marchelina
07.10.2010., četvrtak
Dva siva galeba
|
Stvar je bila u tome da Neve nije imala svoj život. Malo je ona i inače imala stvari koje je mogla nazvat svojima, osim šta je mirne duše mogla svagdi izjavit da ima – svoju dicu. Njena dica su međutim imala, osim nje, i svoje sobe, svoje kompjutere, svoje slobodno vrime, svoje slušalice na ušima, i svog tatu koji više nije bija muž njihove mame. Nakon šta su dica narasla dovoljno da ih može ostavit same kad padne mrak, a to doba je kod Neve, kao roditeljice, službeno nastupilo tek nakon šta su dotična dica napunila i pripunila osamnajst godina. Neve, koja je dotad imala samo svoju krpu, svoju metlu, svoje radno misto u firmi za dvi ijade kuna, svoje neprospavane noći i svoju alimentaciju koja je bila njena samo dok je čeka, a kad, i ako je dočeka više nije bila njena nego ju je predavala Elektrodalmaciji, Vodovodu i Telecomu, zaključi da sad napokon i ona može imat nešto svoje a šta ne bi imalo veze sa kućom i kućanstvon. Prije nego šta joj je potomstvo postalo punoljetno, na samu pomisal da bi se upustila u noćni život, od svojih prijateljica i, naravno, svoje matere, čula bi zgrožene uzvike tipa „Šta? Osam sati navečer je, a ti misliš otić na piće s nekim? A šta će ti dica? Nećeš ih valjda ostavit same?!“ Dica su tada već bila debelo pribacila sedamnajstu, ali Neve je bila dite ovoga kraja, a u ovin krajevima se dicu, pogotovo mušku, ne ostavja bez majčinskog nadzora sve dok majka prirodnin zakonima ne napusti ovaj svit, na opću žalost muških potomaka i bezgranično veselje njihovih životnih družica, lokalno popularno zvanih – neviste. Neve bi se na kritike onoga poštenog ženskog roda osjećala ka zadnja kurbetina, šta je inače titula koju žena u ovin krajevima stekne i za benignije propuste od napuštanja osamnaestogodišnje nejači u ranim večernjin satima e da bi udovoljila vlastitin guštima i prirodnin potribama. I tako je našla svoga ljubavnika. Dici je spremila večeru, a da opere savjest, oprala je cilu kuću, zavrtila dvi mašine robe, od kojih je za drugu mašinu morala pridodat i malo one čiste, napravila kolače, ofregala podove, nazvala svoju mater, pridala izvješće o rečenom freganju i kuvanju, i tada, djelomično umirene savjesti, krenila u uređivanje i freganje i same sebe. Suočena sa bijednin i zapuštenin stanjem svoje kozmetičke torbice, koju je prenamijenila u kozmetičku torbicu tako šta je krpenu vrećicu za školske papuče jednog od potomaka sačuvala i u nju ugurala malo kozmetike zaostale još iz divojačkih dana, shvatila je da se više ne sića pravila za ulipšavanje i nanošenje mejkapa, iako su joj nekad prijateljice znale govorit da se niko ne zna našminkat ka ona i čak joj na tom talentu otvoreno zavidile. Slegla je ramenima napućenih usana isprid ogledala, nanoseći šminku koja se mrvila ka parmezan kojim je godinama posipala paštašutu kuvanu i spremanu u bračnom zanosu dok se i taj zanos nije razmrvija, rastopija i nesta, misleći “Jebiga, šta sad, improvizacija je majka kurbanja“, te nakon otprilike pola sata sređena išetala iz kuće, prethodno prpošno cmoknuvši dičicu u glavuše, nastojeći izgledati kako na primjer izgleda kad samo ide do pazara po spizu ili do suside na kavu. Muški primjerak kojeg je izabrala za aktera u planiranoj borbi za svoje gušte nije bija u puno boljoj situaciji od nje. Razveden i razmamljen, jer mu je mama, pokoj joj duši, nesmotreno i samoživo napustila ovaj svit još prije desetak godina, stisnut u stanu sa sinom doživotnim studentom, gladan ljubavi, pažnje, paštašute i seksa, moga joj je, ka misto odvijanja radnje, ponudit jedino svoj auto i lokalnu gradsku plažu. Doduše, kad ju je vidija onako sredovječno raspupanu, od života umornu, ali punu onog neiživljenog žara rasne žene i bivše lipotice, poželija ju je odma tu, na asfaltu, isprid auta na kojeg ju je, nehajno oslonjen, čeka. Godine čoviku nose puno nezgodnih stvari, usiču mu bore na lice, nalipe višak fizičke mase na vidljiva mista, uvuku se u kosti u formi raznoraznih artritisa, reuma, spondiloza i ostalih staračkih simptoma sa kojima se nauči živit, ali te iste godine donose i neke prednosti, koje do izažaja najviše dođu upravo pri takvim nekim susretima na praznim gradskim plažama u nekim, relativno ranim, večernjim satima, između dvoje bića u određenim godinama. Naime, nema puno priče niti bespotrebnih odugovlačenja. Judi se bace jedno na drugo apetitom o kakvom mladost može samo sanjati – čežnjom usamljenosti i straha od nadolazećeg razdoblja kad se više na nikoga nećemo moći bacati čak i ako budemo htjeli, jer bi nas svako bacanje bacilo u krevet na duže razdoblje, polomljenih kukova i ukočenih križa. Seks je oduvik bija najbolji u godinama kad čovik zna da mu ostaje još malo tih godina. Cila predigra se stisne u onom kratkom momentu nelagode kojeg se odradi skoro više forme radi, tek toliko da jedno drugom damo do znanja da smo sačuvali dostojanstvo usprkos godinama, a onda se bacamo na strateška mista partnera direktnošću gladnog diteta, nestrpljivošću apstinenta, strašću ne-svojom-voljom čednih bića. Neve je bila odma spremna, odbacila je sa sebe, zajedno sa odjećom i cipelama, sve godine uzornog ponašanja jedne dalmatinske raspuštenice, uzorne majke i kćerke, izmrcvarene, sputane bivše neviste i žene. Ovdašnje raspuštenice, za razliku od svjetskih raspuštenica, nakon rastave najčešće žive u nekoj vrsti nametnutog celibata, jer, ako su se već usudile prhnuti iz kaveza i narugati tradiciji trpljenja, onda bar, po prešutnom, a nekad i glasnom shvaćanju okoline, moraju tu slobodu plaćati odricanjem od takve vrste ovozemaljskih užitaka. Auto je bilo relativno komotno, ali tijesno za širinu njihove želje. Ljubljenje je bilo isto ka i nekad, filmsko, uzbuđujuće, podsjećajuće, ali kosti bogami nisu uspijevale, ka nekad, nać položaj za finale iz kojega bi se izašlo bez težih fizičkih ozljeda i dugoročnih posljedica po umrtvljene zglobove. Pa je Neve, u jednom momentu, postala svjesna da kroz prozor auta viri njeno golo stopalo. Pomislila je kako smišno može nekom slučajnom prolazniku izgledati taj njen zaglavljeni taban sa prstima raširenim u šoku neprimjerene poze dok su pokušavali uskladiti ritam u klupku na zadnjem sjedalu, i ona se, sasvim divojački blesavo, uvati hihotat. On je sta, prikinija nastojanja, a ona mu, slobodom i drskošću žene u godinama, glavom pokaže, i dalje smijući se, na svoje golo stopalo koje je virilo izbačeno kroz prozor, noktiju prigodno nalakiranih opscenom crvenom, kurbanjskom bojom, a on, neopterećen mladalačkom potrebom za dokazivanjem, prasne u smij zajedno s njom, smijući se paralelno njenom stopalu i svome klonulom, obeshrabrenom junačini. Tresući se zajedno u zagrljaju smija, jedno drugome su u očima otkrili iskre staroga neba. Ona je dlanom mazuckala njegov stomak pedesetogodišnjaka, osjećajući naglu, neobjašnjivu raznježenost nad tim najočitijim prokazateljem njegovih godina, a on je, blagošću prijatelja u nevolji, usnama tješio njene bore umora oko očiju natrackanih razmrvljenom, prerijetko korištenom šminkom. Taj zagrljaj u kojem su ostali još nepreviđeno dugo nakon napada ludoga smija bija je zagrljaj dva stara galeba na pustoj plaži nakon dugog leta. Kratak odmor ispod krila nekoga tko zna što je let... -Idemo? – upitala je Neve nakon duge, umirujuće šutnje, navlačeći na sebe, zajedno sa odjećom, i plašt zabrinutosti poštene žene i odgovorne nečije mame, gledajući na sat sa, nakratko pobijeđenim, prezrenim, ali uvijek prisutnim, žilavim osjećajem krivnje. U stan je ušla na prstima. Na stolu su njeni punoljetni macho potomci ostavili sve znakove pojedene, njenim unaprijed pokajničkim zanosom, pripremljene večere. Malo poslije, u kupatilu, nakon šta je pospremila nered u kužini, otkrila je da nema nikakvu kremu, ni tonik, ni šta već svaka žena koja drži do sebe triba imat za skidanje šminke sa lica. Našla je neku kremu za ruke kojoj je odavno proša rok, i pred ogledalom, stružući crvenilo sa napućenih usta, pomislila: „Jebiga, šta sad, improvizacija je majka svakog kurbanja.“ |