marchelina

09.11.2010., utorak

Dnevnik nezaposlene, samohrane, blesave...

(lita gospodnjega 2000)

Ovo su djelovi iz stvarnog dnevnika kojeg san pisala jedne davne godine prije nego je ijedno moje slovo ugledalo svitlost dana. Živila san na jednome otoku kraj Splita. Pisala san taj dnevnik na nekome starom polovnom konpjuteru koji nije baš bija pri sebi, tj. nije ima baš sva slova na tipkovnici, a od funkcija je ima samo dvi: otvori wordow document, i SAVE.

Bila sam usamljena i tužna. U mučnom procesu razvoda, bez posla i bez svega. Nemojte zamirit.

p.s. poslin su neke priče iz ovog dnevnika završile u "Pomet" u Slobodnoj Dalmaciji. Tako san postala selebriti, daprostite. Iz tuge zubo



8.1.2000.


HDZ izgubija izbore. Zadnji put sam bila ovako sritna kad sam rodila moga dječaka.S tim da se ne mogu bas tacno sitit jesam li bila vise sritna zato sto sam dobila sina ili zato sto vise nisam u drugom stanju. Tako i sad. Ne znam sta me vise veseli. To sto je koalicija dobila izbore ili sto ih je HDZ izgubija.

Normalno da sam pomalo rezervirana u vezi s tom koalicijom kad ne znam nista o njima. Ali zato znam dovoljno o HDZ-u. Pa se ipak imam zasto veselit.


26.4.2000.

Ponekad samu sebe zaskocim pitanjem- Sto ja uopce radim ovdje?

Kao da sam nekom cudnom svemirskom greskom iz svoje dimenzije upala u neku kojoj uopce ne pripadam.Groznicavo i uzaludno pokusavam se sjetiti koji je to tacno trenutak bio, gdje mi je to popustila koncentracija, kao da cu , ako uspijem vratiti taj momenat, nekako opet uskociti u svoju dimenziju, gdje ce opet sve biti savrseno , savrseno u smislu da i kad nije bilo dobro, opet je bilo nekako UZIVALACKO, hocu reci, nekako dobro, dobro, dobro...Dodje mi da vrisnem, ali onda ono SAVJESNO protresem glavom i pomirim se opet sa ovom dimenzijom, promisam rucak, zavrsim sa pranjem sudjiju, nasmijem se Dječaku. Moj Dječak Krešimir. Dobar koliko i njegovo ime, dobar koliko ciste duse mogu biti dobre, moj mali prijatelj, kojemu je uvijek vazno kako se ja osjecam, koji mi uvijek dobro vraca dobrim, prijatelj kojeg moja odgovorna dusa nikad nece ostaviti na cjedilu, cak ni onda kad bih sa savrsenom lakocom napustila bas sve sto sad imam, tojest, sto sad nemam... I nestala glavom bez obzira, nestala na duzi period, nestala samo za svoju dusu, o Boze, nema te daljine koju ne bih dostigla...



9.9.2000.

Ajme meni sta san tuuzna. A nie lako bit istovremeno majka i domacica i bit tuzna. Jerbo se ovi kraj tebe odma osjete ugrozeni i traze da im objasnis , da im kazes RAZLOG toj nenadanoj tuzi.

Moji bliznji nikako da uberu da su moje tuge cisto pjesnicke ...ame, sta san ovo lipo rekla. Tuge su ti dozvoljene jedino ako su cisto LOKALNE, obiteljske, ne znam, npr. mos bit tuzan sto ti se izliza kauc a ti nemos kupit novi.Ili sto nemaš love za registrirat auto. Ili što nemoš kupit one kafene cipele šta bi ti baš lipo išle na onu jednu bilakava košulju koju si tila obuc na oni pir od one jedne rodice...A ja imam neku gadnu sposobnost da se, totalno nepozvana, manijacki rastuzim nad nekim tako, sha ja znan, globalnim socijalno ekološkim problemima. Tipa glad u svijetu, ozonske buže i sad, u zadjne vrime, intezivno mozganje od tome zasto Bush nije pravovremeno reagira glede orkana koi je potaraca New Orleans.

Nekako san neprilagodjena, a nisam ni slavni umjetnik ni ludi znanstvenik, a to ne more tako, zna se ko more bit drugaciji, i da san nekako Slavno drugacija, onda bi mogla bez griznje savjesti bit ono sto se kaze OTKACENA.Tribala bi se dakle nekako, negdi SVRSTAT. Jedino tad ti narod moze prihvatit neke stvari. Naprimjer, ako si DEKLARIRANI politicar, mos mirne duse bit i kurvin sin . Ne samo da se niko nece iscudavat, negos jos za to bit i dobro placen.



24.11.2000.

Tko u pubertet zakoraci sa stopalom velicine br. 41, a ZENSKO je, trebao bi znati da mu zivot nista lijepog nije namijenio.Trebao(tj. trebala) bi znati, da ce npr.shopping, ono sto je ostalim zenama samo stvar rutinske operacije, njoj biti, svaki put ponovno, uzasno frustrirajuce iskustvo i bezumni pokusaj da izgleda zenstveno i krhko, da ne kazem LOMLJIVO, velicini stopala usprkos.Sjecam se, usla bih hrabro u prodavaonicu cipela sa cvrstom odlukom da cu ovaj put djelovati samouvjereno i skroz NORMALNO pri izgovaranju svog broja, ali, cim bi do toga došlo, ono, nadjem model, cijena ka moze, i još samo trebam zatrazit svoj broj, ja bi , umjesto samouvjerenosti, oko sebe širila samo OCITU nesigurnost.

Kad bih nasla model cipele koji mi se svidja, i pokazala ga prodavacici, promrmljala bih tiho, Molim Vas, imate li ove....? Onda bi doslo ono prokleto, neizbjezno pitanje Koji broj, molim Vas? Onda bi ja progutala, pa plasljivo, sa osjecajem krivnje prosaputala 41. I onda bi doslo TO. Njen pogled se sa mog lica premjesta na moje jetijevske izdanke, pa se potom opet vraca na moje lice, mala stanka, pa "Pogledat cu", ili "NEMAMO".

Ne znam sta mi je bilo gore kao odgovor.

Kad bi rekle NEMAMO, onda sam ja mogla odmah tiho smugnuti vani iz ducana i nastaviti hodati ulicama kao da se nista nije dogodilo. A kad bi rekle POGLEDAT CU, i nestala u skladistu, u ducanu bi nastao tajac i osjecala sam da samnom iscekuju i sve ostale musterije u ducanu, ne zato sto ih je interesiralo hocu li ja sebi naci cipele, nego zato sto ih je zanimalo da li se takve NAPRAVE STVARNO proizvode.Boze, koje frustracije.Stoputa sam si postavljala pitanje našta je dovraga mislija moj caca dok me pravija, mislim, ne znam, ali sigurno na nešto VELIKO.Da ne kazem KOLOSALNO.

Ali, ispalo je, da u meni i na meni nema uistinu niceg kolosalnog osim- mojih stopala. Mater me pokušavala uvjerit da u mojim stopalima nema ništa sramno ni neprirodno, da SVE manekenke imaju nogu br. 41 i bla bla bla...Zaboravila zena da od mene u zivotu moze SVAŠTA ispast, ali manekenka sigurno ne. Ka prvo, imala sam višak kila još kao embrio, a ka drugo, cak i da IKADA uspijem skinit sve te, priznajem, - s guštom nabacane viške, ostala bi mi i dalje ta dinaroidna gradja koja brale ne prolazi, ne prolazi...

I sve bi bilo dobro da ti takvo stopalo samo onemogucuje pronalazenje iole zenstvenije obuce, nego još imaš problema i pri pronalazenju MUŠKARCA koji ti, s takvim stopalom, uopce moze parirat. Jer, ako ja nosim br. 41, onda bi muškarac mog zivota mora imat najmanje ono 47, aj dobro, nek bude 45. To sad zasigurno znam. Pusti price kako ljubav sve pobjedjuje. Kad smo ja i brale kojem sam rekla DA krenili u zajednicki zivot, ja sam odma znala da to ne moze potrajat, jer je on ima broj stopala 44, a to je, normalno, bilo premalo da bi se ja kraj njega osjecala, ono, KRHKO, a on kraj mene, ono, ZAŠTITNICKI.

I sad svi misle da smo mi pukli zbog "nepomirljive razlike u naravi", a prava je istina da smo mi pukli zbog nepomirljive razlike u broju cipele.Hocu rec, nepomirljivo PREMALE razlike u broju cipele. Sad znam da sam trebala nac covika sa nozurdom, a nozurde, zna se, imaju samo SPORTAŠI. Ako ste mislili da se tu nazire rješenje mog problema, varate se. Jer, naime, ZNA SE kakve zene sportaši vole. Lijepe, reci cete. Dobro, tu prolazim.

Samozatajne, reci cete.

Dobro, tu ne bi prošla ni mrtva.

Ali, nazalost, nije izgled SVE u zivotu. Sportaši su, ka šta svi znaju, totalno neporocni ljudi. Ono, disciplinirani. I sad, kako bi neki takav, savrsen za mene, velik, br. noge 47 i sve što triba, kako bi on moga iti promislit zaljubit se u nekoga tako porocnog ka šta sam ja? Pušim, pijem, beštimam, citam "Feral" i Boze me sacuvaj sta još sve ne...To šta ja njima ne bi prošla, aj aj, ali stvar je u tome da ni oni meni ne mogu proc, pa makar imali i nogu br. 49.

Kako se itko normalan moze napalit na nekoga tko ne pije, ne puši, ne banci, a, najgore od svega, spreman je odrec se i seksa zbog tamo neke utakmice na tamo nekim bezveznim svjetskim i inim prvenstvima?!?Oprostit cete, ali meni to nije COVIK. Moze on imat nogu kol'ku oce. Zamisli ono, ja njemu pošaljem ZNAKOVE, a on meni, SORRY, draga, karantena!? Ma, itnila bi mu one njegove cipelurine u glavu i nestala zauvijek pa makar nikad više na našla ni cipele ni muza.
Nek bude materi svojoj discipliniran, a nece meni...



4.misec 2001.

4. misec, ne znam koji dan a i da znam sve mi je isto. Normalni (citaj ZAPOSLENI) ljudi provode tjedan iscekujuci vikend, a ja nista ne iscekujem vec stoljecima. Neki su drugi ljudi isto tako nezaposleni ka i ja, ali se njima bar ostvarija tisućljetni san, a ja nisam imala takve maratonska snove, uvik su mi se snovi protezali najdalje do sutradan ujutro, i , sta cu sad, jadna.I po tome se vidi koliko sam zaostala. Neki sanjaju i po tisucu godina unazad, a ja jedva i jedan dan unaprid. I sad kako cu se ja uklopit. Mogu se samo poklopit. Ono, usima.

Ili radnom knjizicom. Ili racunima za struju.



07/2001

Ljudi, koji misle da su nasli formulu bracne srece, znaju bit ono bas nekako gadljivo samouvjereni i skloni lazno suzdrzanim komentarima tipa"Trebali su oni OVAKO , a ne ONAKO, i, "..bilo bi bolje da su OVO a ne ONO.." itd. itd... Narocito mi se riga kad krenu sa narodnim poslovicama i mudrolijama kao npr. "Nijedan brak nije IDEALAN (kao da smo mi ikad POMISLILI da JE?!), pa, "..nekad treba malo i POPUSTIT..(kao da sam ja usla u brak naoruzana do zuba i sa CVRSTOM odlukom da NIKAD, ali bas NIKAD, ne popustim NJANCI za jedan jedini MILIMETAR?!!)

I kao da zadnji mjeseci mog braka nisu ionako bili ispunjeni ISKLJUCIVO popustanjem, jer sam bas ja, naizgled tako borbena, imala potrebu za sigurnoscu u okrilju te institucije, i potrebu za mrvom ljubavi, a zbog te mrve koju sam stvarno i dobivala s vremena na vrijeme, produzivala agoniju necega sto u stvari vec od samog pocetka nije islo, nego samo puzalo, puzalo, slinilo, dok nije crklo.

Ono sto me narocito zbunjuje kod mene i bivšega je to kako mozemo oboje imat tako bezgranicno puno ljubavi i razumijevanja za zajednicko dijete, a tako malo, ili skoro nista od svega toga jedno za drugo? Jesmo li mi nekakve patoloske dvostruke licnosti? Ako jesmo, to bi onda znacilo da moj sin nije nikakav usamljeni jedinac nego da je svih ovih godina lipo zivija u jednoj , doduse neuroticnoj, ali ipak, MNOGOBROJNOJ obitelji.

Preciznije, ja, plus moja druga licnost, pa muž plus njegova druga licnost, pa plus naš sin. To nas je pet. Ili ne. Jos i vise. Jer ako sam ja dvije licnosti, i muž dvije, onda je i mali mora razvit jos po jednu licnost za svakog od nas iz cega proizlazi da nas je cilo vrime bilo sve skupa sedmero. Pa nije ni cudo sta nismo izdrzali!.Zamisli samo dok dodjes na red za zahod?!

Ko zna, mozda smo mogli spasit brak da smo napravili još jedan zahod u kuci? Ono, bilo bi DOSLOVNO manje SRANJA...Tojest, ne bi ga bilo manje, nego bi islo na pravo misto...Uf. Zastranila sam. Ja kad krenem, mogla bi ovako razvijat temu do besvijesti. Netko me triba me zaustavit.


9/2001.

Slušam ka i obicno radio Split. Opet ona pisma šta se s njom ka identificiram a ide "VIŠE NIŠTA NIJE KAO PRIJE SAMO ISTA RANA BOLI ME...".Mogla sam se identificirat i sa necim veselijim, kvragu.

Bivši je otiša. Suocavam se sa stvarnom osamljenošcu. Da se ne bi krivo shvatilo, ne fali mi on, nego bilo koje ljudsko bice samo da ne culim sama isprid televizije. Ma, da mi je macka, dobro bi došla. Prigrmila bi i urodjenu odvratnost prema nazocnosti zivotinja u kuci.

Za jednu samohranu majku prilicno tesko skidam kile. Ni naprid ni nazad. U meni je sve stalo. Nit mrsavim, nit se debljam. Nit disem, nit ne disem. Zrak. Nezrak.


24.11.2001.
zivot mi se rasuja efektom domino plocica. op, jedno za drugim.nisam ni trepnila. i evo me. poluziva. polumrtva. biljka. nemam zelju zivit. a ni umrit. vako kad sam ziva, i nikakva, bar povremeno mogu uzivat u dobrom, starom, provjereno udobnom samosazaljenju. a nako, kad si mrtav, nit moš sam sebe zalit, nit te drugi zale, nego zale tvoju familiju. ka, šta su te izgubili. takvu nikakvu.

ne zna covik bil ih zalija, il im cestita. zivot mi se sveja na kavu i duvan. meni dobro. samo nek je puna skatula uvik kraj mene. tribalo bi me bit sram. kolko sam nezainteresirana za vlastiti boljitak. i napredak. evo, ne da mi se njanci veliko slovo pritiskat. to je sramotno. porazavajuce. ja sam iscidak. nezaposleni, deprimirani, samohrani iscidak. sa smislom za humor. i normalno da vanka cipa juzina. ovakvi se tekstovi ne pišu na zvizdan i vedro nebo. juzina mi dodje ka neka potpora. na lipo vrime bi bilo u najmanju ruku neukusno pisat vako nešto.



<< Arhiva >>