlučile drugačije. Gustirna je bila na Visu pa nije sudjelovala, ali je duhom bila s nama. Dovukoše one dakle i Edija, kojeg sam upoznala naknadno i tek naknadno otkrila da je i on svojevremeno ispisivao neke svoje stranice na ovom blogu. Osim toga, tu su bili i prijatelji iz Francuske. Jedna Beograđanka i njen muž, pravi Francuz koji tečno govori naš jezik. Taj rođendanski party je trebao biti iznenađenje ali nije bio jer za dovući me sa mog otoka do Splita baš na dan mog rođendana moraš priznati da nešto pripremaš . Tako sam otišla u stan Danice Čvorović uvjerena da me ne mogu s ničim iznenaditi. ********************************************** Smatrala sam, sasvim ispravno, da za moj rođendan baš ja moram bit DJ. To je moje rođendansko pravo, pobogu. Međutim, Edi me cilu večer nije pustija niti približit se kompjuteru i jutjubu. Tukac. I sve je išlo kao i inače na našim sastajanjima. Očekivano, Crvenkapa je bila mirna, dostojanstvena i sofisticirana sve dok Edi nije počeja na kompu stavljat sevdahe. I hop! Crvenkapa je već na nogama, ruke u zraku, trbušni ples, pivanje, ja je gledan raznježeno, Francuz i njegova, a naša, žena S. je gledaju u nevjerici, Danica Čvorović se vata za glavu i viče "Stavite neku NORMALNU muzikuuuuuuuuuuuuuuu!". Neko se dovatija fotoaparata i, inače samozatajna Crvenkapa najedanput se uspila itnit i uletit u svaki kadar, tako da sa mog rođendana neću imat nijednu sliju bez Crvenkapinog sevdahom raznježenog lica. Za hranu su bile zadužene Danica i S. Ka šta je Edi reka, citiram, bilo je tu "pet-šest vrsta vina, smrdljivih francuskih sireva, salate od jabuka, pirea od karote, piletine na par načina, restovani kumpir i perverzno dobra torta." Ja san rekla da normalno da je torta perverzno dobra kad ju je napravila žena koja je udata za Francuza. S obziron da san strastveni frankofil, tu san krenila falit Francusku i sve šta je francusko, dakle vina, sireve, muziku, jezik, francusku revoluciju, pisce, glumce, obične građane i slučajne francuske prolaznike. Edi i svi ostali, uključujući i samog Francuza su mi se rugali i govorili da idealiziran Francusku i da san dosadna više. U to je Francuz zagrlija i poljubija vlastitu ženu na šta san ja pobjedonosno uzviknila "Eto vidite da su Francuzi najbolji, oni se ljube i kad su u braku!" Ekipa je popadala po podu od smija a Francuz je reka "Šta se čudite, ko da nikad niste vidili frenč kis?" ************************************** Edi mi uporno nije dozvoljava da stavin muziku po mojoj rođendanskoj želji i bila san već stvarno malo ljuta na njega. Bila je blizu ponoć, pa san to odlučila iskoristit ka zadnji i najjači argument. - Edi, evo će ponoć, još malo pa će mi proć rođendan, molin te pusti me da malo puštan muziku! On me ladno izignorira, i sad san stvarno bila skroz uvriđena, kadli se iz kužine pojavila S. u pratnji Danice Čvorović. Na pladnju je S. nosila pravu pravcatu rođendansku tortu sa upaljenim svićicama, ja san zatečeno gledala u tortu i istovrimeno pokušavala Edija izgurat sa stolice isprid kompa dok je on ponavlja "Pusti me, sad ću ti stavit jednu pismu koja će ti se sigurno svidit..." Ja nisan tila da mi on više stavi iti jednu pismu jer mi se skoro nijedna koju je stavija tu večer nije svidila. I taman kad je S. onu tortu stavila na stol isprid mene, sa konpjutera su krenili poznati, dragi, najdraži taktovi .... Marčeline. Ja san zastala, pogledala u Edija koji se pokvareno smješka, Toma Bebić je krenija sa "Jeste li znali Marčelinu...", pa san pogledala u sve te ljude koji su uložili toliko truda samo da me za rođendan razvesele i natiraju me da zaboravin sve probleme, i rasplakala san se ka šta nisan nikad u životu prid toliko puno svjedoka. Crvenkapa i Danica su se onako blentravo smješkale, ta moja dva lika iz mojih blogerskih priča, te dvi prijateljice koje su svih ovih godina bile uz mene, ja san pomislila na Gustirnu i kako je neprirodno šta ona sad nije tu, i šta Londra nije tu, i šta svi koje sam upoznala priko ekrana nisu tu, i kako je neprirodno šta sad tu nisu SVI blogeri koji su samnom stvarali jedan posebni svit šašavih slova, sitila san se svih godina bloganja, svih komentatora, smija, plača, zajebancije, sitila san se početaka, sredine, dolazaka i odlazaka, svih onih naslova, zareza i točaka, sakrila lice u ruke od zbunjenosti i emocija, shvatila da me Edi nije tija pustit bliže kompu samo da bi mi moga pustit Marčelinu kad dođe torta... E, da. Ipak su me uspili iznenadit. Pokvarena bando, hvala vam. I, da ne zaboravim. Šaljem jedan posebni pozdrav svima onima koji su otišli, svima onima koje nisam spomenula jer bi nabrajanje imena tj. nadimaka bilo nemoguće izvesti a da nekog ne preskočim, i svima onima koji još ponekad navrate. Kažem vam, virtuala je stvarno podcijenjena. Iden sad. Južina je. P.S. Ne smin zaboravit spomenit mog dragog Mirčeta čije pojavljivanje očekujem u vrlo kratkom roku pa da mi, na svoj osebujan način, čestita rođendan i još jednom me upozori da je odzvonilo nama urbanim Jugoslovenima i svim ostalim rušiteljima hrvacke opstojnosti, samostalnosti, samosvojnosti, nezavisnosti i svih ostalih tisućljetnih snovova. Mirče ne brini, čak i mi rušitelji svega hrvackog za blagdane, vikende i rođemdane napravimo kratku pauzu. Hrvacku državu rušin samo radnim danima. Srićice moja. |