marchelina
08.09.2011., četvrtak
Grand vin de Bordeaux
|
Glupo je biti u vezi s pomorcem i cijelo mu vrijeme zamjerati što ga nikad nema doma. To je isto kao da si u vezi s veterinarom pa mu stalno zamjeraš što se bavi životinjama. Ili kao da si u vezi sa hadezeovcem pa mu zamjeraš što krade i laže. Neke stvari se podrazumijevaju. Kad sam onomad krenula vlakom prema Pragu, moj pomorac mi je nosio kufer, ja sam bila Selma. Pet minuta prije polaska vlaka, uvjeravao me da se trebam okaniti tog putovanja. - Znam te, neće ti se svidjeti Češka. Nisi ti od tih zemalja. Smiješno je kad neki pomorac kaže ženi "Znam te". Čovječe, pa otplovio si svaki put kad smo se počinjali upoznavati. To ima i dobrih strana, uvijek si mu nova. Nisam ga poslušala i ostala sam u vlaku. Uživala sam u pomisli da će napokon on mene čekati da se vratim s nekog putovanja. Moglo bi se skoro pa reći da sam u Češku otišla iz osvete. Osveta pomorcu. Naravno, kada u neku zemlju kreneš pokrenut takvim pogrešnim motivima, male su šanse da ćeš se u njoj dobro provesti. Kao da me je urekao, Češka mi uopće nije prijala. Kad sam, šest mjeseci kasnije, skrušeno izašla iz vlaka na povratku, spremna priznati mu da je bio u pravu, da me je ipak poznavao, on me nije čekao. Selma je pokunjeno odvukla sama svoj kufer kući. Sva sreća, prije mog prvog putovanja u Francusku, nisam imala nikog da me urekne. Niti sam imala nekoga kome bih se tim putovanjem svetila. Valjda mi je zato Francuska tako legla. Dođoh, iskrcah stvari, zaljubih se. Selma je bila u sedmom nebu. Preciznije, na pariškom kolodvoru. Smušena, od vlaka čađava, nenaginjisekrozbrodskiprozor Selma. Pariz me je usrkao. Njegova noć je valjda razlog za nastajanje one jedne "Neka mi ne svane" pjesme. Neću više ni riječi napisati o Parizu. Najveće ljubavi trebaju ostati neopjevane. Dvadeset godina kasnije iz Pariza mi se javila žena. Napisala mi je dugi mail. Nekako je nezgrapno iz takvog grada primati elektroničku poštu. Pariz je grad iz kojega bi trebalo primati samo bijela, parfemom natopljena starinska pisma. No dobro, sadržaj elektroničke poruke kompenzirao je pakovanje. "Draga Ti, Ja i svi moji čitamo te redovno u e-novinama. Mlogo nam pašeš. Za mjesec dana bit ću na proputovanju tamo u tim vašim pripizdinama, pa bih da te vidim. Naime, želim ti donijeti bocu francuskog vina. Ti samo reci kojeg. Pozdrav, S." To je otprilike rezime tog pisma. Nisam ni časka dvoumila. Nisam se čak sjetila ni zahvaliti na ideji. Nisam čak ni stigla upitati kako, pobogu, zna da već dvadeset godina sanjam Pariz. I to vino. Crno, u boci čija naljepnica šapuće o porijeklu, o francuskim podrumima, o strasti, ljubavi i ... Nije ni bitno o čemu se šapuće, dok se šapuće na francuskom. "Crno, crno vino mi donesi" odgovorim ženi k'o da smo skupa rasle. Sinoć, nakon što sam joj pokazala meni najdraže splitske ulice, a potom je, kao i svaku moju turističku žrtvu, odvukla na Peristil i iz nje mučenjem izvukla priznanje da je Split najljepši grad u orbiti, stigla sam kući noseći kartonsku vrećicu u zagrljaju. Brutalno sam strgnula plastični pokrov sa vrha boce, kao nestrpljivi ljubavnik kad potrga rublje svojoj dragoj. Naravno da mi treba otvarač, i naravno da ga imam. Prvo zabijanje spirale u pluteni čep je uništilo gornju polovicu čepa. OK, smiri se, kažem sebi. Uništit ćeš vino, razmrviti čep. Idemo iz početka. Polako. Francusko je to vino, ne možeš s njim tako. Francuzi su izmislili ljubljenje. I takve boce. I takvo vino. Koncentrirala sam se. Dvadeset godina sam čekala, mogu još malo. Valjda. Trajalo je. Izvaditi dopola uništeni čep iz boce a ne uništiti vino, to ne može svatko. To može samo netko tko je dugo čekao. Dobro, i netko tko je bio tamo. Tamo, tamo da putujem... Čuo se onaj "Puk!" i iz boce je izašao duh. Bio je velik i lelujav i pričao je francuski, naravno. Nježno sam napunila čašu. A duh je brbljao. O onim ulicama koje sam prošla. O zvuku mojih štikli u pariškoj noći. O kockastim crvenobijelim stolnjacima i pecivima. O ljubavima i mirisima. I o Selmi, šašavoj, raščupanoj, kad je one jedne noći teturajući izašla iz vlaka. Grlo mi se stislo, a nije bilo od vina. Glupo je biti zaljubljen u Pariz i očekivati da ćeš ga ikada preboljeti. To je isto kao da si u vezi s pomorcem i zamjeraš mu što ga nikada nema doma... |