marchelina
24.08.2010., utorak
Čovik i pas
|
Neprospavane noći su čudna stvar. Koliko god bile neugodne, jutra nakon takvih noći drže čovjeka u nekakvom stanju lebdenja između snoviđenja i realnosti. Pa se pitaš što je što, tko je tko. U životu sam znala ne odspavati noć iz raznoraznih razloga. Nesretna ljubav, sretna ljubav, financijske peripetije, iščekivanje nekog putovanja ili posebnog događaja... Noćas, tj. proteklu noć, međutim, provela sam budna iz jednog poprilično banalnog razloga: ispred mog stambenog objekta cijelu noć su zavijali i lajali - psi. U početku nisam ni bila svjesna kontinuiteta tih zvukova. Još je bilo prometa, pa se lavež gubio u hujanjima, kočenjima, glasovima prolaznika. Kasnije, kada je grad napokon zamahao bijelom zastavom i prepustio vlast noći, kad se sve umirilo, kad su pijanci i kurve i beskućnici polijegali i pozaspali po svojim klupama, zidićima i parkovima, taj lavež je postao dominantan, jezivo iritantan zvuk. Vrtila sam se po krevetu pribjegavajući svim u narodu poznatim trikovima za tjeranje nesanice. Lijevi bok. Desni bok. Glava pod jastuk. Jastuk na glavu. Plahta preko glave. Brojanje ovaca. Brojanje brojanja ovaca. Prisjećanje na saborske govore vladajuće stranke. Pokušaji samoubojstva skakanjem na glavu sa ormara. Ništa. Štogod sam pokušala, mojim umom, osjetilima i snom gospodario je pasji lavež. Lavež, koji je stvarao atmosferu zone sumraka. Ljeto je, a ja ljeto volim upravo zbog atmosfere lakoće postojanja u zraku, zbog ležernosti kojom bivaju ljeti obojani svi zvukovi. Ljeti je sve nekako bezbolnije, ljeti je plač manje tugaljiv, svađe manje okrutne, noć manje mračna. Ovaj lavež je ljeto pretvorio u zimu, i to zimu u nekoj pustopoljini, a moja stambena zgrada više nije bila još jedan gradski, bezbojni, neutralni građevinski objekt, nego se pretvorila u nekakav mračni zamak oko kojeg letaju šišmiši i sove. Ok, rekla sam. Kad već ne mogu zaspati, pokušat ću dokučiti kako, i otkud, pobogu, usred jednog grada, čopor divljih pasa? Dobro, to nije tako nemoguće, ima tih lutalica koje po noći vladaju gradom, ali, neke stvari su bile nelogične. Nešto se tu nije slagalo. Naime, lavež se čuo tako jako i tako blizu, da se dalo pomisliti da se psi nalaze možda u nekom od stanova moje zgrade. Nemoguće. Da jesu u zgradi, netko od stanara bi već bio reagirao i zakucao neodgovornom vlasniku beštija na vrata. Znači, psi su na ulici. Ali, ako su na ulici, zašto se njihov lavež ne udaljuje, bar na momente? Zar ne bi bilo normalno da psi trčkaraju, mijenjaju poziciju, pa laju malo ovdje, malo tamo, a onda u nekom trenutku, napokon izgubivši zanimanje za dotični kvart, nestanu u noći i odu uznemiravati stanovnike nekog drugog dijela grada? Prevrtala sam se u toj dilemi cijelu noć, stvar je bila tako nelogična i čudna, čak misteriozna, da se na kraju više nisam ni živcirala zbog nesanice, nego sam zoru dočekala - znatiželjna. Ujutro, srčući kavu, osluškivala sam. Psi su i dalje lajali. Jedan od njih je u lajanje unosio toliko pitanja, molbi, tuge, emocija, zbunjenosti da se njegovo lajanje pretvaralo u pravo, bolno zavijanje. Drugi lavež je poticao od, očito, hladnokrvnijeg psa. Bože, jedva čekam vidjeti te pse. Koja misterija! Izašla sam u jutro i ugledala ih odmah. Ispred moje zgrade, tik uz ulicu kojom prolaze automobili, ima jedan drvored. Psi su bili zavezani, svaki za svoje stablo. To je objašnjavalo zašto je njihov lavež dopirao cijelu noć sa istog mjesta. Onaj manji pas, nekako nježniji građom, stajao je na sve četiri, pogleda uprtog prema zgradama, i lajao. Uporno, očajnički. Plakao. Drugi pas, robusniji, i očito stariji, ležao je ispod stabla kao da je sve u redu i tek se pokojim, solidarnim lavežom, priključivao svome supatniku. Taj pas, očito, nije prvi put bio ostavljen. A ako i jest, imao je dovoljno godina da mu ništa ljudsko više nije bilo strano. |