marchelina
21.08.2011., nedjelja
Fali more drž' se straja
|
Mali je pruža otpor i dernja se iz petnih žila. Mater i otac su ga vukli za ruke, ka da ga namjeravaju raščerečit. Šta su oni jače vukli, mali se sve jače dera. Nogicama je pokušava ukopat se al' kakoš se ukopat u šljunak na plaži? Navijala san za njega, ali znala san da su mu šanse nikakve. Jer, ako mater i ćaća odluču da dite mora u more, onda dite ide u more. Milom ili silom. Oni vuku, mali skriči, sve su mu žile nabrekle na vratu. Došlo mi je milo, malo je falilo da skočin, istriskan one idijote i spasin dite. Volin more, i slažen se da je čoviku najboje u moru, ali ne baš po cijenu života. I ne na silu. Prva ulaženja u more, to je ka i vođenje jubavi. Čovik triba sam odlučit kad će. I oće li. Mali je inače bija pod punom ratnon spremon: na nogama mu klonpe za u more, okolo pasa kolo za kupanje, pa rukavice za kupanje, na glavi šeširić, a po cilome tilu natrackan sa jedno dva kila kreme za zaštitu od sunca. Nije ni čudo da je odbija surađivat: zna dite da će sa svin tin materijalon na sebi potonit čim uđe u more. Da je kreća u rat, na njemu bi bilo manje naoružanja. Bogati ko je vidija ulazit u more sa toliko tereta na sebi? Dobro mu još nisu uvalili i plejstejšn, da se zabavi s nečin dok pluta. U svakon slučaju, ono dvoje šizofrenika su ga uspili uvuć u more. A di i neće? Potrošili su cilo malo bogatstvo na njegov aksesuar za kupanje, a on da neće u more? Ma oćeš, majci, makar nan to zadnje bilo. To me sitilo materine priče o tomen kako su ona i ostala dica iz njenoga vrimena odlazili na kupanje. Bilo je to u Šibeniku, plaža se zvala Batižele, dobrih skoro 3-4 kilometra hoda do nje. Krenila bi skupa sva dica iz ulice, iz svake familije najmanje po petero-šestero dice. Matere i ćaće ih nisu brojili ni na odlasku ni na povratku, pa da je koje i ostalo u moru, ne bi se takorekuć ni primjetilo. Neki su znali plivat, neki nisu, na moru bi se uvik neko pocipa i posvađa s nekin, bilo je krvi, plakanja i dernjave, ali su dica sve u svemu guštala jer s njima nikada nije bilo nikoga od odraslih. Je, tukli su se i ozljeđivali međusobno, a najveća zabava poslin toga in je bila takmičit se ko će duže puten do doma ostavjat krvavi trag na prašnjavoj, neasfaltiranoj cesti. Do plaže su svi išli bosi, naravno, jer cipele su bile luksuz i u zimsko doba, a kamoli u litnjo. Kupali su se u mudantama, a od ostale opreme za kupanje imali su jedino modrice po rukama i nogama, kojih je uvik bilo duplo više po povratku sa mora. I to je to. Danas dite ne može uć u more bez cipela, tojest sandala, šta glomaznijih to bolje, i obavezno moraju bit fensi šmensi. Ima tu raznih marki i materijala, gumene zatvorene sandale, ili plastične trike-trake, pa klonpe sa rupicaman, sa cvjetićiman za curice i betmenima za dječake i tako dalje. Očekujen uskoro pojavu specijalnih svijetlećih sandala za more, ili na špigete fluorescentnih boja, pa sandala za kupanje na take, a nać će se i kupaćih sandala-kopački za mlade buduće hajdukove igrače. Ako dite još ne zna plivat, pribjegava se duplome osiguranju od utapljanja - em kolo oko pasa, em rukavice, po mogućnosti šta veće i šta konpliciranijeg dizajna, tako da in je svako mrdanje i pokretanje udovima efikasno potpuno onemogućeno, pa dica proplivaju tek negdi tamo oko puberteta, kad napokon počnu ić na more bez ćaće i matere. O količinama zaštitnih krema protiv raznoraznih uve zračenja da i ne govorin, sva dica u moru se pretvore u male masne fleke sa nabijenin šeširićiman zbog kojih ne vidu bože tebe, pa plutaju obezglavljeno uokolo i od pristravljenosti pišaju u more duplo više nego šta je to uobičajeno i zakonon dozvoljeno. Odlazak na more i sunce tako je pretvoren u aktivnu borbu protiv mora i sunca, jer roditelji opsesivno radu na tomen da dite na moru i suncu izbjegne svaki kontakt sa morem i suncem. Takve opsežne pripreme za odlazak na plažu u dici izazivaju samrtni straj, tim više šta se mater i ćaća do krvi posvadu svaki put, iznureni vrućinon i nošenjem, primištanjem i postavljanjem tojest instaliranjem raznoraznih plažnih artikala na jedno pedesetak metara kvadratnih koliko in triba da bi na plaži sagradili svoj mali kutak i stvorili dojam da su doma u sigurnosti svoga dnevnog boravka. Kad se napokon smistu, nakon šta su prethodno sve to iz stana mukotrpno utovarili u auto, pa stignu, ubodu u plažu sve moguće suncobrane i šatore, raširu podmetače, šugamane, prostirke, poslažu pokraj njih cili spektar zaštitnih sredstava za prije, tijekom i poslin sunčanja iako dica od pustih zaštita sunca i ne vide, kad izložu svih dvadesetišest pari obuće za plažu, kapatoa za prije kupanja i poslin kupanja, napuvaju sve balune, kola, rukavice, nogavice šeširiće kapice i madrace, šta drugo mogu nego dobit slom živaca kad nezahvalno derle odbije uć u more. Uostalom, šta i ta dica dramatiziraju. Kad in matere i ćaće navuku na njih svu onu opremu, svu onu gumu i plastiku, sve cipelice, sandalice, šeširiće i kola i rukavice, opet dođu na svoje - uđu u more i izađu iz njega a da se nisu ni smočili. |